Ljubav koja se na Bogu nadahnjuje i nikog ne isključuje
Neki pismoznanac pita Isusa koja je najveća zapovijed, a Isus mu odgovara navodeći dvije zapovijedi ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Ljubav prema Bogu je prva najveća zapovijed i ima prvenstvo jer Bog je, kako je to izražavala sv. Ivana Arška, uvijek prvi. Ljubav prema čovjeku je druga najveća zapovijed i čovjek je uvijek na drugom mjestu ili, bolje rečeno, na prvom mjestu nakon Boga. Govoreći, međutim, da je „druga ovoj slična“ Isus želi naglasiti neraskidivu povezanost između ovih dviju zapovijedi koje se razlikuju isključivo u mjeri. Boga trebamo ljubiti „svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim“, a bližnjega „kao sebe samoga“. U svemu drugome su ove dvije zapovijedi jedna jedinstvena zapovijed. Zapovijed ljubavi prema čovjeku konkretno ostvaruje ljubav prema Bogu. I Božje se prvenstvo čini vidljivim u priznavanju čovjekovog prvenstva. Sv. Augustin ovo tumači na sljedeći način: „Ljubav prema Bogu je prva po zapovijedanju, dok je ljubav prema čovjeku prva po izvršavanju.“
Promatrajući naše kršćansko ponašanje mogu se primijetiti dvije pretjeranosti. Jedna se odnosi na pretjeranost u davanju navodnog prvenstva Bogu zanemarujući čovjeka (dakle u molitvi, odnosu prema Gospodinu, osobnom unutarnjem obraćenju), a druga bi se odnosila na pretjerano navodno zalaganje za prvenstvo čovjeka zanemarujući Boga (dakle u zalaganju za pravdu, za bolji i pravedniji svijet, odnosno u zauzimanju stavova u odnosu na grešne strukture, loše zakone i zakonska rješenja, loše provođenje zakona u praksi, korupciju, mafiju itd.). Reklo bi se da je prva pozicija više religijska, a druga da je više politička. Ovo se opet naslanja na onu misao od prošle nedjelje prema kojoj bi trebalo značiti – ako bi se ona poruka od davanju caru onoga što je carevo, a Bogu onoga što je Božje doslovno shvatilo – da se prvom trebaju baviti isključivo ljudi Crkve, a drugom isključivo političari. Takav je stav pogrešan i površan. Ne može se služiti Bogu ako se istovremeno ne služi i čovjeku – sjetimo se one izreke i upozorenja sv. Ivana apostola – i ne može se služiti ispravno čovjeku, a da se istovremeno ne služi Bogu. Čovjek je stvoren od Boga i za Boga. To nikad ne smije biti zaboravljeno. Kao što se, s druge strane, ne smije zaboraviti da je čovjek stvoren na Božju sliku i da smo dužni reagirati svaki put kad je ta Božje slika ugrožena mitom i korupcijom, nepravdom i neimaštinom, nezaposlenošću i potplaćenošću, lošim zakonima i zakonskim rješenjima, ratom i terorizmom, pa i osobnim grijesima svakog pojedinca. Bog je uvijek na prvom mjestu, ali to njegovo prvo mjesto nikad nije protiv čovjeka, nego je uvijek za čovjeka.
Budući da su obje ove zapovijedi sadržane u Starom zavjetu smatram potrebnim istaknuti i njihovu kršćansku posebnost koja se, osim ovog spajanja dviju zapovijedi u jednu i jedinstvenu zapovijed, odnosi i na njihovo unutarnje značenje koje je bitno drugačije od onog starozavjetnog. Ovo se osobito odnosi na značenje bližnjega kojeg trebamo ljubiti „kao sebe samoga.“ U starozavjetnom shvaćanju se taj pojam ograničavao na vlastite sunarodnjake, one koji govore istim jezikom, dijele istu vjeru i kulturu, ponekad se, kao u današnjem prvom čitanju, proširivao i na pridošlice, dok su iz tog kruga bili isključeni svi ostali. Isus raskida sve granice pretvarajući u bližnje sve ljude, bez obzira na njihov spol, dob, rasu, klasu, vjeru, jezik, nacionalnost, zvanje ili zanimanje… Nezanimanje za ljude i njihove probleme, bez obzira na sve naše posebnosti i razlike, značilo bi zaboraviti lekciju iz evanđelja o ljubavi prema bližnjemu koji pati i koji je u potrebi i ne bi bilo u skladu s Isusovim ponašanjem i njegovom poukom. Svi ljudi su, osobito ako su potrebni naše ljubavi i blizine, povrijeđeni i ugroženi u svom ljudskom dostojanstvu, naši bližnji, oni koje trebamo ljubiti „kao sebe samoga“, ne zaboravljajući pri tom da prvenstvo pripada Bogu. Ovo da prvenstvo treba dati Bogu ne umanjuje našu ljubav prema ljudima, nego je pravilno usmjerava. Ono znači da ta naša ljubav prema ljudima, pa i svoj stvorenoj stvarnosti – jer sve je s ljudima povezano u ljudi su povezani sa svime – treba isključiti sve ono što je pogrešno i što se protivi Bogu i njegovoj volji, ali znači i to da u ljubavi prema ljudima mi ljubimo samoga Boga. Služeći ljudima u ljubavi mi u ljubavi služimo i samome Bogu koji se u Isusu iz Nazareta ubrojio među nas kao jedan od nas, koji se u evanđelju osobito prispodobio malenima i ugroženima, onima koje današnje prvo čitanje naziva pridošlicama, sirotama i udovicama, siromasima, a koje će evanđelje posljednje nedjelje kroz godinu kad ćemo Isusa promatrati kao suca i kralja, nazvati gladnima, žednima, strancima, golima, oboljelima i u tamnici.
„Učitelju, koja je zapovijed najveća u Zakonu“ dvije tisuće godina kasnije? Isusov odgovor je i danas isti. Ljubav prema Bogu iznad svega i bližnjemu kao sebi samome je i danas prva i najvažnija zapovijed. Prihvatimo li taj Isusov odgovor i usvojimo li ga kao svoj životni odgovor, na putu smo da od onog našeg minimuma koji nam ne dozvoljava da se Bogu pripustimo i približimo svojim bližnjima u ljubavi, krenemo prema maksimumu na koji nas poziva ljubav prema Bogu svojemu „svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim srcem svojim“ i bližnjemu svome „kao sebi samome.“ Bez toga nismo samo loši kršćani. Bez toga smo i loši ljudi. S tim, međutim, postajemo i dobri ljudi i dobri kršćani. I bolje shvaćamo svoje životno poslanje, a s njim i poslanje Crkve koje je uvijek bilo i ostaje ljubav, ona koja se na Bogu nadahnjuje i koja nikoga ne isključuje, ali i koja s vjerom iščekuje – vraćam se sv. Pavlu i riječima kojima završava ulomak iz Poslanice Solunjanima koji nam je danas ponuđen kao drugo čitanje – „s nebesa Sina njegova koga uskrisi od mrtvih, Isusa koji nas izbavlja od gnjeva što dolazi.“