Počela je predizborna kampanje za predstojeće parlamentarne izbore. Hrvatski biskupi su, iako više nisam siguran ima li to uopće smisla, i ovaj put poslali poruku u kojoj smo, uz sve drugo, pozvali sve „kandidate da u predizbornoj kampanji očuvaju osobno dostojanstvo i čast u svojim nastupima“, da „izbjegavaju neprimjereno postupanje prema političkim suparnicima“ i da „na najbolji način očituju svoju prikladnost.“ Sudeći prema dosadašnjem tijeku kampanje, mnogi nas nisu poslušali. Govori se i piše negativno o drugima, a nedovoljno predstavlja sebe i svoj program. To nas birače obeshrabruje. Postajemo malodušni. Čini nam se da se ponovno ništa neće promijeniti. Mnogi se, osobito među našim mladima, ravnodušno pitaju ima li smisla uopće i izlaziti na izbore. U cijeloj ovoj situaciji, dodatno pogoršanom zabrinutošću zbog izbjegličkog vala kojemu se ne nazire kraj i posljedice, kao melem na ranu nam dolazi Jeremijin poziv na radost iz prvog današnjeg čitanja: „Kliči od radosti Jakovu, podvikujte prvaku naroda!“ jer „Gospodin spasi narod svoj“ i oni što „u suzama pođoše“ u izbjeglištvo, utješene se sada vraća. Istu misao nastavlja i psalam 126, koji slavi veličanstvena Božja djela koja su nam učinjena i koja su nam vratila radost, osmjeh na usta, klicanje na jezik jer: „Išli su išli plačući, noseći sjeme sjetveno; vraćat će se s pjesmom noseći snoplje svoje.“
Kako, međutim, biti dionici ove radosti? Odgovor je i danas isti kao što je bio i u Jereminijno vrijeme, a on glasi izdići se iz situacije, te se s vjerom i nadom pouzdati u Gospodina. Ovo izdizanje, da bismo se s vjerom i nadom pouzdali u svoga Gospodina, ne iscrpljuje se u konkretnom slučaju predizborne kampanje i predstojećih izbora uključivanjem u izborne procese, nego se na to nužno nadovezuje i potreba molitve. Zato su nas biskupi, uz upute kako bismo trebali glasovati, pozvali i na molitvu za Domovinu. Ovaj poziv ne znači poziv na molitvu za Domovinu kao nešto apstraktno, nego za Domovinu koju čine ljudi od krvi i mesa, sa svim svojim potrebama, željama, nadanjima… Ona znači također i to da molimo za političke stranke u Hrvatskoj. I za sve političke kandidate. I za veće dostojanstvo svih u ovoj kampanji. I da budu izabrani oni koji su spremni doista služiti ovome narodu. I za one koji su najprikladniji da nas vode kroz iduće razdoblje prema onakvoj Domovini kakvu smo sanjali i za koju su mnogi krv prolili. To je molitva i za sve one koji im svojim radom, svatko na svom području, u tome mogu pomoći. Istovremeno je to također molitva za mir i nadilaženje ideoloških podjela i sukoba, za blagostanje ili, izdvajam neke napomene biskupa u spomenutoj poruci, otvaranja novih radnih mjesta i zaustavljanje daljnjeg socijalnog raslojavanja i osiromašenja hrvatskih građana, a osobito iseljavanja mladih ljudi i obitelji iz Hrvatske, zaštitu braka i obitelji, pronatalitetnu politiku, očuvanje dostojanstva svih građana, zaštitu siromašnih i obespravljenih, uravnotežen razvoj svih regija, demokratizaciju hrvatskog društva, iskorijenjenje korupcije, njegovanje kulture dijaloga, prava na vjersku i svaku drugu odgovornu slobodu, slobodu odgoja i priziv savjesti… Uz sve ovo to je molitva za naš osobni doprinos, kako bi se sve to za što molimo Božjom milošću moglo ostvariti.
Na ovu temu molitve se mogu nadovezati i današnja liturgijska čitanja, osobito evanđeoski ulomak koji nam je opisao ozdravljanje jerihonskog slijepca Bartimeja. Naime, upravo je molitva ono što je slijepog Bartimeja otvorilo vjeri u Isusa Krista u kojemu je prepoznao onoga koji mu, kako smo čuli u ulomku iz Poslanice Hebrejima koji nam je ponuđen kao drugo čitanje, može i hoće pomoći kao veliki svećenik „od ljudi uzet, za ljude.“
U Bartimejevoj molitvi uočavamo dva osnovna elementa prosne molitve. Prvi element prosne molitve je svijest da nam nešto nedostaje i da smo, jer nam nešto nedostaje, potrebni pomoći. Bez svijesti da je slijep i da ne vidi, Bartimej se ne bi obratio Isusu za pomoć, ne bi molio. Onaj koji nije svjestan da mu nešto treba, nije sposoban moliti. Iz te svijesti, čini se, proizlazi i Bartimejeva ustrajnost u molitvi jer ga, kaže evanđelist, nisu mogli ušutkati. Drugi element kvalitetne prosne molitve je vjera da onaj koga molimo može učiniti ono što molimo i nada da će on to uistinu učiniti. Bez vjere u Kristovu moć ozdravljenja i nade da će on to uistinu učiniti, Bartimej bi šutio ili bi tražio tek koji novčić ili koricu kruha, kao i od drugih prolaznika. Ali on ne moli novčić, ne traži kruh. On moli da progleda.
Ovo „da progleda“ je ono što nam svima treba u ovom predizbornom razdoblju koje je, bojim se, jedna od naših posljednjih šansi. No, za razliku od Bartimeja, mi često nismo sposobni prepoznati vlastitu sljepoću. I to je naš problem. Mislimo da dobro vidimo, a ne vidimo jer primjećujemo i vidimo samo svoje uspjehe i pogreške drugih, dok svoje pogreške i uspjehe drugih ne vidimo. I to je naš problem. Nismo sposobni vidjeti sebe, ući u svoju nutrinu, odnosno kad je riječ o strankama u svoje strukture, i tu otkriti svoj dio odgovornosti i utvrditi pravo stanje. Bavimo se tračem i prljavim rubljem drugih, što nas još više zasljepljuje, a za dobar vid je potrebno uočiti najprije vlastitu prljavštinu i očistiti je. Tek nakon što vidimo svoje loše strane i dobre strane drugih, imamo pravo vidjeti svoje dobre strane i loše strane drugih. Osim ovog problema naš su problem slaba vjera i nada, a upravo je to ono što nam današnja liturgijska čitanja žele probuditi Bartimejevim primjerom, ali porukama o budućoj radosti. Zbog nedostatka vjere i nade, onog zaustavljanja na ovom sada koje nije dobro, lako se prepustimo malodušnosti i beznađu, čak želimo ušutkati one koji nešto pokušavaju, a nalazimo se u situacijama koje su često jednostavnije od one Bartimejeve.
„Kličite od radosti Jakovu, podvikujte kralju naroda … evo u suzama pođoše, utješene sad ih vraćam.“ Ovaj redak je, u ovom ili onom obliku, završetak svake ispravne prosne molitve, pa i svake druge molitve. Bez radosti, zapravo, molitva nije molitva. Svijest vlastite nedostojnosti i vjera prožeta nadom prisutne u svakoj molitvi nam jednostavno ne dozvoljavaju da ostanemo žalosni, da budemo malodušni ili da nam postane svejedno. Prava molitva je uvijek poziv na radost. Ta radost je već sama svijest da Bog postoji i da smo mi potrebni njega i njegove intervencije u našem životu. Ta radost su vjera i nada da on može i hoće promijeniti naš život. Ta je radost i spoznaja da smo uslišani čak i onda kad se onima koji ne vjeruju ili su izgubili nadu ne čini tako.
Kličimo od radosti! Obratimo se s vjerom i pouzdanjem svom Gospodinu Isusu Kristu koji je, kao veliki svećenik, za sve ljude postavljen u odnosu prema Bogu da prinosi darove i žrtve. Recimo mu, ako je potrebno i vičući, u svakom slučaju ne dajući se ušutkati: Gospodine koji vidiš naš jad, vidiš i našu potrebu tvoje pomoći! Vjerujemo ti, vjerujemo u tvoju dobrotu! Imaj smilovanja i ozdravi nas u našem beznađu! Ozdravi nas u našoj sljepoći za vlastite pogreške i dobro drugih! Vjerujemo ti Gospodine! Učini s nama što god ti se sviđa! Neka se u našem životu dogodi tvoja volja! Neka i s naših usana odjekne klicanje zbog tvojih veličanstvenih djela!
Samo moleći ovako, a sve su to zapravo riječi Očenaša koji nas je Isus naučio i koji je sam živio, naša molitva može biti uslišana. A onda ćemo moći s Jeremijom, psalmistom i Bartimejom i u ovoj našoj domovinskoj situaciji, koja nam se na početku ove predizborne kampanje ne čini obećavajućom, kliktati od radosti, jer „velika nam djela učini Gospodin, opet smo radosni.“