Nakon što je prošle nedjelje, uspinjući se prema Jeruzalemu, svojim učenicima kazao „prispodobu kako valja svagda moliti i nikad ne sustati“, Isus im u ovoj nedjelji, obraćajući se osobito „nekima koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge podcjenjivahu“, želi poručiti kakav molitveni stav trebaju zauzeti žele li u svojoj molitvi biti uslišani. Drugim riječima, treba moliti ustrajno, ali ne bilo kako, jer nije svaka molitva pred Bogom jednako vrijedna. Da bi objasnio kakav molitveni stav pred Bogom trebaju zauzeti njegovi učenici Isus se, kao i obično, služi poučnom pričom. U njegovoj današnjoj priči ili prispodobi možemo susresti dvije osobe koje su došle u hram da se pred Bogom pomole.
Prvi od dvojice je farizej, vjerni vršitelj svih zakonskih propisa i pravednik, kojemu molitva nije uslišana unatoč njegovoj pravednosti. Razlog što nije uslišan nije u njegovoj pravednosti, dapače ona je poželjna, nego je u molitvenom stavu pred Bogom. Zanesen svojom dobrotom i pravednošću, on u Bogu ne vidi Boga, nego projekciju sebe samoga i onog što on sam misli o Bogu. Njemu, zapravo, Bog nije potreban kao Bog, nego mu je potreban kao onaj koji će se diviti svemu što on čini, misli i planira. Jer mu nije potreban Bog, nije mu potreban ni bližnji kojeg u svojoj samodostatnosti sudi i odbacuje, ne zato što nije dobar, nego zato što nije kao on.
Drugi od dvojice je carinik, javni kršitelj svih zakonskih propisa i grješnik kojemu je molitva uslišana unatoč njegovoj grješnosti uslišana. Razlog što je on uslišan nije u njegovoj grješnosti, dapače njegovo grješno stanje je nešto loše i treba ga mijenjati, nego u molitvenom stavu pred Bogom. Svjestan svoje grješnosti, on u Bogu vidi i prepoznaje Boga, onakav kakav je Bog u sebi, a on je u sebi Ljubav i Milosrđe. Njemu je, jer on je pred tom veličinom Božjeg milosrđa i Božje ljubavi tek obični grješnik koji treba smilovanja, Bog potreban kao onaj koji će mu iskazati svoje milosrđe i ljubav.
Evanđelje i njegova poruka ne zastarijevaju, nego su uvijek ponovo suvremeni. Kao što prošlo-nedjeljna prispodoba „kako valja svagda moliti i nikad ne sustati“, nije bila ispričana samo Isusovim suvremenicima, nego i svima nama, tako ni ovo-nedjeljno Isusovo obraćanje „nekima koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge podcjenjivahu“, nije upućeno samo njegovim suvremenicima, nego također i nama danas. Važno je ovo shvatiti jer nam samo tako evanđelje može biti poticaj da pred Bogom u svakodnevnoj molitvi zauzmemo ispravan stav, koji je jedina garancija da ćemo u svojim molitvama pred Bogom biti uslišani.
Želimo li, u skladu sa spomenutim posuvremenjivanjem današnjeg evanđelja, podijeliti uloge sudionika Isusove prispodobe, onda bismo morali priznati da smo često baš mi kršćani, osobito mi praktični kršćani, u opasnosti da se pretvorimo u one koji u molitvi pred Bogom zauzimaju farizejski stav, tj. da smo baš mi u opasnosti da se u molitvi počnemo diviti sebi, onom što kao kršćani činimo, kako živimo i tako u Bogu prestanemo vidjeti Boga, a počnemo gledati projekciju sebe samoga i onog što mi sami mislimo o Bogu. I nama tad, zapravo, Bog nije potreban kao Bog, nego nam je potreban samo kao onaj koji će se diviti svemu što mi činimo, mislimo i planiramo i sve to podržati kao nekakav servis za uslišati molitve. Takav pogrješan stav se osobito očituje onda kad, zaneseni svojom veličinom i dobrotom pred Bogom, s prezirom gledamo na druge koji nisu kao mi. Mislim da u ovom duhu možemo razumjeti i neke izjave pape Franje o novoj ravnoteži između pastorala i moralnog nauka koje su u nekim crkvenim krugovima izazvale burne rasprave, pa i otvorena odbacivanja, a njegova namjera, čini mi se, nije bila drugo doli to da Crkvu našeg vremena oslobodi od farizejskog stava prema onima koji su drugi i drugačiji koji je zatvora „u male stvari, u male propise“, a čim često, osuđujući i odbacujući sve one koji nisu usklađeni s tom našom zamišljenom slikom Boga, baš kao i farizej iz evanđelja na Boga projiciramo naše slike o Bogu, umjesto da im budemo Crkva „poljska bolnica“ koja ide za njima na njihove „periferije“ da bi im vidali rane i grijali srca prenoseći im evanđeoski navještaj: “Isus Krist te je spasio!”
Želio bih se, u duhu ovog promišljanja koje sam isprepleo nekim mislima pape Franje u njegovom intervjuu za La Civiltà Cattolica, prisjetiti Prispodobe o izgubljenom sinu, čitali smo je u 24. nedjelji kroz godinu, koji se, „došavši k sebi“, vratio Ocu da bi mu rekao: „Oče! Sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim“. Ta prispodoba, a današnje evanđelje nije ništa drugo doli njezina primjena, nam poručuje da za Boga nije važno koji i koliko teški grijeh smo počinili – primjećujem da papa Franjo često ističe, pozivajući se na svoje biskupsko geslo, da je bio „grješnik na kojega je Gospodin svrnuo svoj pogled“ – nego je važno da smo, došavši sebi, prepoznali svoju grješnost i njegovo milosrđe te mu se s pouzdanjem obratili moleći ga da nam oprosti. Nije, doista, lako prepoznati vlastitu grješnost, osobito što to za nas katolike znači i morati je pred svećenikom ispovjediti, ali je to neophodno učiniti želimo li pred Bogom zauzeti ispravan molitveni stav i biti uslišani u svojim molitvama. Neće nas spasiti – ma kako mi bili pravedni i kakva god opravdanja našili da bismo umanjili svoju odgovornost za ono što smo činili i činimo – naša pravednost, nego će nas spasiti isključivo Božje milosrđe pred kojim mi, želimo li ispravno moliti, trebamo ponizno prignuti glavu.