Farizejština oko nas i u nama: Prijetvornost i nedosljednost treba odbacivati služenjem u ljubavi
Gospodin prekorava farizeje. Tko su zapravo farizeji? To su oni koji, kaže Isus, „govore, a ne čine“, a sve što čine „čine zato da ih ljudi vide.“ Ovo je središnji razlog Isusovog ukora, a sve ostalo što je rečeno o „proširenim zapisima“, „produljenim resama“, „pročeljima na gozbama“, „prvim sjedalima u sinagogama“, „pozdravima na trgovima“ i potrebi da ih ljudi zovu „Rabbi“, samo je nastavak istih misli i istog ukora.
Isus nikad ne govori samo za svoje vrijeme, nego on govori svim vremenima. Danas on, kroz evanđelje koje smo čuli, govori nama. I danas su, kao i onda, farizeji oni koji „govore, a ne čine“, a ako što i čine, „čine zato da ih ljudi vide.“ To su, kao i u Isusovo vrijeme, ljudi koje karakterizira nedosljednost i licemjerje.
Prebacimo li se s teorije na konkretne primjere, osobito u ozračju prvog čitanja i onoga – „A sad, vas opominjem svećenici. … Vi ste s puta zašli. … Zato učinih da vas preziru i ponizuju svi narodi…“ – sigurno ćemo među onima koji su u opasnosti postati farizeji prepoznati najprije nas biskupe, svećenike i druge posvećene osobe. Po svojoj smo vam službi pozvani govoriti, tumačiti Božju riječ, pozivati vas na obraćenje i život u skladu s vjerom, moralnim principima, da budete bolji ljudi i bolji kršćani. Postavši biskupi i svećenici, odnosno posvećene osobe, nismo, nažalost, postali sveci. Ne znači da zato što nismo sveci nemamo pravo govoriti, dapače, nego znači da ono što drugima govorimo mora uključivati i nas same. Opasno bi bilo zaboraviti da se i mi s drugima trebamo obraćati, živjeti u skladu s moralnim principima i iz dana u dan se truditi biti bolji ljudi, kršćani, posvećene osobe, svećenici i biskupi. Inače nećemo činiti ni ono što činimo zato što je to dobro, nego zato da nas ljudi vide. Tu se nalazi izvor svih suvremenih zala koji pritišću Crkvu i uzrok mnogog prezira i poniženja koje doživljavamo posljednjih godina.
Pogrešno bi bilo ako biste nas vi vjernici prosudili i osudili kroz prizmu ovog evanđelja – a to se nažalost svakodnevno čini – a ne biste u ozračju istog evanđelja pokušali pronaći među farizejima i sebe same. Nedosljednost i licemjerje su dva zla od kojih, bojim se, nitko od nas nije potpuno lišen. Koliki govore, a ne čine? Ne želim nabrajati, ali ovo „govore, a ne čine“ i ono „čine da ih ljudi vide“ smo svi iskusili. Svi smo ispunili svoj život riječima, a ne želimo u svojoj svakodnevici i u različitim životnim okolnostima, od odnosa obitelji do svoga ponašanja u javnosti, biti svjedoci tih riječi. Riječ Božju pretvaramo u prazne riječi. Zato Isus u današnjem evanđelju ne prekorava samo farizeje svog vremena, nego prekorava i farizeja u nama, farizeja koji i danas njega i njegovu riječ svode na vanjštinu, na ispovijedanje Boga usnama, a zaboravlja to što vjeruju pretvoriti u život, u ispovijedanje Boga djelima.
Isus se nikad ne zaustavlja samo na ukoru, nego onima koji ga slušaju želi ponuditi i izlaz iz situacije koja nije dobra. Izlaz se nalazi u drugom dijelu evanđelja: „Ne dajte se zvati ‘Rabbi’ jer … svi vi ste braća.“ On, dakle, želi da među onima koji su njegovi vlada bratstvo. Brat je onaj koji pripada istoj obitelji, ima isto ime, ista prava. Među braćom vlada odnos ljubavi, međusobne sloge i zaštite. Dakako, i u bratskoj zajednici netko treba preuzeti odgovornost. Rješenje koje Isus nudi je: „Najveći među vama neka vam bude poslužitelj.“ Služenje je ono što će onog koji je prvi još više učiniti bratom. O kad bi ovo shvatili i u skladu s tim živjeli mi koji smo na različitim službama u Crkvi. I kad bi ovo bilo mjerilo za funkcioniranje naših obitelji, škola, poduzeća, osobito kad bi ovo bila mjera političke zajednice!
Isus nije bio farizej, tj. nije „govorio, a ne činio“, niti je ono što je činio „činio zato da ga ljudi vide.“ Potvrda za to je cijeli njegov zemaljski život, od utjelovljenja do smrti na križu radi braće. Slijedeći njega, a on je Put svima onima koji su njegovi, i mnogi drugi su to činili. Čuli smo sv. Pavla kako ispovijeda u Prvoj poslanici Solunjanima: „Premda smo se mogli nametnuti kao Kristovi apostoli … bili smo među vama nježni kao majka što hrani i njeguje svoju djecu. … Puni ljubavi prema vama, htjedosmo vam predati ne samo evanđelje Božje nego i naše duše jer ste nam omiljeli.“ U njegovom trudu i radu može se otkriti trud, rad i zalaganje mnogih naših vrijednih svećenika, vjeroučitelja, očeva i majki, djedova i baka koji su nam prenijeli poklad vjere baš zato što nisu bili farizeji, nego su onu vjeru koju su usnama ispovijedali sami živjeli. Iako naše vrijeme ima farizeja, ima i ovih drugih. Mi ih, nažalost, lako previdimo.
Još se uvijek, na neki način, nalazimo u ozračju svetkovine Svih svetih i Dušnog dana koje smo proslavili prošli tjedan. Zato još uvijek imamo priliku sjetiti se svih onih koji nisu samo govorili, nego su i činili ono što govore, bili nam pravi svjedoci vjere ne samo riječima nego i životom, kako bismo, potaknuti njihovim primjerom i molitvenim zagovorom, iz svog života odbacili svaku nedosljednost i licemjerje, sve ono što nas čini farizejima, i krenuli putem Isusa Krista, putem svetosti. I ne zaboravimo da je upravo ta njihova značajka, ta odsutnost svake prijetvornosti, svake nedosljednosti i licemjerja, ono zbog čega ih se s poštovanjem sjećamo, zbog čega ih poštujemo i volimo. I da je samo to ono zbog čega će i drugi nas danas poštivati i voljeti i sutra nas se s poštovanjem sjećati.