Isus iz pojma bližnji isključuje svaku diskriminaciju. Za njega bližnji nisu pripadnici ove ili one nacionalne ili vjerske skupine. Za njega su bližnji svi oni koji se nalaze u potrebi, bili oni prijatelji ili neprijatelji, članovi vlastitog naroda ili nekog drugog naroda, vlastite vjerske zajednice ili Crkve ili neke tuđe vjerske zajednice ili Crkve. Jedini preduvjet da bi za njega, a s njim i one koji ga nasljeduju, drugi bili bližnji, je njihova potreba da ih mi prepoznamo kao svoje bližnje i da im se učinimo bližnjima.
31. nedjelja kroz godinu (B)
Isus je stigao u Jeruzalem, cilj svoga trogodišnjeg putovanja. Današnji nas evanđeoski ulomak, koji započinje pitanjem nekog pismoznanca o prvoj zapovijedi u Zakonu, a nastavlja se Isusovim odgovorom i, na kraju, Isusovim zaključkom da dotični pismoznanac nije daleko od kraljevstva Božjega, odvodi u samo srce evanđelja, ali i čitave povijesti spasenja. To srce je ljubav. Naime, u odgovoru na pismoznančevo pitanje o prvoj zapovijedi, Isus ga, koristeći se najpoznatijom molitvom svoga naroda Šema Izrael (ili Sh’ma Yisrael, Shema Israel ili samo Šema), upućuje na ljubav prema Bogu. Spomenutom starozavjetnom tekstu, koji smo čuli kao dio ulomka iz Knjige Ponovljenog zakona koji nam je danas ponuđen kao prvo čitanje, Isus dodaje dva važna dodatka.
Prvi dodatak se tiče samog starozavjetnog teksta. Isus je, odgovarajući pismoznancu, onome svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom, dodao također iz svega uma svoga. Nije nevažan ovaj dodatak. Boga nije dovoljno ljubiti, a s tim i prihvaćati, samo svojim osjećajima. Boga je potrebno ljubiti, a s tim i prihvaćati, i svojim umom. Zapravo, jedno ne bi smjelo isključivati ono drugo jer ni sam um ne bi bio dovoljan. Ali je potreban. Evo zašto nam je važno čitanje i meditiranje Svetog pisma u kojem i kroz kojeg Bog progovara o sebi i svom odnosu prema nama, zašto su na važna teološka promišljanja, zašto nam je, u konačnici, važna i vjerska pouka. Boga može istinski ljubiti samo onaj tko ga poznaje. Onaj tko ga ne poznaje, tko nije sposoban drugima, a često ni sebi samome, objasniti zašto vjeruje, on Boga zapravo uopće ne ljubi.
Drugi dodatak se odnosi na ljubav prema bližnjima koji Isus, kao drugu zapovijed, samoinicijativno dodaje odgovoru na pitanje o prvoj zapovijedi. Kaže: Druga je: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. I ova zapovijed pripada biblijskoj starozavjetnoj baštini jer se nalazi u Levitskom zakoniku (19, 18). Novost je u spajanju ovih dviju zapovijedi do te mjere da one za Isusa čine zapravo jednu i jedinstvenu zapovijed, prvu i najveću. Odnos među njima nije, kako se često misli, takav da je Bogu prvom potrebno dati ono što mu pripada jer njega treba ljubiti iznad svega, a nakon toga dati i bližnjima ono što pripada njima, nego je odnos među njima takav da se ove dvije zapovijedi, zapovijedi ljubavi prema Bogu i ljubavi prema bližnjemu, međusobno toliko prožimaju da one uopće ne mogu biti odvojene jedna od druge. One su izraz jedne jedinstvene ljubavi do te mjere da će Isus, prema evanđelistu Ivanu, tu ljubav svesti na jednu zapovijed, zapovijed međusobne ljubavi (usp. Iv 15, 17). Na ovoj je liniji i sv. Pavao koji ne govori o ljubavi prema Bogu, nego kaže da je ljubav prema bližnjemu ispunjenje i punina Zakona (usp. Rim 13, 8-10, Gal 5, 14), kao i spomenuti evanđelist Ivan koji u svojoj Prvoj poslanici veoma jasno poručuje: Rekne li tko: „Ljubim Boga“, a mrzi brata svog, lažac je. Jer tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, Boga koga ne vidi ne može ljubiti (1 Iv 4, 20). Možemo zaključiti na temelju ovog svođenja ljubavi prema Bogu na ljubav prema čovjeku jer se u ljubavi prema čovjeku konkretizira ljubav prema Bogu, da zapravo ljubiti Boga ne znači dati Bogu nešto, pa bilo to nešto i molitva, misa i sl., nego da njega ljubiti znači s njim dijeliti njegov plan ljubavi prema čovjeku, odnosno da njega ljubiti znači otvoriti se njegovoj ljubavi, u čemu nam pomažu molitva, misa i sl., kako bismo njegovu ljubav riječima i životom mogli prenijeti svojim bližnjima. Drugim riječima, ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu nisu suprotstavljene stvarnosti koje se isključuju, nego su stvarnosti koje se međusobno nadopunjuju i uvjetuju tako da ne može biti prave ljubavi prema Bogu bez ljubavi prema bližnjemu i nema niti može biti prave ljubavi prema bližnjemu, ako nema ljubavi prema Bogu. Ovo je važno shvatiti ako ne želimo upasti u dvije vrlo pogubne opasnosti.
No, važno pitanje koje se uvijek ponovo postavlja – danas se ono postavlja osobito u odnosu na problem migranata – je pitanje tko je to bližnji. Iako je već Stari zavjet u već spomenutom Levitskom zakoniku pojam bližnji s članova vlastitog naroda i zajednice proširio i na strance koji borave među Izraelcima, a što znači da je zapravo pojam bližnji tako uključio sve ljude (usp. Lev 19, 34), za Isusove suvremenike se pojam bližnji odnosio prvenstveno na članove vlastitog naroda. Da bi isključio bilo kakvu diskriminaciju u značenju pojma bližnji, Isus zauzima drugačije polazište od onog starozavjetnog. Za njega bližnji nisu pripadnici ove ili one nacionalne ili vjerske skupine. Za njega su bližnji svi oni koji se nalaze u potrebi, bili oni prijatelji ili neprijatelji, članovi vlastitog naroda ili nekog drugog naroda, vlastite vjerske zajednice ili Crkve ili neke tuđe vjerske zajednice ili Crkve. Jedini preduvjet da bi za njega, a s njim i one koji ga nasljeduju, drugi bili bližnji, je njihova potreba da ih mi prepoznamo kao svoje bližnje i da im se učinimo bližnjima. Čudi, stoga, što u spomenutoj aktualnoj migrantskoj krizi ponovo reduciramo taj pojam i reduciramo ga u neke ranije okvire koji nas ne udaljavaju samo od ljubavi prema bližnjima, nego i prema Bogu. Možemo ovo reći i obrnuto.
Evanđelist nam kaže da je pismoznanac iz evanđelja shvatio i prihvatio Isusovu poruku i da je odobravajući Isusu priznao da je ljubav prema Bogu i bližnjemu nešto važnije i više … nego sve paljenice i žrtve. I nije, kako reče Isus, bio daleko od kraljevstva Božjega! Mi koji smo se, slijedeć kroz ovu liturgijsku godinu Markovo evanđelje, s Isusom uspinjali od Galileje do Jeruzalema se, međutim, s tim ne smijemo zadovoljiti. Nama nije dovoljno biti blizu kraljevstva Božjega. Mi smo pozvani biti graditelji kraljevstva Božjega. A to možemo samo ako ono što govorimo i živimo, ljubeći Boga iz svega srca svojega, i iz sve duše svoje, i iz svega uma svoga, i iz sve snage svoje i svoje bližnje, sve ljude, a osobito one koji su potrebni da im se učinimo bližnjima, kao same sebe, čineći im ne samo ono što ne bismo željeli da oni nama učine, pa niti samo ono što bismo željeli da oni nama učine, nego još više čineći im ono i samo ono što bi im na našem mjestu učinio Isus Krist.
Za one koji žele više:
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=928