Ulomak iz Knjige Mudrosti, koji nam je ponuđen kao prvo čitanje, kroz molitveni dijalog s Bogom, opisuje Boga kakav se objavio u Svetom pismu i u stvorenoj stvarnosti, a kakav će nam se osobito objaviti u Isusu Kristu kojemu je ovaj ulomak svojevrsni proročki navještaj. To je Bog koji nadilazi svijet koji je u odnosu na njega „kao zrnce praha“ i „kaplja jutarnje rose“, ali i koji je istovremeno „milostiv svemu jer može sve i kroz prste gleda na grijehe ljudima da bi se pokajali.“ On je Bog koji ljubi sva bića, koji ljubi život, koji i kad blago kažnjava, kori i opominje, to čini samo zato da se ljudi ostave zloće i da se (u njega) ufaju.“
Kako to u stvarnosti funkcionira, a moralo bi funkcionirati i danas po nama kršćanima želimo li da nas „Bog učini dostojnima poziva i snažno dovede do punine svako naše nastojanje … da se proslavi ime Gospodina našega Isusa“, kako sv. Pavao moli i poziva Solunjane u drugom današnjem čitanju uzetom iz njegove Druge poslanice Solunjanima, pokazao nam je Isus cjelokupnim svojim spasiteljskim djelovanjem, a osobito svojim odnosom prema grešnicima. On, kako sam kaže i u današnjem evanđeoskom ulomku, „dođe potražiti i spasiti izgubljeno.“ Današnje evanđelje i Isusov odnos prema cariniku Zakeju, ogledni je primjer tog Isusovog, odnosno Božjeg, odnosa prema grešnicima.
Zakej je tipični javni grešnik Isusovog vremena. Bio je carinik, lihvar koji živi i zarađuje na grbači siromašnih, bogataš koji je u središte svog života i postojanja stavio novac i svoje sebične interese. Bio je on malen čovjek. Malen rastom, ali malen i u vjeri u Boga i u ljubavi prema bližnjima. Malen i u dobrim djelima. Bio je on čovjek koji je mislio da je bogat, iako je zapravo bio siromašan. Imao je sve, a stvarno nije imao ništa jer nije imao nikoga tko ga iskreno voli i želi mu dobro radi onog što on jest, a ne radi onog što on ima. Ovo bi u kratkim crtama mogao biti opis čovjeka koji se zvao Zakej.
Usprkos svemu tome, taj i takav Zakej, čovjek kojemu nitko nije davao nikakvu šansu, u susretu s Isusom i u Isusovom odnosu prema njemu postaje drukčiji čovjek. Kako se to dogodilo? To se dogodilo tako što je do Zakeja dopro glas o Isusu. Bio je to glas o čovjeku koji je drukčiji od ljudi koje je Zakej svakodnevno susretao, od onih koji su mu laskali ili ga se bojali, a zapravo ga i jedni i drugi mrzili. Bio je to glas o onome što je Isus govorio i činio. Vjerojatno je Zakeju bilo naviješteno evanđelje, odnosno bile su mu prepričane Isusove prispodobe o izgubljenoj i nađenoj ovci, izgubljenim i nađenim drahmama, izgubljenom i nađenom sinu, bogatašu i Lazaru, ona prošlonedjeljna o farizeju i cariniku… Sve to je u njemu izazvalo želju da vidi tog čovjeka. Čuo je da se Isus iz Galileje uspinje prema Jeruzalemu. I znao je da na tom putu mora proći kroz njegov grad Jerihon. Bila je to prilika koju nije želio propustiti. Ali imao je problem. Ljudi su znali tko je Zakej. I jer su znali, oni ga ne puštaju blizu Isusu. Zakej, međutim, ne odustaje. On trči naprijed. Penje se na smokvu. I tu na smokvi se dogodilo nešto što je promijenilo Zakeja. Dogodio se Isusov pogled, a u njegovom pogledu onaj Božji pogled „kroz prste“ koji je potvrdio istinitost svega onoga što je do tada Zakej čuo o Isusu. Zakej, možda po prvi put u svom životu nakon pogleda svoje majke, u Isusovom pogledu susreće drukčiji pogled, pogled koji ga nije osudio i odbacio. To je pogled koji se nije zaustavio na Zakejevim manama, nego je prodro sve do Zakejovog srca. I upravo tu u dubini Zakejovog srca Isus je pronašao drukčijeg Zakeja, novog Zakeja koji ne vidi više samo sebe i svoj interes, nego vidi i druge u njihovoj potrebi: „Evo, Gospodine, polovicu svog imanja dajem siromasima! I ako sam koga u čemu prevario, vraćam četverostruko.“
Zakejev život je promijenjen jer je bio pogledan Božjim pogledom „kroz prste“ koji mu je pomogao da spozna sebe onakvog kakav doista jest i otkrije svoje poslanje koje može promijeniti to stanje. To poslanje je bilo poslanje ugošćavanja Gospodina, ne samo fizički, nego u svakom smislu, u svojoj kući i svom životu: „Zakeju, žurno siđi! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući.“ Ulazeći u Zakejevu kuću, u stanje njegove grešnosti, Gospodin je izazvao preobražaj: „Danas je došlo spasenje ovoj kući.“
Poruku današnjeg evanđelja možemo shvatiti na dva načina. Prvi je način ako smo mi sami Zakej. U tom slučaju nam je današnje evanđelje lijek na ranu. Taj lijek je poruka da Bog, bez obzira u kakvom se mi grešnom stanju nalazili i što mi mislili o sebi, vjeruje u nas, da on vjeruje mogućnost naše promjene, našeg obraćenja. Bog nas ljubi! On i na nas i na naše grijehe želi gledati „kroz prste“! I želi nakon toga i s nama boraviti u našoj kući! Zato nemojmo odustati od susreta s Isusom. Nađimo svoj osobni način, kao što je to i Zakej učinio, za prevladati sve prepreke koje nas do njega dovode – možda su to ponekad i drugi kršćani sa svojim osuđujućim pogledima i komentarima – kako bismo se s njim susreli i upoznali ga onakvoga kakav on doista jest, a on doista jest Bog koji nas istinski ljubi, bez obzira na sve naše nedostatke. On doista jest Bog koji želi s nama boraviti u našoj kući, bez obzira na to što će drugi o tome reći.
Drugi je način na koji trebamo shvatiti poruku današnjeg evanđelja ako nismo Zakej. U tom slučaju nam je današnje evanđelje upozorenje kako se ne bismo našli među onima koji na Zakeja krivo gledaju i mrmljaju na Isusa: „Čovjeku se grešniku svratio!“ Istovremeno nam je to evanđelje i pouka kakvi mi kao kršćani trebamo biti prema svojim Zakejima, a to su za nas, na neki način, ljudi na rubu društva i Crkve. To mogu biti, želimo li aktualizirati postsinodalnu apostolsku pobudnicu Amoris laetitia, rastavljeni i ponovno vjenčani, ali to također mogu biti i narkomani, alkoholičari, prosjaci, prostitutke, homoseksualci… Jesmo li mi ili nismo prema svojim Zakejima onakvi kakav je Isus bio prema svome Zakeju? Jesmo li ih sposobni pogledati „kroz prste“, da bi ih susreli pogledom koji nadilazi vanjštinu i prodire do srca ili ih gledamo pogledom koji osuđuje i tjera od sebe, a tim i od Isusa kojega bismo im trebali navijestiti i približiti?
Da bi se našim Zakejima moglo dogoditi obraćenje koje se dogodilo Isusovom Zakeju, oni trebaju najprije čuti za Isusa i njegovo evanđelje. Vjerujem da to danas i nije toliki problem. Vijesti o Isusu i njegovom djelovanju se čuju u školi, crkvi, obitelji, ali i u medijima, osobito na Internetu. To je dobro, ne smijemo odustati od toga, ali to nije dovoljno da bi Zakej osjetio potrebu obraćenja. Da bismo nekoga potaknuli na obraćenje nije dovoljno propovijedanje, pa bilo ono, kao naše ovogodišnje, obilježeno lijepim i poticajnim pričama o milosrđu. Da bi naše propovijedanje evanđelja, naši poticajni govori o milosrđu, obratili naše Zakeje, trebali bismo svojim Zakejima omogućiti i susret s Isusom, susret s njegovim milosnim pogledom. Taj susret se danas ne može dogoditi izravno, ali može se i treba dogoditi neizravno, u našem pogledu, pogledu Crkve i nas pojedinih kršćana. Imamo li mi taj Isusov pogled, pogled ispunjeni ljubavlju i razumijevanjem, pogled koji prodire dublje od vanjštine koju je potrebno promijeniti? Ili i mi, kao i Isusovi suvremenici, svojim pogledom, svojim stavom, možda i svojim laskavim ulizivanjem, svoje Zakeje odbijamo od sebe i od Boga, kojega kao Crkva i kršćani u ovom vremenu i svijetu predstavljamo? Koliko su, drugim riječima, naši pogledi i stavovi prema našim Zakejima Kristovi pogledi, pogledi koji u njima ne vide vanjštinu, nego otkrivaju dubinu sa svim svojim bogatstvom, a koliko pogledi onih koji ih osuđujući i odbacuju komentirajući s prezirom: „Čovjeku se grešniku svratio!“
Nikad i nitko nije bio promijenjen na bolje zato što ga se gledalo s prezirom, a mnogi su promijenjeni kad se pogled kojim su viđeni nije zaustavio na njihovim grijesima, nego je prodro dublje i u njima otkrio slabe ljude potrebne ljudske pažnje i blizine, ljudske ljubavi. Zakej je dokaz da takav pogled doista može promijeniti: „Evo Gospodine, polovicu svoga imanja dajem siromasima! I ako sam koga u čemu prevario, vraćam četverostruko!“ Na nama je da to isto, svojim riječima i osobito svojim pogledom, danas omogućimo svojim Zakejima, kako bi Isus i u njihovom slučaju mogao reći: „Danas je došlo spasenje ovoj kući jer i on je sin Abrahamov!“