Budni i zaspali: Gori li i danas u nama svjetlost naše krsne svijeće?
U prispodobi o deset djevica koju nam je prenio današnji evanđeoski ulomak tradicionalno možemo izdvojiti sljedeće slike i uloge: svadbena gozba je kraljevstvo Božje, zaručnik kojega se očekuje je Krist, zaručnikovo kašnjenje je vrijeme koje prolazi od prvoga do konačnog Kristovog dolaska, deset djevica su u Isusovo vrijeme Izrael koji čeka Mesiju – Krista, a danas je to Crkva koja čeka njegov povratak na kraju vremena, neočekivan i iznenadan Zaručnikov dolazak je nepoznati čas tog Gospodinovog dolaska, prihvaćanje jednih i njihov ulazak na svadbu i odbijanje drugih kojima se zatvoriše vrata u Isusovo vrijeme je bila ocjena njegovih suvremenika, a u našem slučaju to je konačna, povoljna ili nepovoljna, presuda koja će biti izgovorena nad svakim od nas, ovisno o životu koji sada živimo i budnosti u trenutku Gospodinova dolaska. Iz ovoga slijedi i pouka: „Bdijte dakle jer ne znate dana ni časa.“
Ovom prispodobom koja se tradicionalno razumjela na spomenuti način evanđelist nas želi upozoriti na dva tipična ponašanja kršćana u vremenu između dva Kristova dolaska i probuditi onu prvotnu budnost koju smo imali kad smo povjerovali. Poziv na povratak prvotnoj budnosti upućen je najprije prvoj Crkvi koja je očekivala da je Kristov dolazak blizu, a onda se pomalo umorila od iščekivanja, ali i Crkvi svih vremena koja kao da je, slično kao i prva Crkva, s vremenom izgubi onaj prvotni zanos. Taj problem ima i današnja Crkva.
Mnogi kršćani drže svoje svjetiljke ugašenima ili one tek tinjaju. Hodaju svijetom nesposobni shvatiti hitnost trenutka. Imaju potrebu za uljem božanske mudrosti koja će ih obnoviti i probuditi. Čekaju ni ne znajući da već sutra može biti kasno.
Drugi žive bez vjere i nade. Uronjeni su samo u sadašnjost. Novac. Moć. Materijalizam u svim svojim oblicima. Ako im se ponekad, u suočavanju sa smrću bližih ili uz dane sjećanja na pokojne, nametne pitanje smrti i umiranja, glume kao da ih se to ne tiče. I nastavljaju istim stilom. A kršćani koji ne vjeruju u život i nakon smrti, koji ne vjeruju u uskrsnuće, nisu kršćani. „Ako je Isus umro i uskrsnuo, onda će Bog i one koji usnuše u Isusu, privesti zajedno s njime“, poručuje nam sv. Pavao u Poslanici Solunjanima iz koje nam je ulomak ponuđen kao drugo čitanje. I dodaje: „Tješite se uzajamno ovim riječima.“ Onima koji nemaju vjere ovo su prazne riječi. Ne donose utjehu. Ne ispunjaju njihove svjetiljke uljem unutarnje snage duha.
Što je s nama? U životu svakog kršćanina ključni trenutak je trenutak u kojemu je zapaljena krsna svijeća. Ona simbolizira našu vjeru u uskrsnuće. Gori li još ta svijeća? Ili samo tinja? Želimo li da gori, trebamo je neprestano hraniti ljubavlju i vjernošću svom kršćanskom pozivu, da se ne bi dogodilo da u ključnom trenutku Gospodinova dolaska zakaže, ostane bez ulja. Da se to ne bi dogodilo, trebamo se opskrbiti uljem Božje milosti. Nećemo se opskrbiti tim uljem bez pretvaranja vjere u vjersku praksu, od koje osobito ističem osobnu molitvu i sudjelovanje na nedjeljnoj euharistiji.
Euharistija je navještaj Gospodinove smrti i uskrsnuća i ispovijest vjere u njegov ponovni dolazak. Zato nakon posvete i poziva: „Tajna (ili, bolje, otajstvo) vjere“, s vjerom ispovijedamo: „Tvoju smrt Gospodine naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo.“ Redovitim sudjelovanjem u euharistiji stječemo onu pravu mudrost o kojoj nam je progovorio ulomak iz Knjige Mudrosti koji nam je ponuđen kao prvo čitanje, koja „hodi naokolo i traži sebi dostojne; i pojavljuje im se dobrohotno na stazama i u susret im dolazi u svakoj misli.“ Dok drugi žive uronjeni u sadašnjost, oni koji su opskrbljeni tom mudrošću, koju „lako vide koji je ljube i nalaze je oni koji je traže“, imaju pogled usmjeren u budućnost.
Ima nešto u prispodobi što nam se može učiniti neusklađenim s drugim dijelovima evanđelja i evanđeoskim porukama o ljubavi, solidarnosti, milosrđu. Riječ je o neobičnom egoizmu mudrih djevica koje ne žele dijeliti ulje s ludim djevicama i o odlučnom odbijanju Zaručnika da primi one djevice koje su zakasnile jer nisu imale ulja. Ova prividna neusklađenost proizlazi iz želje prispodobe da naglasi osobnu odgovornost svakog pojedinca. Osobna odgovornost je razlog što ulje ne može biti podijeljeno i što će neki biti isključeni. Kako nekome dati svoja dobra djela, vjeru, sakramente, redovite dolaske na nedjeljno misno slavlje? Upaljene svjetiljke znak su unutarnje kvalitete, budnosti, snage duha koju netko ima ili nema, koju je netko za života stjecao ili je nije stjecao. To je nešto što se ne može dijeliti ili posuditi, jer u životu postoje stvari koje nitko drugi za nas ne može učiniti, kako nam to sugerira i sljedeća priča, povezana na neki način i s našim promišljanjem o euharistiji kao prilici za stjecanje prave mudrosti, a s njom i prilike za život u Božjoj vječnosti:
„Neki je čovjek imao običaj svake nedjelje reći svojoj ženi: ‘Pođi za oboje na misu!’ Jedne je noći sanjao da su oboje umrli i zajedno došli do nebeskih vrata. Sveti ih Petar upita: ‘Jeste li vi gospodin i gospođa Novak?’ Oni potvrdiše. ‘Dobro. Gospođa Novak neka uđe za oboje’, reče svetac.“ (B. Rustja, Na misi za oboje, u Sitne zgode za dušu, KS, Zagreb 2004., str. 103).