Talent siromaštva: Nije najgore pogriješiti, najgore je ništa ne činiti
Kako se približavamo kraju liturgijske godine tako su izabrana liturgijska čitanja sve više eshatološki usmjerena, govore o kraju svijeta i posljednjim stvarima. Tako se upozorenje koje nam je evanđelist uputio prošle nedjelje: „Bdijte dakle jer ne znate dana ni časa“, ove nedjelje produbljuju u drugom čitanju iz Poslanice Solunjanima sv. Pavla apostola i riječima: „Dan Gospodnji dolazi kao kradljivac u noći.“ Iako su u pitanju strašne riječi dodatno naglašene izrazima „noć“ i „kradljivac“ koje nikoga ne mogu ostaviti ravnodušnim, ipak se sv. Pavao u svom pismu Solunjanima na njima ne zaustavlja nego ih nastavlja utješnim riječima: „Ali vi … niste u tami, da bi vas Dan mogao zaskočiti kao kradljivce: ta svi ste vi sinovi svjetlosti i sinovi dana. Nismo doista od noći ni od tame. Onda i ne spavajmo … nego bdijmo i trijezni budimo.“
Poruka ovih riječi je jasna. Dan Gospodnji – kraj svega što poznajemo, a prije svega našeg fizičkog života – dolazi. Ako ga ne iščekujemo nego živimo spavajući, kao da neće doći, zaskočit će nas kao kradljivac. Ako bdijemo, svjesni toga da taj dan dolazi, a kao kršćani bismo trebali bdjeti i biti trijezni, odnosno u stanju milosti, dočekat ćemo ga spremni, kao što se spremljenom i uređenom kućom dočekuju najavljeni gosti. A on se najavio.
Možda je baš ovaj primjer razlog što su uređivači liturgijskih čitanja za prvo današnje čitanje izabrali veličanstveni starozavjetni hvalospjev vrsne žene iz Knjige Mudrih izreka. Vrsna žena koja vrijedi više od biserja, u koju se uzda muževljevo srce, koja sveg vijeka svoga čini dobro, a ne zlo, vješto radeći marnim rukama, otvarajući dlan siromasima i pružajući ruku nevoljnima, nije uzor samo ženama, nego je uzor i svima nama u iščekivanju Dana Gospodnjega koji nas tada ne može iznenaditi. O nama će tada, ako i ne učinimo velike stvari u ljudskim očima, na vratima života u vječnost govoriti plod naših ruku i hvalit će nas, kao i vrsnu ženu, naša djela.
Kad su u pitanju djela koja će govoriti o nama, onda je još znakovitije današnje evanđelje o talentima koje je neki čovjek prije nego li je krenuo na put povjerio svojim slugama, a zatim im po povratku prosudio na temelju onoga što su oni u međuvremenu učinili s onim što im je bilo povjereno. Prosudba je bila povoljna za prvu dvojicu slugu koji su vlastitim radom i ulaganjem povećali povjerene talente, ali je bila nepovoljna i osuđujuća za trećeg slugu koji se nije potrudio oploditi povjereni talent, nego ga je zakopao do gospodarevog povratka i vratio mu ga onakvog kakvoga ga je i primio.
Postavlja nam se s pravom pitanje zašto je gospodar koji je bio tako darežljiv prema drugoj dvojici, bio tako strog prema trećem sluzi. Razumjeli bismo da je da je zanijekao da je primio ili da je pokušao ukrasti talent, ali on ništa od toga nije napravio. Ono što je pošteno primio, pošteno je i vratio. Pa ipak, gospodar ga je osudio. U čemu je pogriješio treći sluga?
Pogreška trećeg sluge je dvostruka. Najprije je pogriješio jer je loše procijenio gospodara. Loše je o njemu mislio. Kaže: „Znadoh te: čovjek si strog, žanješ gdje nisi sijao i kupiš gdje nisi vijao.“ Ovo je česta pogreška ljudi u odnosu prema Bogu. U Bogu vide nekoga koga se treba strašiti, misle da Bog postoji zato da bi ih kaznio, da je on Bog koji im želi oduzeti slobodu, pa se od njega pokušavaju skriti, kao što su to pokušali učiniti i prvi ljudi, niječući njegovo postojanje. Ovakav nas strah blokira i onesposobljuje da oplodimo darove koje nam je Bog dao i po tim darovima učinimo boljim svijet i vrijeme u kojemu živimo. A upravo je to naša zadaća. Zato smo dobili određeni talent ili talente.
Druga pogreška, koja proizlazi iz one prve, je da je sluga podcijenio i samoga sebe i s povjerenim talentom nije ništa učinio. „Gospodar mu reče: ‘Slugo zli i lijeni! Znao si da žanjem gdje nisam sijao i kupim gdje nisam vijao! Trebalo je dakle da uložiš moj novac kod novčara i ja bih po povratku izvadio svoje s dobitkom.“ Drugim riječima, znao si, a ništa nisi učinio.
Ovo znati, a ništa ne činiti se može dogoditi na više načina. Želio bih, kao jedan od njih, spomenuti naš odnos prema siromasima i siromaštvu. Naime, od ove godine, voljom pape Franje, Katolička Crkva ovu nedjelja slavi i kao Svjetski dan siromašnih. U poruci: „Ne ljubimo riječima, već djelima“, koju nam je tim povodom uputio, papa Franjo nas osobito želi upozoriti na to da nam se, kad je riječ o siromaštvu i siromasima, ne dogodi da govorimo, a da ništa ne učinimo. Doista, imati i gomilati dok drugi oskudijevaju u osnovnome, nije drugo doli zakopati darovani talent! Papa Franjo predlaže i konkretne stvari i daje veoma jasne poticaje koje možete pronaći na mrežnim stranicama Dubrovačke biskupije: http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=5491:papina-poruka-za-1-svjetski-dan-siroma%C5%A1njih-ne-ljubimo-rije%C4%8Dima-ve%C4%87-djelima&Itemid=750. Osobno bih iz njegove sadržajne poruke izdvojio tek dio u kojemu papa Franjo i samo siromaštvo – kojemu nas mogu poučiti siromasi kojima smo „pozvani … pristupiti … susresti ih, gledati ih u oči, zagrliti ih“ – na neki način vidi kao jedan od talenata. Možda je problem trećeg sluge, onog koji je primio samo jedan talent i koji se, u odnosu na onu drugu dvojicu, mogao osjetiti siromašnim, to što nije uspio shvatiti vrijednost tog talenta, kao što nažalost njegovu vrijednost ne shvaćaju niti mnogi od nas. Ovako piše papa Franjo: „Nikada ne zaboravimo da je za Kristove učenike siromaštvo prije svega poziv da slijedimo Isusa siromašna. To znači ići za njim i uz njega, putom koji vodi do blaženstva Kraljevstva nebeskoga (usp. Mt 5, 3; Lk 6, 20). Biti siromašan znači imati ponizno srce koje zna prihvatiti vlastito stanje ograničenog i grešnog stvorenja kako bismo pobijedili napast svemoći, koja nas zavarava da smo besmrtni. Siromaštvo je stav srca koji priječi gledati na novac, karijeru, luksuz kao na ciljeve života i uvjete za sreću. Siromaštvo stvara uvjete za slobodno preuzimanje vlastitih osobnih i društvenih odgovornosti, unatoč svojim ograničenjima, uz povjerenje u Božju bliskost i pomoć njegove milosti. Tako shvaćeno siromaštvo je mjerilo koje nam omogućuje prosuditi kako najbolje koristiti materijalna dobra i izgrađivati odnose s drugima koji neće biti egoistični i posesivni (usp. Katekizam Katoličke Crkve, brr. 25-45).“
Zanimljivo je primijetiti da su prva dvojica slugu zadovoljni s onim što su dobili, što rade i što se u njihovom životu događa. I danas je moguće vidjeti toliko radosnih ljudi, radosnih kršćana, koji su se istrošili i troše u ljubavi. Treći sluga, međutim, tijekom cijele prispodobe oko sebe širi nezadovoljstvo. Nažalost, mnogi mu i u našoj Crkvi i u ovom našem hrvatskom društvu sliče. Ovaj sluga je nezadovoljan ne zato što nešto nije u redu s gospodarom. On je isti i za njega i za druge. On je nezadovoljan zato što nešto nije u redu s njim i njegovom vjerom. Zato ništa ne čini. I gospodar ga zatiče u takvom stanju. Za njega je kasno da se nešto promijeni. Prispodoba kaže da mu je oduzet i onaj jedan talent, a on izbačen „van u tamu“, ondje gdje „će biti plač i škrgut zubi.“ Prispodoba, međutim nije izgovorena zbog njega. Ona je izgovorena zbog nas za koje još uvijek nije kasno. Prepoznajemo li se slučajno u ulozi onog trećeg sluge, a svi mi imamo razloga pomalo se prepoznati, onda je važno shvatiti da još uvijek imamo šanse. Isus nas ovom prispodobom potiče da se trgnemo i nešto učinimo dok još nije kasno. Nemojmo reći da ne možemo. Možemo. I moramo. Potrebno je samo imati malo više povjerenje u Boga i u sebe. I potrebno je, dakako, nešto učiniti, bez straha hoćemo li pogriješiti ili ne. Nije najgore pogriješiti. Najgore je ništa ne učiniti. Učinimo nešto. Oplodimo ono što smo dobili, kako bi Isus kad ponovo dođe, a upravo je on gospodar iz današnje prispodobe, i svakome od nas mogao reći: „Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga.“