Close Menu
Vijest

33. nedjelja kroz godinu (A), 2020.

Crkva je Kristova zaručnica, ali i naša majka, pozvana i poslana biti i majka cijelog čovječanstva. No da bi to doista i bila, Crkva treba živjeti svijest da je Kristova zaručnica kojoj je on povjerio svoje poslanje u prostoru i vremenu.

 

33. nedjelja kroz godinu (A) – Dar Krista Crkvi

 

Prošle smo nedjelje slušali parabolu o ludim i mudrim djevicama. Ove nedjelje nam Matej nudi jednu drugu parabolu koja izričito ne spominje mudrost, ali s njom računa. To je parabola o talentima kojom nam Isus također preporučio da budemo mudri dobro ulažući primljene darove. Mudrost o kojoj on govori nije, kako to pokazuje i njegov život, naša ljudska mudrost koja je često spojena i s blokirajućim oprezom zbog straha da ne bismo pogriješili. Njegova je mudrost hrabra mudrost koja se ne boji rizika, pa i po cijenu da će odluke koje donesemo biti pogrešne, odnosno da se neće isplatiti.

 

Polazeći od ovih misli, u slugama iz evanđeoske parabole možemo prepoznati nas kršćane, kao i Crkvu u cjelini. Svakom od nas je ponuđeno određeno poslanje, u skladu s onim darovima koje imamo. Među talentima koje smo primili, a koji uključuju i različite ljudske osobine, i za nas i za Crkvu se izdvaja dar Isusa Krista i njegovog evanđelja koje smo, s milošću Duha Svetoga i drugim njegovim darovima, pozvani živjeti i nuditi drugima. Iz parabole proizlazi da su neki u tom uspjeli, ali i da neki nisu. Ovo ‘neki’ uključuje nas kršćane jer mi smo ti koji evanđelje oplođuju ili ga zakopavaju, ovisno o tome što kao kršćani činimo i što govorimo. Ali to ‘neki’ označava i Crkvu u različitim sredinama i različitim vremenima. I Crkva na obiteljskoj, župnoj, biskupijskoj, nacionalnoj, kontinentalnoj razini, pa i opća Crkva u pojedinim vremenima, može oplođivati dar evanđelja koji joj je povjeren, kao i svega drugoga što je povezano s poslanjem Crkve u vremenu, ali ponekad znade neautentičnim životom i nedovoljnom spremnošću na evangelizaciju kršćana posvećenih nekim drugim sporednim interesima, osobito nas koji u Crkvi imamo posebno poslanje, zakopavati dar Isusa Krista i njegova evanđelja, odnosno učiniti ga neprepoznatljivim na svom prostoru i u svom vremenu.  Ono što razlikuje one koji su uložili primljene darove od onih koji nisu nego su ih zakopali nije broj darova, iako se on u ovom evanđelju razlikuje, nego je to, na jednoj strani, spremnost hrabro riskirati ulažući na evanđelje, onako kako je to činio Isus, a na drugoj strani je strah od toga da bismo tim možda nešto mogli izgubiti. Ovom parabolom Isus nas želi upozoriti na opasnost koja proizlazi iz ovoga straha, a ona je da promašimo svoj život i iznevjerimo svoje kršćansko i crkveno poslanje. I istovremeno nas želi potaknuti na hrabrost i rizik s ulaganjem njegovih darova, a što znači i ne mirenje s postojećim stanjem po cijenu i da napravimo neku pogrešku i krivo uložimo.

 

Ovo je dobro razumio papa Franjo koji u apostolskoj pobudnici Evangelli gaudium Crkvi našeg vremena, a zapravo nama koji joj činimo dio, ovako poručuje:  „Draža mi je Crkva koja je doživjela nezgodu, koja je ranjena i prljava zato što je izišla na ulice, nego Crkva koja je bolesna zbog zatvorenosti i komocije hvatanja za vlastite sigurnosti. Ne želim Crkvu koja je zabrinuta za to da bude središte i naposljetku bila zatvorena u klupko opsesija i procedura“ (EG, 49). Ta Crkva koja riskira je Crkva koja se ne boji izazova da čitajući znakove vremena u svjetlu evanđelja dade nove odgovore i novo lice evangelizaciji i katehezi, liturgiji i pastoralu. I ne boji se biti kreativna, premda ponekad i napravila pokoju pogrešku. I ne boji se niti reći neku riječ koja neće biti najbolje shvaćena i prihvaćena ili će biti iskorištena za neke druge ciljeve, kao što se to ponekad dogodi i samom papi Franji. Izlazak iz sebe po cijenu da pogriješimo je nužan. Ne učinimo li to, alternativa je začahurenost u sigurnost svoje tradicije i onoga što je uvijek bilo i mora tako ostati, odnosno strah koji paralizira i zakopava ono najvrjednije što Crkva ima, a to je Isus Krist i njegovo evanđelje. Čini mi se, u ozračju sve jače želje koju primjećujem među nekim kršćanima koji se žele zatvoriti u sigurnost povijesti i nekakve nepostojećeg kršćanskog društva, da bi poruke koje su na počecima svojih pontifikata svijetu uputili sv. Ivan Pavao II. i papa u miru Benedikt XVI., a obojica su poručila svijetu da se ne boji otvoriti vrata Kristu jer on zna što je u čovjeku i tko njemu otvori vrata pronalazi pravi život, danas trebalo više uputiti Crkvi i nama kršćanima, nego li svijetu u koji smo poslani. 

 

Mudrost koja tjera strah nas, kako to objašnjava sv. Pavao solunskoj Crkvi, osposobljava u suočavanju s izazovima vremena u kojemu živimo u iščekivanju Gospodinovog dolaska. Ona nam omogućuje i da svoj život, iako je zahtjevan i traži od nas da se potrošimo u služenju, možemo učiniti životom koji se isplati živjeti. Liturgija nam kao primjer takvog života u prvom čitanju iz Knjige Mudrih izreka, nudi primjer mudre žene. U njoj možemo prepoznati mnoge naše mudre majke i bake, supruge, kćeri i unuke. Mudre žene nas i danas nose i usmjeravaju kroz život.

 

Ipak, danas bih želio u toj mudroj ženi prepoznati Crkvu i njezino poslanje. Crkva je Kristova zaručnica, ali i naša majka, pozvana i poslana biti i majka cijelog čovječanstva. No da bi to doista i bila, Crkva treba živjeti svijest da je Kristova zaručnica, ona u koju se on uzda i kojoj je on povjerio svoje poslanje u prostoru i vremenu. I zato Crkva treba činiti dobro, a ne zlo. I biti vješta u brizi za sve koji su joj povjereni kao njezini ukućani, ali i širokog srca za sve one koji joj ne pripadaju, osobito one koji su potrebni i u nevolji. A sve to bez lažne ljupkosti i tašte ljepote, živeći „sa strahom Gospodnjim“ svoju povezanost s Bogom i pokazujući svojim  djelima svoju plodnost „na vratima“, a što znači i onima koji su u njoj i onima koji su izvan nje. No da bi to Crkva i mogla važno je da mi kršćani, koji međusobno povezani u zajednicu jesmo Crkva, ne živimo više kao oni koji su u tami i koji u strahu zakopaju povjerene im darove, nego da živimo kao „sinovi (i kćeri) svjetlosti, sinovi (i kćeri) dana“, oni koji se s Isusom ne boje riskirati, pa ako je cijena i sam život.  

 

Za one koji žele više:

 

http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=2824

 

http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=5502 

Crkva je Kristova zaručnica, ali i naša majka, pozvana i poslana biti i majka cijelog čovječanstva. No da bi to doista i bila, Crkva treba živjeti svijest da je Kristova zaručnica kojoj je on povjerio svoje poslanje u prostoru i vremenu. 
33. nedjelja kroz godinu (A) – Dar Krista Crkvi
Prošle smo nedjelje slušali parabolu o ludim i mudrim djevicama. Ove nedjelje nam Matej nudi jednu drugu parabolu koja izričito ne spominje mudrost, ali s njom računa. To je parabola o talentima kojom nam Isus također preporučio da budemo mudri dobro ulažući primljene darove. Mudrost o kojoj on govori nije, kako to pokazuje i njegov život, naša ljudska mudrost koja je često spojena i s blokirajućim oprezom zbog straha da ne bismo pogriješili. Njegova je mudrost hrabra mudrost koja se ne boji rizika, pa i po cijenu da će odluke koje donesemo biti pogrešne, odnosno da se neće isplatiti. 
 Polazeći od ovih misli, u slugama iz evanđeoske parabole možemo prepoznati nas kršćane, kao i Crkvu u cjelini. Svakom od nas je ponuđeno određeno poslanje, u skladu s onim darovima koje imamo. Među talentima koje smo primili, a koji uključuju i različite ljudske osobine, i za nas i za Crkvu se izdvaja dar Isusa Krista i njegovog evanđelja koje smo, s milošću Duha Svetoga i drugim njegovim darovima, pozvani živjeti i nuditi drugima. Iz parabole proizlazi da su neki u tom uspjeli, ali i da neki nisu. Ovo ‘neki’ uključuje nas kršćane jer mi smo ti koji evanđelje oplođuju ili ga zakopavaju, ovisno o tome što kao kršćani činimo i što govorimo. Ali to ‘neki’ označava i Crkvu u različitim sredinama i različitim vremenima. I Crkva na obiteljskoj, župnoj, biskupijskoj, nacionalnoj, kontinentalnoj razini, pa i opća Crkva u pojedinim vremenima, može oplođivati dar evanđelja koji joj je povjeren, kao i svega drugoga što je povezano s poslanjem Crkve u vremenu, ali ponekad znade neautentičnim životom i nedovoljnom spremnošću na evangelizaciju kršćana posvećenih nekim drugim sporednim interesima, osobito nas koji u Crkvi imamo posebno poslanje, zakopavati dar Isusa Krista i njegova evanđelja, odnosno učiniti ga neprepoznatljivim na svom prostoru i u svom vremenu.  Ono što razlikuje one koji su uložili primljene darove od onih koji nisu nego su ih zakopali nije broj darova, iako se on u ovom evanđelju razlikuje, nego je to, na jednoj strani, spremnost hrabro riskirati ulažući na evanđelje, onako kako je to činio Isus, a na drugoj strani je strah od toga da bismo tim možda nešto mogli izgubiti. Ovom parabolom Isus nas želi upozoriti na opasnost koja proizlazi iz ovoga straha, a ona je da promašimo svoj život i iznevjerimo svoje kršćansko i crkveno poslanje. I istovremeno nas želi potaknuti na hrabrost i rizik s ulaganjem njegovih darova, a što znači i ne mirenje s postojećim stanjem po cijenu i da napravimo neku pogrešku i krivo uložimo. 
Ovo je dobro razumio papa Franjo koji u apostolskoj pobudnici Evangelli gaudium Crkvi našeg vremena, a zapravo nama koji joj činimo dio, ovako poručuje:  „Draža mi je Crkva koja je doživjela nezgodu, koja je ranjena i prljava zato što je izišla na ulice, nego Crkva koja je bolesna zbog zatvorenosti i komocije hvatanja za vlastite sigurnosti. Ne želim Crkvu koja je zabrinuta za to da bude središte i naposljetku bila zatvorena u klupko opsesija i procedura“ (EG, 49). Ta Crkva koja riskira je Crkva koja se ne boji izazova da čitajući znakove vremena u svjetlu evanđelja dade nove odgovore i novo lice evangelizaciji i katehezi, liturgiji i pastoralu. I ne boji se biti kreativna, premda ponekad i napravila pokoju pogrešku. I ne boji se niti reći neku riječ koja neće biti najbolje shvaćena i prihvaćena ili će biti iskorištena za neke druge ciljeve, kao što se to ponekad dogodi i samom papi Franji. Izlazak iz sebe po cijenu da pogriješimo je nužan. Ne učinimo li to, alternativa je začahurenost u sigurnost svoje tradicije i onoga što je uvijek bilo i mora tako ostati, odnosno strah koji paralizira i zakopava ono najvrjednije što Crkva ima, a to je Isus Krist i njegovo evanđelje. Čini mi se, u ozračju sve jače želje koju primjećujem među nekim kršćanima koji se žele zatvoriti u sigurnost povijesti i nekakve nepostojećeg kršćanskog društva, da bi poruke koje su na počecima svojih pontifikata svijetu uputili sv. Ivan Pavao II. i papa u miru Benedikt XVI., a obojica su poručila svijetu da se ne boji otvoriti vrata Kristu jer on zna što je u čovjeku i tko njemu otvori vrata pronalazi pravi život, danas trebalo više uputiti Crkvi i nama kršćanima, nego li svijetu u koji smo poslani.  
Mudrost koja tjera strah nas, kako to objašnjava sv. Pavao solunskoj Crkvi, osposobljava u suočavanju s izazovima vremena u kojemu živimo u iščekivanju Gospodinovog dolaska. Ona nam omogućuje i da svoj život, iako je zahtjevan i traži od nas da se potrošimo u služenju, možemo učiniti životom koji se isplati živjeti. Liturgija nam kao primjer takvog života u prvom čitanju iz Knjige Mudrih izreka, nudi primjer mudre žene. U njoj možemo prepoznati mnoge naše mudre majke i bake, supruge, kćeri i unuke. Mudre žene nas i danas nose i usmjeravaju kroz život. 
Ipak, danas bih želio u toj mudroj ženi prepoznati Crkvu i njezino poslanje. Crkva je Kristova zaručnica, ali i naša majka, pozvana i poslana biti i majka cijelog čovječanstva. No da bi to doista i bila, Crkva treba živjeti svijest da je Kristova zaručnica, ona u koju se on uzda i kojoj je on povjerio svoje poslanje u prostoru i vremenu. I zato Crkva treba činiti dobro, a ne zlo. I biti vješta u brizi za sve koji su joj povjereni kao njezini ukućani, ali i širokog srca za sve one koji joj ne pripadaju, osobito one koji su potrebni i u nevolji. A sve to bez lažne ljupkosti i tašte ljepote, živeći „sa strahom Gospodnjim“ svoju povezanost s Bogom i pokazujući svojim  djelima svoju plodnost „na vratima“, a što znači i onima koji su u njoj i onima koji su izvan nje. No da bi to Crkva i mogla važno je da mi kršćani, koji međusobno povezani u zajednicu jesmo Crkva, ne živimo više kao oni koji su u tami i koji u strahu zakopaju povjerene im darove, nego da živimo kao „sinovi (i kćeri) svjetlosti, sinovi (i kćeri) dana“, oni koji se s Isusom ne boje riskirati, pa ako je cijena i sam život.  

 

Share.

Povezane objave

Comments are closed.