Nakon što smo u ovoj liturgijskoj godini pratili Isusovo uspinjanje prema Jeruzalemu, danas ga, u ovoj pretposljednjoj nedjelji liturgijske godine, zatičemo unutar samog Jeruzalema. Riječi s početka evanđelja: „U ono vrijeme: dok su neki razgovarali o Hramu, kako ga resi divno kamenje i zavjetni darovi“, odnose se, naime, na Jeruzalemski hram i konkretan događaj iz Isusovog vremena koji on današnjim evanđeljem komentira. Kako je evanđelje Božja riječ ne samo za jedno mjesto i jedno vrijeme, te iste riječi odnose se i na naše vrijeme. To da evanđelje nadilazi prostor i vrijeme nije primjenjivo samo na prvu rečenicu iz današnjeg evanđelja koja je ugodna za čuti. Ono je primjenjivo i na ostale dijelove tog evanđelja, dakle i na riječi koje slijede u nastavku, a koje glase: „Doći će dani u kojima se od ovoga što motrite neće ostaviti ni kamen na kamenu nerazvaljen.“
Da, jeruzalemski Hram će biti razrušen! I na njemu se neće ostaviti ni kamena na kamenu! To se i dogodilo 70. godine kad su Rimljani pod Titovim zapovjedništvom osvojili i u znak osvete zbog židovske pobune potpuno razrušili Jeruzalem. To je za Židove i kršćane iz židovstva onog vremena bio kraj svijeta. Tome se ne trebamo čuditi. I mi smo skloni poistovjećivati svoj svijet sa svijetom u cjelini. Čini nam se da će, padnu li simboli našega svijeta – kao što je to za Židove bio Hram – propasti cijeli svijet. Danas od tog jeruzalemskog Hrama – kako ćemo se moći uvjeriti i mi hodočasnici Dubrovačke biskupije u Svetu zemlju koji ćemo ovu nedjelju provesti upravo u Jeruzalemu – postoji samo jedan zid koji se zove „Zid plača“. Hram je srušen, ali svijet ipak još nije propao. Krajem jednog svijeta se zapravo samo počeo stvarati novi svijet. Bio je to svijet koji je, osobito u svom početku iako u nekim dijelovima svijeta ni danas nije drukčije, počeo nastajati progonstvom Isusovih učenika, onim koje je Isus navijestio u današnjem evanđelju. Ali ni s tim nije svijet propao. Ta su progonstva bila sjeme njegovog razvoja jer „krv mučenika sjeme je novih kršćana“ (Tertulijan). No to ne znači da se jednom neće dogoditi i kraj tog svijeta koji je, uz sve povijesne mijene, još uvijek naš svijet. Dapače, dogodit će se. I to ne samo onom preostalom zidnu jeruzalemskog Hrama nego i nama. Jer i mi smo hramovi! I jednom ćemo biti srušeni. I položeni u grob. I za nas će ovozemaljskoj stvarnosti biti kraj. No to će se dogoditi i drugim našim hramovima. Dogodit će se to našim crkvama. Bogu hvala ako su nam one danas jedini hramovi! Ali dogodit će se to jednako tako i svemu drugome što pokušavamo sagraditi u ovozemaljskoj stvarnosti. Jednog dana od svega što gledamo neće biti ni kamena na kamenu, čak ni zida nad kojim ćemo moći plakati. Evanđelje u ovom ne vara. Kao što se u tome nije prevarilo niti Malahija koji nam je u svom proročanstvu koje nam je danas ponuđeno kao prvo čitanje najavio „dan … poput peći užaren.“ Toga trebamo biti svjesni želimo li shvatiti i prihvatiti Isusovu poruku i pouku iz današnjeg evanđelja. A on nije poruka o kraju nego o novom početku za one koji vjeruju i u svojoj vjeri ostaju postojani. Za nas se tad neće dogoditi kraj nego početak jednog novog života. Dogodit će se naše konačno spasenje. Zato Malahija kaže da će nama koji se Boga bojimo „sunce … pravde ogranuti sa zdravljem u zrakama“, a Isus govori: „Ni vlas vam s glave neće pasti. Svojom ćete se postojanošću spasiti.“
Prva Crkva je smatrala da se kraj svijeta o kojemu su govorili proroci i o kojemu Isus govori trebao dogoditi veoma skoro. Neki su, povezujući s krajem svijeta Isusove izjave o razorenju Hrama, ratovima, potresima i progonstvima, pomislili da zato što je kraj skoro ne treba ništa raditi, jer i onako će uskoro sve biti uništeno. Takvo shvaćanje se naslućuje u današnjem ulomku iz Druge poslanice svetog Pavla apostola Solunjanima koji nam je ponuđen kao drugo čitanje. Sv. Pavao odbacuje takve ideje. To osobito želi poručiti kad kaže: „Tko neće da radi, neka i ne jede! A čujemo da neki od vas žive neuredno: ništa ne rade, nego dangube. Takvima zapovijedamo i zaklinjemo ih u Gospodinu Isusu Kristu: neka s mirom rade i svoj kruh jedu.“ Kraj svijeta, Crkva je to brzo shvatila, nije blizu da se ne bismo brinuli za svijet, nego je siguran da bismo se brinuli na pravi način.
Ljudska povijest svih vremena poznaje ratove, potrese, glad, pošasti, strahote, padove civilizacija i političkih režima… Sve to nije znak kraja, nego znak kontinuiteta, nastavka iste ljudske povijesti koja se od prvog grijeha odvijala u podvojenosti između dobra upisanog u stvaranju i otajstva zla koje smo stekli grijehom, između snage grijeha i snage Božje milosti i milosrđa. Naše kršćansko poslanje je tom i takvom svijetu, toj i takvoj ljudskoj povijesti, navijestiti evanđelje. Današnja liturgijska čitanja nam predlažu da to činimo pokazujući i prokazujući relativnost zemaljskih stvari, bilo da se radi o političkim režimima, ustanovama ili tehnološkim i znanstvenim dostignućima koja su simbol naše moći i našeg prestiža, ali i usmjeravajući ljude prema nebeskoj stvarnosti. Isusov govor o kraju treba nam svima otvoriti oči ne da se prestrašimo i odustanemo od zalaganja za bolji svijet, nago da se, ohrabreni njegovom utjehom, suočimo s neminovnim, a neminovnost je raspad našeg tijela i svega drugog materijalnog što nas okružuje, čemu se divimo i oko čega se trudimo, ali istovremeno više angažiramo oko onog što ima vječnu vrijednosti, onoga što ne propada, što ne može biti srušeno i uništeno ratovima, bolestima, potresima i poplavama, mržnjom i progonstvima.
Govoreći o uništenju svega čemu se divimo i potičući nas da razmišljamo o onomu što neće i ne može biti uništeno, što ne prestaje, Isus nas ne želi poplašiti, nego pozivati da budemo i ostanemo postojani. Postojanost – koja nikad nije nešto zasebno i neodređeno nego je uvijek nešto konkretno, povezano s nekom krepošću – je ono što ostaje i što nikad ne prestaje i ne može propasti. Ona je ono što će nam u konačnici omogućiti da budemo spašeni. Postojanost je trajna vjernost Gospodinu u vjeri, ufanju i ljubavi. Ona je, da se poslužimo obredom vjenčanja, vjernost Gospodinu i u dobru i u zlu, i u zdravlju i bolesti, odnosno, da se vratimo na današnje evanđelje, i u okolnostima rata i u okolnostima mira, i u okolnostima potresa, gladi i pošasti, i kad nema potresa, gladi i pošasti, i u okolnostima kad nas ljudi slave zbog naše pripadnosti Kristu i življenja po njegovim zapovijedima, ali i u okolnostima kad nas ljudi zbog toga mrze i progone jer smo kršćani i što kao kršćani pokušavamo živjeti.
Nije lako biti postojan. Prošle nedjelje smo u primjeru braće Makabejaca mogli vidjeti kako i koliko je to teško. I što ponekad treba pretrpjeti da bismo bili postojani. Slično su iskušenje za svoju postojanost imali i mučenici u Albaniji koji su u pretprošlu subotu proglašeni blaženima. Među kojima se nalaze i dvojica naših sunarodnjaka s Kosova: bl. Serafin Kodić Glasnović iz Janjeva i bl. Anton Muzić iz Vrnavokola, župa Letnica. Teško je i čitati o iskušenjima koja su imali i mukama kojima su bili izloženi. A oni su sve jedno ostali postojani kličući Kristu dok su umirali. Mnogi i danas u zemljama u kojima se ograničava sloboda vjere, a i vrše izravni progoni i ubojstva vjernika, moraju na sličan način dokazivati svoju postojanost. I usprkos svemu ostaju, Bogu hvala za to, postojani. No i nama koji nismo životni ugroženi potrebna je postojanost u svakodnevnim okolnostima i iskušenjima sekulariziranog svijeta u kojemu živimo i koji, na ovaj ili onaj način, želi istisnuti vjeru iz javnoga života, a onda i iz nas vjernika. Ni u našem svijetu nije lako ostati postojani. Znaju to osobito naše obitelji, ali i aktivni vjernici u znanosti, ekonomiji, politici, novinarstvu… No ne trebamo se plašiti. Bog će nas, želimo li ostati postojani, pratiti svojom milošću. On će nam pomoći. Isus nam zato i poručuje: „Nemojte unaprijed smišljati obranu! Tà ja ću vam dati usta i mudrost kojoj se neće moći suprotstaviti niti oduprijeti nijedan vaš protivnik.“ I da nas ohrabri kaže nam: „Svojom ćete se postojanošću spasiti.“