Evanđelje četvrte korizmene nedjelje koja se po ulaznoj pjesmi zove Laetare, a što bi predvedeno značilo „veseli se“, ponudilo nam je jednu od najljepših Isusovih prispodoba, prispodobu o „ocu i dvojici sinova“, u kojoj nam Isus, kako piše papa Franjo u buli Misericordiae vultus (Lice milosrđa), „objavljuje Božju narav kao narav Oca koji ne odustaje sve dok ne oprosti krivcu i ne svlada odbacivanje suosjećanjem i milosrđem.“
Slika iz obiteljskog života koju nam je prenijelo današnje evanđelje je svevremenska. I danas se, u ovom ili onom obliku, događa ono o čemu govori Isusova prispodoba. Naša djeca, oni koje smo rodili, kojima smo sve dali, za koje smo sve spremni učiniti, jednog dana jednostavno odu. Nekad odu fizički. Nekad su, iako žive s nama, odsutni duhom. Ovo je danas najčešća pojava. Nekad se dogodi i gore od toga, a to je da oni ostanu i nas istjeraju. Posljedice su više manje iste. I razlog je često isti kao i u prispodobi. Žele biti slobodni i slobodno raspolagati svojim životom, bez našeg miješanja i zanovijetanja našim zaostalim i nazadnim stavovima koji koče njihovu slobodu. Ovo se nerijetko s obiteljskog života prenese i na život crkvenih zajednica kojima naši mladi pripadaju. U početku se sve čini idealno, a onda dođe krizma i kad bi se nakon krizme očekivalo da će u svojoj župnoj zajednici preuzeti ne samo svoja prava nego i svoje dužnosti, mnogi odu. No nije to odlazak samo od Crkve kao zajednice. To je u konačnici odlazak od Oca, napuštanje Očevog doma.
Ovakvo ponašanje ima svoje posljedice. One su iste kao i u prispodobi. U početku sve izgleda lijepo, a ti uspješan, mlad, ne zarobljen u svijet predrasuda, u uske okvire obiteljskih pravila, a još manje Crkve i njezinih moralnih zakona. Dok si mlad, lijep, zdrav i, ako si k tome još bogat, život te grli, svijet ti se smiješi, živjeti razvratno te privlači. No, nakon početnog oduševljenja prije ili kasnije slijedi suočavanje sa stvarnošću. A stvarnost nije ni blizu tako lijepa. Prije ili kasnije dogodi se zasićenje, dogodi se da dođu bolesti, da se dogodi neimaština, da „nasta ljuta glad“ ovisnosti o drogi, alkoholu, kocki, nemoralnom životu… Sve to te onesposobi za kvalitetan život, za odgovornost, za obitelj, za posao… Od snažnog mladića i krasne djevojke, koji su u očima svih imali tako lijepu budućnost, tako često ostane tek ruševina. I pitamo se tad, da se vratimo na prošlonedjeljno evanđelje, tko je kriv. A trebali bi se zapravo pitati zašto se sve ovo uvijek ponovo mora iskusiti na vlastitoj koži da bi se povjerovalo.
Ovo spominjemo ne zato da bismo vidjeli što radi sin koji se izgubio. Znademo mi dobro što on radi. Mi smo često upravo taj sin. Ovo spominjemo zato da bismo se, baš kao i izgubljeni sin, prisjetili onog što danas, slično kao i u Isusovo vrijeme, rade roditelji. Osobito ovo spominjemo da bismo se sjetili Oca koji nam nudi, ali nas ni na što ne prisiljava. Roditelji na početku pokušavaju govoriti, moliti, možda čak i viču, prijete, pokušavaju dokazati… Često se na kraju uvjere da ništa ne koristi. I tad kad vide da ništa ne mogu napraviti, oni počnu prihvaćati stvarnost onakvu kakva ona jest. Žao im je što njihova djeca ne slušaju, što na njihovu ljubav i pažnju odgovaraju odmahivanjem ruke i podcjenjivanjem, ali znaju da tu jednostavno ne mogu napraviti ništa. Zato čine isto što je učinio otac iz prispodobe. Dozvoljavaju svojoj djeci da žive život koji u svojoj slobodi hoće i biraju. Nažalost ponekad se prilagode do te mjere da čak kažu da je to što njihova djeca čine normalno, jer svi tako žive. Istovremeno se, međutim, nadaju da će njihova djeca jednog dana, poput izgubljenog sina iz prispodobe, doći k sebi, shvatiti svoje stanje, svoju pogrešku i beznadnost situacije u koju ih je odvela njihova pogreška i da će se odlučiti na povratak u očinsku kuću. I kad svima nada u povratak umre, kad svi njihovo dijete – čak i stariji brat koji smo mi sami često u odnosu prema drugima – otpišu kao izgubljen slučaj, roditelji se nadaju u njegov povratak. Osobito se tome nada Otac čija su vrata, koja nam je otvorio u svojoj Crkvi, uvijek otvorena. Na to nas podsjeća osobito ova godina milosrđa i jubilejska vrata na našim katedralama. I tko je sretniji od roditelja čije dijete bijaše mrtvo i oživje, izgubljeno, a našlo se? I tko je, s druge strane sretniji od Oca, kad mu se vrati izgubljeni sin, izgubljena kći?
Ova prispodoba nam, kaže papa Franjo, objavljuje samu „srž evanđelja i naše vjere, jer se milosrđe predstavlja kao snaga koja pobjeđuje, ispunjavajući srce ljubavlju i donoseći utjehu opraštanjem.“ Njom nam Isus priopćuje da je Bog takav Otac. Zapravo iščekujući vazmena otajstva muke smrti i uskrsnuća Isusova mi spoznajemo da je on i veći od toga. On je ne samo Otac koji čeka, nego je i Otac koji šalje svoga Sina – evo i treći sin kojeg ne spominje prispodoba – da potraži njegove izgubljene sinove i kćeri i da ih vrati u očinsku kuću. To je Otac koji je iz ljubavi prema izgubljenim sinovima i kćerima spreman sve dati, a za uzvrat ne traži ništa, nema uvjeta jer on ne želi oduzeti našu slobodu. Samo mu je jedno važno, a to je da se sjetimo onog što smo imali dok smo bili s njim i da se sami u svojoj slobodi odlučimo na povratak kući.
Bog nam je objavio svoju volju, a ona je da boravimo u njegovom domu, ali nam ne želi uzeti našu slobodu. Slobodni smo živjeti u skladu s njegovom voljom, ostajući u zajedništvu s njime, ali smo slobodni i toj volji reći ne. Slobodni smo Bogu vjerovati, a slobodni smo mu i ne vjerovati. Izaberemo li u svojoj slobodi ne, a nažalost često ga biramo, Bog nas ne prestaje voljeti. Iako smo se u svojoj slobodi udaljili, on nas čeka nadajući se da ćemo „doći sebi“ i povratiti se u očinsku kuću. On je Otac koji nas strpljivo čeka.
Za „doći sebi“ nije dovoljno njegovo iščekivanje. Za doći sebi je potrebno i to da mi shvatimo da su naši izbori bili pogrešni. Ako je cijena tog shvaćanja pasti tako nisko da napasamo svinje i pokušavamo se nasititi njihovim rogačima, onda to nije prevelika cijena, jer je to cijena obraćenja i povratka Bogu. Čini se da samo pavši nisko ponekad možemo shvatiti da nas naša sloboda od Boga i izbori koje smo u toj slobodi učinili nisu učinili slobodnima, nego su nas od one slobode koju smo imali u Ocu i s Ocem, slobode očinskog doma, odvukli u ropstvo tuđine, ropstvo bez Boga. Dok smo s Bogom mi smo slobodni jer Bog poštuje našu slobodu! Kad otiđemo od Boga postajemo zarobljeni jer u naš život i svijet uđu lažni bogovi, bogovi koji ne poštuju ni nas ni našu slobodu, bogovi koji nego nas zarobljavaju najnižim nagonima kojima su svinje iz evanđelja sa svojim rogačima samo slika!
Dođemo li u toj situaciji ropstva sebi, nitko tada nije veseliji od Boga, jer mi smo za njega svojom voljom bili mrtvi, a evo smo oživjeli, bili smo izgubljeni, a evo smo se našli. Zato se ova nedjelja i zove Laetare! A o nama našem veselju nije niti potrebno govoriti. Stoga nam, da bismo bili i ostali dionici toga veselja ne preostaje drugo nego nas, sa sv. Pavlom iz drugog današnjeg čitanja, zakleti umjesto Krista, „dajte, pomirite se s Bogom“, odnosno vratite se u Očevu kuću, kako bismo svi zajedno, u skladu s pozivom pripjeva današnjeg psalma, u sreći i istinskom veselju mogli kušati i vidjeti kako je dobar Gospodin.