Liturgija četvrte nedjelje došašća nam za razmišljanje nudi poznati tekst iz Lukinog evanđelja koji govori o trenutku Božjeg utjelovljenja u naš svijet. Isti tekst nam, povezano uz prvo čitanje, predstavlja blaženu Djevicu Mariju kao Kovčeg Božji ili Božje boravište.
Današnje evanđelje se često čita i liturgiji. Zato postoji opasnost da se na njega naviknemo i da nas, jer smo na njega naviknuti, ne dotakne svojom porukom. Osobito se to može dogoditi ako pri tom razmišljamo samo o otajstvu Božjeg utjelovljenja u blaženoj Djevici Mariji, a ne razmišljamo i o tome da je blažena Djevica Marija primjer kako se to otajstvo može, na naš način, nastaviti događati u nama, a po nama ovom našem svijetu i vremenu. Kad se stvari ovako postave, onda nam se kako temeljno pitanje uz današnja liturgijska čitanja – a čini mi se i slavlje Božića kao takvo – ne postavlja pitanje kako se Bog mogao utjeloviti u blaženoj Djevici Mariji, nego kako on to može nastaviti činiti i danas, kako Bog u nama može danas postati čovjek, odnosno kako mi danas možemo postati njegovom majkom, njegovim Kovčegom saveza, Božjim boravištem među ljudima.
U potrazi za odgovorom možemo posegnuti u za tri znakovita elementa današnjeg evanđelja:
Prvi element se odnosi na osobu arhanđela Gabrijela koji nije slučajno prisutan i od Boga poslan da bude navjestitelj radosne vijesti utjelovljenja. Arhanđeo Gabrijel je donositelj vijesti o početku ostvarenja konačnog spasenja. On je onaj koji kronološko vrijeme (grč. kronos), pretvara u Božje vrijeme ili vrijeme spasenja (grč. kairos). Što ovo znači za nas i što ima s našim odgovorom na postavljeno pitanje? Ono vrijeme koje je počelo u prvom navještaju, onaj kairos, Božje vrijeme ili vrijeme milosti, postalo je s Marijinim pristankom, s onim njezinim: Neka mi bude po tvojoj riječi, trajno stanje. Od tog trenutka ne postoji više kronos koji ne bi bio istovremeno i kairos. Svako vrijeme je vrijeme spasenja, vrijeme milosti. Važno je ovo uočiti jer ne uočimo li ovo i s Marijom kažemo arhanđelu Gabrijelu, koji nam se obraća zajedno s Marijom, svoj Fiat!, svoj Neka mi bude po tvojoj riječi!, Božić će proći, a da nam se zapravo neće uopće dogoditi. Božić je, u svom temeljnom značenju, rođenje Boga, Božića, koje se neće roditi o Božiću koji je pred nama, ako se prethodno Bog ne rodi u nama, a zatim po nama – na naš način koji je bitno drugačiji od onog jedinstvenog i neponovljivog Marijina načina – ne rodi svijetu i vremenu u kojemu živimo, počinjući od naših obitelji pa sve do onih potrebitih koji su nam izvrstan znak Isusa Krista i njegove prisutnosti među nama.
Drugi element se odnosi na Nazaret, mjesto navještaja Božjeg utjelovljenja u naš svijet. Izbor Nazareta pokazuje veliku primjenu u odnosu na cijeli Stari zavjet i njegovu logiku Božjih dolazaka u naš svijet. Naime, mjesto Božjeg očitovanja, ušatorenja među nama, nije više glavni grad Jeruzalem, nego je provincija, nepoznati gradić siromaha i odbačenih. Ovaj skok iz Jeruzalema u Nazaret, iz glavnog grada i hrama u provinciju, od kraljeva i velikih svećenika k jednostavnoj i sasvim običnoj ženi, evanđelist osobito naglašava izrazom: U šestom mjesecu. Riječ je o šestom mjesecu od jednog drugog pojavljivanja istog arhanđela na jednom drugom mjestu, u Jeruzalemskom hramu i Svetištu nad svetištima kad je navješteno rođenje Ivana Krstitelja. Što sve ovo znači nama? Ova nam slika želi reći da je svako mjesto na kojemu postoje oni koji su u jednostavnosti svoga srca otvoreni Bogu mjesto Božjeg ušatorenja među ljudima. Bog se, primijenimo li to na današnje vrijeme, u nama i po nama ne očituje samo u crkvama, nego se očituje, postaje prisutan – bar bi tako trebalo biti, a i jest ako smo poput Marije pred njim čista i otvorena srca – svugdje gdje god se mi nalazili, u obitelji, školi, na radnom mjestu, ulici…
Treći element se odnosi se na stil izražavanja koji koristi evanđelist, a koji nas podsjeća na događaj stvaranja. Nasuprot onomu: I reče Bog, čujemo: Anđeo … reče. Poruka ovog stila izražavanje je da se nalazimo pred novim stvarateljskim činom, novim stvaranjem koje, valja i to reći, neizmjerno nadilazi ono prvo stvaranje. Onaj koji je navješten na samom početku – riječ je o Protoevanđelju iz Knjige Postanka, po Marijinom neka mi bude se utjelovio i postao čovjek. On je prvina novog stvaranje i novog svijeta: „Prvina Krist, a zatim koji su Kristovi“ (1 Kor 15, 23). I upravo je ovo poruka za nas. To što se po Mariji u naš svijet utjelovila prvina novog stvorenja, znači da Bog ne želi tu stati, nego da želi u nama i po nama nastaviti započeto djelo novoga stvaranja. Shvatimo li doista da je naš kronos, kronološko vrijeme, zapravo naš kairos, vrijeme spasenja to će se i dogoditi. Tada ćemo kršćanskim životom i sakramentalnim posadašnjenjem Božjeg ušatorenja u naš svijet – od navještaja, preko rođenja u Betlehemu, skrovitog i javnog života, sve do muke, smrti, uskrsnuća i uzašašća – i sami postati Kovčezi Božji ili Božja boravišta.
Posljednja nedjelja došašća želi nas pripraviti na Božić tako što nas poziva da pogledamo u blaženu Djevicu Mariju u najsvečanijem trenutku njezinoga života – trenutku navještaja – i da gledajući u nju postanemo poput nje Kovčezi Božji, Božja boravišta. Duh Sveti koji je sišao na Mariju dati će i nama dovoljno milosti, ukoliko mu se poput nje dovoljno otvorimo i stavimo na raspolaganje. Njemu zajedno s Marijom recimo: Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi, kako bi Bog, ovaj put po nama i u ovom našem vremenu, mogao nastaviti stvarati novi, bolji svijet, Božji svijet. A onomu koji nas može učvrstiti – i bez kojeg nema i ne može biti novog i boljeg svijeta – jedinomu Mudromu, Bogu, po Isusu Kristu: Njemu slava u vijeke!