Krajem prošlog tjedna svjetska javnost je bila usmjerena prema novoizabranom američkom predsjedniku Donaldu Trumpu koji je u svom inauguracijskom govoru Sjedinjenim Američkim Državama obećao, između ostaloga, „kako će – citiram jedne naše novine – ponovo početi pobjeđivati, kao nikad prije, te da će vratiti poslove, granice, bogatstvo i snove … gradit … nove ceste i autoceste, mostove i zračne luke, tunele i željeznice … maknuti ljude sa socijalne pomoći i vratiti ih na posao, ponovno izgraditi … zemlju s američkim rukama i američkim radom.“ Svoj inauguracijski govor koji obećava blaženstvo na zemlji – koji su neki ocijenili kao dobar govor, a drugi, citiram, da je „naprosto jeziv“, „najradikalniji u povijesti“, „socijalistički“, pa čak i „tipično fašistički“ i sl. – predsjednik Trump je završio gotovo eshatološkim obećanjem: „Vaš glas i snovi odredit će američku sudbinu. Na tom putu će vas zauvijek voditi vaša hrabrost, dobrota i ljubav. Zajedno ćemo napraviti Ameriku jakom i bogatom, ponosnom, sigurnom i velikom! Bog vas blagoslovio i Bog blagoslovio Ameriku.“
Današnji evanđeoski ulomak našu vjerničku pažnju usmjerava prema jednom drugom inauguracijskom govoru. Riječ je o Isusovom inauguracijskom govoru koji zovemo Govor na gori. To je, zapravo, prva Isusova sustavna propovijed u evanđelju koje slijedimo u ovogodišnjem liturgijskom ciklusu. Isus se, kao novi Mojsije, popeo na goru u blizini Galilejskog jezera, da bi iznio svoj životnih program, ali i program svih koji ga žele nasljedovati. Riječ je o programu koji ne treba, kao u Mojsijevom slučaju, biti ispisan na kamenim pločama, nego u srcima onih koji ga žele slijediti. Taj Isusov program, sažet u današnjem evanđelju u onom što nazivamo Osam blaženstava, sreću i blaženstvo ne vidi u poslovima, granicama, bogatstvu, snovima i infrastrukturi nego u onome što je svemu tome potpuno oprečno, u siromaštvu, ožalošćenosti, poniznosti, gladi, milosrđu, čistoći srca, mirotvornosti i progonjenosti. Iako su Isusova blaženstva dosta teško shvatljiva i prihvatljiva u našem ovozemaljskom sustavu vrijednosti – ovo svjedoči jedan komentar blaženstava koji sam svojevremeno vidio na nekom blogu, a koji glasi: Brale fanatika! – nitko se o njima kao programu neće ružno izraziti. Dapače, jednu od najljepših pohvala im je dao Mahatma Gandhi koji uopće nije bio kršćanin, a koji je u njima prepoznavao najviši doseg svjetske duhovnosti i na njima utemeljio svoj program nenasilja.
Blaženstva predlažu jedan novi i drukčiji svijet i logiku. Nudeći nam blaženstva kao životni program, Isus ne želi reći da smo po sebi blaženi zato što smo siromasi, ožalošćeni, krotki, gladni i žedni pravednosti, milosrdni, čisti srcem, mirotvorci, progonjeni, nego da smo blaženi jer on s nama, jer je on dio našeg života, naše blaženstvo. Nažalost rijetki su koji ovaj svijet i logiku blaženstava shvaćaju, prihvaćaju i stvarno po tome nastoje živjeti, pa i među onima koji za sebe kažu da su kršćani. Zato blaženstva jesu i za nas će uvijek ostati svojevrstan izazov logici svijeta. Upravo je to, taj izazov logici svijeta, ono što bi nas kao kršćane trebalo dodatno motivirati, da ne budemo samo propovjednici blaženstva, nego da ih stvarno primijenimo na život i svoj život uskladimo s njihovom logikom.
Razmišljamo li onako kako razmišlja svijet, onda su za nas riječi današnjeg evanđelja doista besmislene. Razmišljamo li, međutim kršćanski, ali i iskreno ljudski, onda ne možemo smatrati promašenim i besmislenim život siromašnih, ožalošćenih, poniznih, gladnih, milosrdnih, čistih srcem, mirotvoraca i progonjenih. Kršćanski, ali i ljudski gledano, i njihov život može biti, a najčešće i jest usprkos životnim nedaćama, ispunjen pravom radošću. Na temelju čega to mogu tvrditi? Na temelju toga što je blaženstvo u poštenom siromaštvu, a nije u nepoštenom bogatstvu; u žalosti zbog drugih pa čak i od drugih, a ne u ožalošćivanju drugih; u krotkosti, a ne u oholosti i bahatosti; u gladi i žeđi za pravednošću, a ne u nepravdi; u milosrđu, a ne u nemilosrdnosti; u čistoći srca, a ne u grijehom opterećenoj savjesti; u mirotvornosti, a ne u svadljivosti, mržnji, nasilju i ratovima; u progonjenosti, a ne u proganjanju drugih. Blaženstva nisu utopija. Ona ne govore o onom što će biti. Ona govore o onom što je već i sada, ovdje na zemlji.
Logika blaženstva nije drugo doli davanje prvenstva Bogu i njegovim božanskim kriterijima. Ona, zapravo, nisu govor o onom što mi trebamo učiniti, nego o onom što čini Bog. Bog je onaj koji siromasima duhom daje kraljevstvo nebesko, on je onaj koji tješi ožalošćene, krotkima daje baštiniti zemlju, gladnima nasititi se pravednosti, milosrdnima zadobiti milosrđe, čistima srcem Boga gledati, mirotvorcima sinovima Božjim se zvati i progonjenima zbog pravednosti uživati u kraljevstvu nebeskom i zato su blaženi. Čitavo je evanđelje sažeto u tih osam rečenica kojima se oslikava „portret osobe koju bismo mogli okarakterizirati kao blaženu, dobru i vjerodostojnu“ (papa Franjo).
Takva osoba je ponajprije sam Isus Krist. Blaženstva su njegov autoportret i temeljni program njegova djelovanja. On je onaj koji je u svom životu ostvario sva blaženstva. Blaženstva su – on sam. I u njemu su blaženstva i sve ono što obećavaju trajno sada. Ali blaženstva su istovremeno i program svih onih koji mu vjeruju i u životu ga slijede. Ona su sama evanđelje, radosna poruka nade, trajni poziv i usmjerenje. I portret onih koji su, u većoj ili manjoj mjeri, u tome uspjeli. Kao takva ona su poziv nama kršćanima, među kojima, kad je riječ o logici blaženstava koja je ludost za logiku ovoga svijeta, ne smije biti „mudrih po tijelu … snažnih … plemeniti“ jer, kako to prekrasno izriče sv. Pavao u ulomku iz Prve poslanice Korinćanima koja nam je ponuđena kao drugo čitanje, „lúde svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake; i neplemenite svijeta i prezrene izabra Bog, i ono što nije, da uništi ono što jest, da se nijedan smrtnik ne bi hvalio pred Bogom.“ Ali, blaženstva su poziv upućen i svima drugima, svim ljudima i svim vremenima, osobito onima kojima se, u ulomku koji nam je danas ponuđen kao prvo čitanje, obraća prorok Sefanija kad kaže: „Traže Gospodina, svi skromni na zemlji, svi koji izvršavate odredbe njegove!“ To su svi oni koji svoju sreću ne vide u sreći ovoga svijeta koji je podijeljen zbog nastojanja ljudi da vlastitu sreću traže u bogatstvu, sili i moći, nego svoju sreću traže i vide u onom u čemu ljudsku sreću i blaženstvo vidi Bog.
Kako su nas izvijestili mediji, predsjednik Donald Trump je prije svoje prisege i inauguracijskog govora, posjetio baptističku crkvu sv. Ivana u Washingtonu. Kažu da u toj crkvi djeluje neki kontroverzni propovjednik. No to sada nije toliko važno. Važno da je nakon tog molitvenog susreta predsjednik Trump tekst svečane prisege – koja završava riječima: „Tako mi Bog pomogao!“ – izgovorio držeći podignutu desnu ruku, a lijevu položenu na dvije Biblije. Prvu mu je poklonila majka kao dječaku, a druga je ona kojom je prisegnuo Abraham Lincoln. Važne su to geste. I riječi. Nadam se, međutim, da nisu samo simbolične. I da se to dodirivanje i pozivanje Boga u pomoć ne odnosi samo na korice, nego i na sadržaj, osobito na Isusov Govor na gori i blaženstva koja su njegov sažetak, ali sažetak cijelog evanđelja, dapače cijele Biblije. Samo tako će taj govor moći biti upisan i u srce predsjednika Trumpa. I moći će mu se dogoditi, a s njim i Sjedinjenim Američkim Državama, ono što im je zaželio papa Franjo, da se u njegovom „mandatu ugled Amerike i dalje mjeri njezinom brigom za siromašne, odbačene i potrebite.” Dao Bog da tako bude zbog dobra Amerike, ali i cijeloga svijeta!
Ista se želja, međutim, može proširiti i na sve nas. To je, zapravo, želja da nam blaženstva ne budu samo nešto o čemu govorimo, na što se pozivamo, nego da nam blaženstva budu upisana u srcima, da doista postanu životni program, naš portret. A briga za siromašne, odbačene i potrebite je ono po čemu se doista možemo prepoznavati i biti prepoznavani kao ljudi blaženstava, odnosno kao Kristovi učenici, kao kršćani.