Prošlo-nedjeljni evanđeoski ulomak je završio, a ovo-nedjeljni započeo istom rečenicom: „Danas se ispunilo Pismo što vam još odzvanja u ušima.“ Komentirajući pročitani ulomak iz Izaijinog proročanstva i primjenjujući ga na samoga sebe, Isus je prošle nedjelje želio reći svojim sugrađanima istinu o sebi i o svom mesijanskom poslanju. Nastavljajući svoju propovijed u ovom dijelu koji nam je ponuđen danas, on u današnjem evanđelju svoje slušatelje želeći potaknuti da se suoče i s istinom o sebi samima.
Njegovi sugrađani su mu povlađivali i divili mu se dok im je govorio istinu o sebi, ali su se ispunili gnjevom nakon što im je počeo govoriti i istu o njima. Čini se da je i prvotna reakcija – povlađivanje i divljenje – bila površna, odnosno da oni nisu uopće shvatili ono što im je on govorio o sebi. Njegov govor im se nije svidio zato što su prepoznali da im se on objavio kao Krist i da su Izaijine riječi koje govore o mesijanskim vremenima njegov životni program, nego jer su mislili da on govori pohvale njima i njihovom mjestu. On je za njih bio i ostao tek „sin Josipov“. Kao „sin Josipov“ ima pravo lijepo govoriti, ima ih pravo hvaliti, ali nema pravo mutiti njihov mir, dirati se u njihove navike, njihovu sliku o sebi samima, ustaljene tradicije i shvaćanja, da zadire u njihovu slobodu… Dive se i povlađuju Isusu dok govori ono što i oni misle, dok dijeli njihove stavove, hvali njihov grad, ali ga odbacuju, spremni su ga čak i ubiti, kad im je počeo govoriti ono s čim se oni ne slažu, ono što niječe njihov osjećaj posebnosti i muti njihov mir. I nije važno govori li Isus istinu – dva svetopisamska događaja koja je spomenuo su istiniti događaji koje su i oni dobro poznavali – jer istina njih ne zanima, a ne zanima ih jer istina od njih traži da se zamisle i odbace pogrešna mišljenja o sebi i predrasude o drugima. A to je preduvjet da bi se Izaijin navještaj mesijanskih vremena, koje su istovremeno i Isusov životni program, mogao početi ostvarivati.
Evanđeoski događaj iz Nazareta nam nije naviješten zbog Nazarećana, nego zbog nas samih. Slušajući današnji evanđeoski ulomak i mi smo se pozvani ispitati o svom odnosu prema Isusu i njegovoj evanđeoskoj poruci. A i danas je situacija slična. I danas nas ima koji ga prihvaćamo samo do one mjere dok ono što on govori ne muti naš mir i naše ustaljene navike i koji ga odbacujemo čim svojim govorom za nas postane provokativan. Spremni smo prihvatiti Isusov govor o njemu samome, jer ga shvaćamo kao pohvalu nama koji se ispovijedamo kao Crkva i kršćani, danas njegov zavičaj, ali nismo spremni prihvatiti njegov govor o nama koji je i danas jednako izravan i kritičan. Kažemo da u njega vjerujemo, ispovijedamo ga kao svoga Boga i Krista, ali mu pri tom ne dozvoljavamo da dira u naša uvjerenja i shvaćanja, da nam propisuje ono što moramo činiti i ono što ne smijemo činiti, da se miješa u naše tradicije i shvaćanja, da zadire u našu slobodu… Drugim riječima, Isus je i danas mnogima dobar dok govori ono što on sam treba učiniti, ali prestaje to biti onog trenutka kad mu padne napamet da nama progovori i kaže nam što mi trebamo činiti.
S ovakvim stavom Isus ne može ostati s nama, niti se među nama može početi ostvarivati Izaijin navještaj mesijanskih vremena, koji je istovremeno Isusov, ali i naš životni program. Iako se i dalje zovemo kršćani, mi zapravo, poput Nazarećana, takvim stavom Isusa protjerujemo iz svoga života, iz života svojih obitelji, župnih, gradskih nacionalnih i internacionalnih zajednica, protjerujemo ga iz svijeta i vremena u kojemu živimo.
Alternativa ovome je samo jedna, a ona je biti spremni prihvatiti sve ono što Isus kaže i s tim što on kaže uskladiti svoje misli i svoj život. Ovo znači prije svega u svakoj situaciji, sviđala nam se to ili nam se ne sviđalo, prihvatiti Isusa i njegovu poruku, istinu o njemu i istinu o nama. Ovdje se, međutim, ne smijemo zaustaviti. Trebamo nakon toga i sami učiniti ono što je on činio tako što ćemo u ljubavi, onakvoj kakvu nam je kao najizvrsniji dar opisao sv. Pavao u ulomku koji nam je danas ponuđen kao drugo čitanje i kakvom je Krist ljubio nas, to što smo prihvatili riječima i životom, bilo to zgodno ili nezgodno, navješćivati drugima. U krštenju smo postali Kristovi i kao oni koji su Kristovi imamo dužnost, zbog ljubavi kojom smo ljubljeni i kojom smo pozvani druge ljubiti, ovom svijetu koji nam je darovan, ali i zadan, navješćivati njegovu, ne svoju nego njegovu, istinu o Bogu i istinu o čovjeku. Možda će nas kao i njega zbog toga odbaciti, izrugati i izbaciti iz svoga „grada“. Ništa zato! Ne bojmo se! Učinili su to i Kristu! Ali, nisu ga nadvladali! I mnogima nakon Krista! I nisu ih nadvladali! Ako smo s njim ni nas neće nadvladati, a neće nas nadvladati jer, kako čitamo u ulomku iz Knjige proroka Jeremije koji nam je naviješten kao prvo čitanje, on će, on koji nas je poznavao i posvetio za proroke i prije nego li nas je oblikovao u majčinoj utrobi, biti s nama da nas izbavi i spasi.