Četvrta vazmena nedjelja slavi se kao nedjelja Dobrog pastira. Već u Starom zavjetu Bog se nazivao ‘pastirom’ svoga naroda, a taj isti naziv Isus u evanđelju primjenjuje i na sebe samoga: ‘Ja sam pastir dobri‘ (Iv 10, 14). Isusov govor upućen je i nama. Ovo znači da je on i naš pastir, a mi njegovo stado, ovce, oni koji, kako nam kaže današnje evanđelje, slušaju, ako slušaju, njegov glas.
Ovakve usporedbe s pastirima i ovcama bile su uobičajene u Isusovo vrijeme, ali nama danas paraju uši. Danas se nikome ne sviđa biti uspoređen s pastirom, a još manje s ovcom i stadom. Sve su to nazivi koji su s vremenom i promjenom kulture dobili negativno značenje. Možda su, zahvaljujući Orwell-ovoj ‘Životinjskoj farmi‘ u kojoj ovce svojim blebetanjem: ‘Četiri noge dobro, dvije noge zlo‘ guše svaku kritiku na račun životinjske vlasti, ovce danas na glasu kao glupe životinje, bez inicijative – bilo bi dobro da su to samo ovce jer danas ima dosta ‘ovaca’ i bez ovaca – ali u jeziku Biblije, a to je jezik kojemu se trebamo vratiti da bi shvatili što nam Isus želi reći, pojmovi pastir i ovca imaju pozitivno značenje. Njihov odnos nije odnos prisile, nego odnos međusobnog povjerenja i ljubavi, sve do spremnosti, kao u slučaju Jaganjca iz Otkrivenja, izmjeničnog dara vlastitog života. Tako biblijski pastir ovce vodi pravim stazama, čuva ih na okupu, poznaje ih osobno i za svaku se brine da ni jedna ne bi bila izgubljena, a biblijske ovce slušaju pastirov glas, slijede ga i daju mu sve što je potrebno za život. Pada mi na pamet onaj odnos kojeg je s ovcama, koje pastirski psi smatraju glupim životinjama, u jednom komičnom, ali i poučnom filmu, uspostavio praščić Babe u ulozi pastirskog psa, a kojemu je vrlina bila komunikacija i povjerenje koje je izgradio s ovcama.
Biblijski gledano Krist je naš pastir, a mi njegove ovce koje ujedinjene čine njegovo stado, Crkvu. Kako je lijepo znati da smo ovce i stado u biblijskom značenju tih riječi i da je Isus naš dobri pastir! U današnjoj nedjelji, međutim, ne razmišljamo samo o Isusu Kristu kao pastiru, nego i molimo za nove pastire, za pastire Crkve koji nastavljaju njegovu pastirsku službu u prostoru i vremenu, a i razmišljamo o svojoj vlastitoj pastirskoj ulozi, jer nismo samo stado, nego smo svi, svatko na svoj način, pozvani biti i pastiri u biblijskom značenju te riječi.
Zato u ovoj nedjelji Dobrog pastira osobito razmišlja o duhovnim zvanjima i molimo Krista, Dobrog pastira, da svojoj Crkvi dade dovoljan broj dobrih pastira, svetih svećenika, redovnika i redovnica. Vjerujem da nije potrebno posebno isticati krizu zvanja, koja je prvenstveno kriza odziva na Kristov poziv. Što možemo učiniti? Najmanje što možemo, a i moramo, učiniti je iskrena molitva za nove svećenike, nove redovnike i redovnice. Uz molitvu, koja je na svoj način i razmišljanje o našoj osobnoj odgovornosti za zvanja, zasigurno ide i poticanje onih koji razmišljaju o duhovnom pozivu, onih koji osjećaju da ih Bog zove, da budu hrabri i da se odazovu. Koliko god da se to čini teško, a jest teško, jer duhovni poziv sa sobom nosi odricanje od puno toga – ne zaboravimo da to sa sobom nosi svaki kvalitetan život i svako zvanje – isplati se biti sveti svećenik, sveti redovnik, sveta redovnica. Naglašavam ovo ‘sveti’ jer mi se upravo to čini važno za zvanja i njihovu budućnost. Trebaju nam, naime, sveti svećenici, sveti redovnici, svete redovnice ili bar oni koji će se svaki dan ponovo truditi to biti ili nam uopće ne trebaju. Naša molitva za duhovna zvanja se zbog ovog ne smije zaustaviti samo na molitvi za buduće svećenike, redovnike i redovnice. Ona u sebi treba uključivati i molitvu za sadašnje svećenike, redovnike i redovnice, biskupe i papu da budu sveti, da budu dobri pastiri po Isusovu primjeru, da ne budemo razbojnici i kradljivci kojima je nakana ukrasti, zaklati i pogubiti, nego oni koji u svemu što čine, pokazuju da su im svojstvene značajke dobrog pastira, da poznaju svoje ovce i ovce njih, da ih uvode u sigurnost ovčinjaka i izvode ih na obilne pašnjake, a ne na klanje. Ne postoji, naime, jedan uzrok krize zvanja i toga da je sve manje onih koji se odlučuju na svećenički i redovnički poziv. Uz sve rašireniji hedonistički mentalitet, krizu obitelji i svih tradicionalnih vrijednosti, pa i krizu zvanja uopće, među uzrocima krize duhovnih zvanja vrlo visoko mjesto zauzima i loše svjedočanstvo nas sadašnjih svećenika, redovnika i redovnica. Trebali bismo biti uzor, trebali bi se odlikovati svetošću života, trebali bi biti ne samo pastiri, nego dobri pastiri, a često to nismo nego, nažalost, postoje slučajevi u kojima smo se od pastira pretvorili u kradljivce i razbojnike, vukove grabežljive. Pogrešno je, međutim, kroz izdvojene loše primjere suditi sve svećenike, sve redovnike i sve redovnice, a to se čini. Umjesto toga molite za nas svećenike, molite da bi bili onakvi kakve nas Bog želi, da bi bili pastiri po uzoru na Krista Dobrog pastira.
Nije dovoljno samo moliti za pastire Crkve, za nova duhovna zvanja i za postojeće svećenike, redovnike i redovnice, nego je trajno, a osobito u ovoj nedjelji, potrebno razmišljati i o vlastitoj pastirskoj ulozi u svijetu i vremenu u kojemu živimo. Ne trebamo se samo mi svećenici, redovnici i redovnice ugledati u Isusa Krista i njegov primjer Dobrog pastira, nego to trebaju činiti i svi kršćani. Svaki kršćanin je pozvan svoj svakidašnji život usklađivati sa značajkama pastira koje nam je prenijelo današnje evanđelje, trudeći se iz svog života izbaciti sve ono što nas čini ili može učiniti kradljivcima i razbojnicima. To je poziv svih nas, ali i svakog od nas na njemu svojstven način. Negdje sam pročitao da se ljudski život sastoji od tri poziva: poziv na život, poziv na življenje tog života i poziv iz života. Poziv na život i poziv iz života ne ovise o našoj volji. Nismo odlučivali hoćemo li se, kad ćemo se i kako roditi, a niti imamo pravo odlučivati hoćemo li, kad ćemo i kako umrijeti. Od ovih dvaju poziva bitno se razlikuje treći poziv, poziv na življenje života, a razlikuje se po tome što je to jedini poziv koji ovisi o našoj volji. Bog nas poziva, a mi smo slobodni odlučiti hoćemo li mu i kako odgovoriti na njegov poziv. Često se u tom svom odlučivanju ponašamo kao da mi odabiremo, kao da smo rođeni zato da bismo se trudili svoj život učiniti što zanimljivijim, zabavnijim, bezbrižnijim. Zaboravljamo da nas je Bog poslao u svijet sa sasvim osobitom zadaćom da budemo dobri pastiri.
Bog, Dobri pastir, i nas poziva da budemo dobri pastiri, da budemo posrednici i svjedoci njegovog spasenja! Pokušajmo postati svjesni ovoga svoga veličanstvenog poziva! Pokušajmo postati svjesni da smo, kao dio njegovog stada, njegove ovce, od Boga pozvani i poslani u svijet i vrijeme sa sasvim osobitom zadaćom – za neke od nas je ta zadaća biti svećenici, redovnici, redovnice – koju je Bog namijenio baš nama! I stavimo se, bez obzira o čemu je riječ, potpuno njemu na raspolaganje! Budimo najprije dobre Božje ovce, dio njegovog stada da bismo zajedno s njim i u njegovo ime mogli postati i dobri pastiri!