Današnji evanđeoski ulomak se nadovezuje na poruku o Božjem milosrđu koju smo kroz prispodobu o ocu i dvojici sinova slušali prošle nedjelje, s tim da ona danas dobiva jednu sasvim drugu dimenziju. Naime, prispodoba o ocu i dvojici sinova nije stvaran događaj, nego lijepo uobličena priča kojom je Isus svojim učenicima prenio veoma važan navještaj vjere. Današnjim ulomkom on to što je govorio pretvara u praksu stvarnim događajem i konkretnim pristupom jednoj ženi uhvaćenoj u preljubu koja je po Zakonu trebala biti kamenovana: „Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti.“
Izuzeto su važne u današnjem evanđeoskom ulomku upravo ove dvije rečenice upućene ženi: „Ni ja te ne osuđujem“ i „Idi i odsada nemoj više griješiti“, jer ona pokazuju kako je, zapravo, Isusu veoma lako spojiti milosrđe i pravednost i da su za njega to samo lice i naličje iste stvarnosti koja se međusobno ne isključuju nego pretpostavljaju. Dobro se zato prisjetiti nekih misli na ovu temu iz bule Lice milosrđa pape Franje u kojoj on kaže: „Milosrđe se ne protivi pravednosti, nego izražava način na koji Bog postupa s grješnikom, nudeći mu novu priliku da prizna svoj grijeh, za njega se pokaje, obrati se i vjeruje. … Ako bi se Bog ograničio samo na pravednost, prestao bi biti Bog, bio bi poput ljudi koji pozivaju na čisto poštivanje zakona. Pravednost sama po sebi nije dovoljna. Iskustvo nas uči da pozivati se ne pravednost može na kraju dovesti do toga da je uništimo. Zbog toga Bog nadilazi pravednost svojim milosrđem i praštanjem. Ipak, to ne znači da se pravednost obezvrjeđuje ili da ona postaje suvišnom. Naprotiv, svako onaj koji griješi mora podnijeti kaznu. Samo što to nije kraj, već početak obraćenja, jer pojedinac počinje osjećati Božju nježnost i oproštenje. Bog ne odbacuje pravednost. On je radije produbljuje i nadilazi jednim višim događajem u kojemu kušamo ljubav kao temelj istinske pravednosti“ (MV, 21).
Tako jesno i duboko, da ovom gotovo ni nisu potrebne druge riječi! A u Isusovom postupku prema ženi u današnjem evanđelju vidimo kako to u stvarnosti funkcionira! Nažalost, današnjeg evanđelje, kao i rasprave koje smo spomenuli, pokazuju da se u sličnim situacijama može zauzeti i drukčiju poziciju.
Jednu od tih pozicija zauzeli su Isusovi suvremenici. I danas je takva pozicija dosta prisutna, osobito među onim koji sebe smatraju boljim vjernicima od drugih. To je pozicija kojom se ne osuđuje samo grijeh, nego se s grijehom osuđuje, dapače i odbacuje, i grešnik. Oni koji se čvrsto drže ove pozicije lako zaborave da su i sami grešnici. Zato je važno Isusovo podsjećanje, koje je svevremensko i koje bismo trebali uvijek imati na pameti kad se suočimo s grijehom drugih ljudi: „Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.“ Postanemo li svjesni da smo i sami grešnici, promijenit ćemo svoj odnos prema grešnicima. I tako postati sposobni za pomoći i njima i sebi samima u suočavanju s grijehom i njegovim posljedicama. Ne zaboravimo da nećemo ostati dobri ako grešnike isključimo, od njih se ogradimo i s njima se ne družimo, niti će to biti, nikada i nije, poticajno za grešnike kako bi krenuli putem obraćenja. No, promijenimo li svoj odnos prema grešnicima svjesni da smo i sami grešnici, to može biti poticajno i za nas i za njih. Tu, naime, može započeti njihovo, a i naše, obraćenje. Žena iz današnjeg evanđelja, koju tradicija znade poistovjećivati sa sv. Marijom Magdalenom, je najbolji dokaz za to.
Drugi pozicija, nevidljiva u današnjem evanđelju, ali veoma prisutna u našem vremenu i osobito snažna u spomenutim raspravama, je potpuno suprotan stav koji odobrava grijeh, zapravo grijeha niti nema, i odbacuje svaku grešnikovu odgovornost. Važnost grijeha se umanjuje govoreći da to nije ništa, da to i drugi čine, da je to danas normalno, a grešnika opravdava da nije znao, da nije kriv, da je žrtva okolnosti itd. Oduzimajući grijehu težinu, a ponašanju odgovornost, sprečavamo grešnika da se suoči s grijehom i odgovornošću, a sebi samima i drugima pokraj sebe dajemo poticaj da i mi tako činimo. Zlo prestaje biti zlo – zašto u suvremenom društvu možemo pronaći mnogo primjera – a što znači ne samo da ga možemo i trebamo tolerirati, nego se čak smatra i poželjnim. Posljedice ovog ponašanje se, nažalost, razornije od posljedica onog prvog načina. Naime, posljedice ovakvog ponašanja se ne zaustavljaju samo na neposrednim akterima rasprave, nego doprinose stvaraju negativnog ozračje koje se širi i na druge. Ne samo da činimo grijeh, nego živimo u grešnom stanju.
Isus, a s njim i Crkva koja je autentična tumačiteljica onog što je on govorio i činio, odbacuje oba ova ponašanja. Isus nije za strogu osudu grešnika, ali nije ni za umanjivanje veličine grijeha i grešnikove odgovornosti. On koji poznaje težinu grijeha bolje od bilo koga drugoga, zna da grijeh i zlo truju i zarobljuju čovjeka. Zato on osuđuje grijeh, a ne osuđuje i osobito ne odbacuje grešnika. On grešniku velikodušno oprašta: „Ni ja te ne osuđujem“, ali mu i jasno daje na znanje da svoje grešno ponašanje treba promijeniti: „Idi i odsada više nemoj griješiti.“ Valja, međutim, ovo povezati i uz činjenicu da će Isus sve ono što je oprostio, a oprostio je ženi grešnici kao što je i svakom od nas spreman oprostiti, preuzeti na sebi. Samo onaj tko je na sebe preuzeo kaznu i trpljenje za grijehe drugih, može opraštati grijehe.
Današnje evanđelje nam je s jedne strane poziv da se u suočavanju sa sobom i sa svojom grešnošću, a svi smo grešnici, prepustimo Isusu i njegovoj „osudi“. To možemo i trebamo učiniti pristupajući u ovim korizmenim danima svećeniku u ispovjedaonici u kojoj nam je omogućen „izravan doticaj s veličinom Božjeg milosrđa“ (MV, 17). Nemojmo ispustiti niti mogućnost koju nam pruža ova milosna jubilejska godina koja nam daje priliku da prolaskom kroz sveta vrata naših katedrala i drugih odabranih mjesta dobijemo ne samo oproštenje, nego i potpuni oprost onih posljedica koje je na nama ostavio grijeh. Prisjetimo se što o tome kaže papa Franjo: „U sakramentu pomirenja Bog oprašta grijehe koji su doista izbrisani; ipak, negativan trag koji su grijesi ostavili u našem ponašanju i našim mislima i dalje ostaje. Ali Božje milosrđe je jače od toga. Ono postaje oprost Oca koji po Kristovoj Zaručnici, svojoj Crkvi, dopre do grješnika kojemu su grijesi oprošteni i oslobađa ga svih natruha koje su posljedica grijeha, osposobljujući ga te on može djelovati s ljubavlju, rasti u ljubavi, umjesto da ponovo padne u grijeh“ (MV, 22).
S druge strane, baš kao nastavak oprosta koji nam omogućuje djelovanje u ljubavi, današnje evanđelje nam je i poziv da u svom odnosu prema drugima i njihovoj grešnosti slijedimo Isusa i njegovo primjer, da i grešnike i grijeh gledamo Isusovim očima i usvojimo njegovo ponašanje, kako prema grešnicima, tako i prema grijehu koji su počinili i odgovornosti koja iz toga proizlazi. Da bismo to mogli, trebamo biti trajno svjesni dviju prekrasnih i neodvojivih rečenica upućenih ženi: „Ni ja te ne osuđujem“ i „Idi i odsada više nemoj griješiti“, ne zaboravljajući pri tom da je uvijek ponovo i nama upućen njegov poziv: „Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.“