Današnji evanđeoski ulomak uzet je iz Ivanovog evanđelja, ali se po svojoj strukturi i temi koju obrađuje izvrsno naslanja na prošlonedjeljni evanđeoski ulomak iz Lukinog evanđelja, odnosno prispodobu o rasipnom sinu i milosrdnom ili rasipnom ocu. Povezanost ovih dvaju ulomaka je tako velika da se današnji ulomak može na pravi način razumjeti samo u svjetlu onog prošlonedjeljnog. Možda je, nagađam, prošlonedjeljna prispodoba pismoznancima i farizejima – koje je prošle nedjelje Isus prispodobio starijem bratu – bila povod da Isusu postave zamku i u provjere kako to u praksi funcionira njegova teorija o milosrđu i praštanju. Vjerujem da nam je i od ranije poznat način na koji se Isus izvukao iz postavljene zamke. Postoje čak i različite teorije o tome što je Isus pisao na tlu dok su farizeji i pismoznanci čekali odgovor, tako da neki kažu da je na jednu stranu upisao riječ ‘Zakon’, a na drugu ‘Milosrđe’, procjenjujući tako što ima prednost. Drugi kažu da je ispisivao grijehe tužitelja. Kako bilo, uskoro se čuo njegov odgovor ili presuda: Tko je od vas bez grijeha. Neka prvi na nju baci kamen. Koliko god da su u počecima rasprave sudionici bili motivirani zlim nakanama, nakon što su ovo čuli pokazali su se pošteni. Niti jedan od njih nije bacio kamen na ženu, nego stadoše odlaziti jedan za drugim, počevši od starijih. A onaj jedini koji je, jer nemaše grijeha, imao pravo osuditi ženu, a to je Isus, provodi u praksu Očevo milosrđe i prispodobu iz prošlonedjeljnog evanđeoskog ulomka i prispodobu o rasipnom ocu: Ni ja te ne osuđujem. Idi i od sada više nemoj griješiti.
Želimo li bolje razumjeti ovaj Isusov čin trebamo se prisjetiti i onoga što nam govore preostala dva čitanja današnje liturgije. U prvom čitanju Bog nam kroz Izaijina usta govori: Ne spominjite se onoga što je bilo, niti mislite na ono što je prošlo. Evo činim nešto novo, već nastaje. Zar ne opažate. Pavao u sličnom tonu nastavlja: Što je za mnom, zaboravljam, za onim što je preda mnom, prisežem, k cilju hitim, k nagradi višnjeg poziva. Primijenimo li ove dvije tvrdnje – jedna je iz Starog zavjeta, a druga iz Novoga zavjeta što svjedoči kontinuitet svetopisamskih spisa – na današnje evanđelje, pa i ono prošlonedjeljno, onda s pravom možemo zaključiti da Bogu u susretu s raskajanim grješnikom nije važna njegova prošlost: Ne spominjite se onoga što je bilo, nego da mu je važna njegova budućnost: Evo činim nešto novo i Za onim što je preda mnom prisežem.
Mi kršćani cijenimo prošlosti jer nam ta povijest svjedoči, između ostaloga, o Božjoj ljubavi prema čovjeku i čovječanstvu koja je imala svoj vrhunac u vazmenom otajstvu Isusa Krist i spasenju koje se u njemu dogodilo. Pa ipak, još više smo usmjereni prema budućnosti odakle iščekujemo Kristov ponovni dolazak i onaj plan koji on ima sa svakim od nas. Taj Kristov plan ne odnosi se na našu prošlost – ona je takva kakva je i više je ne možemo promijeniti, ne možemo učiniti što nismo i ne učiniti što jesmo – nego na našu budućnost. To je plan spasenja. U vremenu između njegovog prošlog boravka među nama, onog povijesnog iz kojeg je izvađen ulomak iz današnjeg evanđelja, i onog budućeg koji će doći na kraju vremena, on je taj plan spasenja povjerio svojoj Crkvi koja je u svakodnevnom susretu s grješnicima pozvana činiti ono što je on činio, tj. prelaziti preko grješne prošlosti i otvoriti se boljoj budućnosti. Želimo li razumjeti konkretnu primjenu ovoga, trebamo se ponovno vratiti današnjem evanđeoskom ulomku u kojemu otkrivamo tri različita sudionika događaja. Tu je Isus, tu su pismoznanci i farizeji i tu je, na kraju, žena uhvaćena u preljubu. I Isus i pismoznanci s farizejima gledaju ženu, ali njihov pogled nije isti. Pismoznanci i farizeji vide ženin u prošlost – svoju osobnu pri tom zaboravljaju – i tu prošlost osuđuju, pozivajući se na slovo zakona. Isus, međutim, ne gleda prošlost, ne osvrće se na Zakon. Njemu je ta prošlost poznata, a poznat mu je i Zakon, ali on se izdiže i nad prošlošću i nad Zakonom, da bi vidio ženinu budućnost, a ona može biti, ako joj dozvolimo svojim milosrdnim pristupom, drugačija od prošlosti. Isusov pogleda na ženu, pogled koji ne poznaje samo prošlost i Zakon, nego vidi i grješnikovu budućnost, je i pogled Crkve koja osuđuje grijeh, ali nikad ne osuđuje i ne smije osuditi i odbaciti raskajanog grješnika.
Želimo li ovakvim očima gledati druge, trebamo svi, svatko od nas koji čine Crkvu osobno, postati svjesni Isusove rečenice: Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen. Tako, naime, možemo postati svjesni vlastite prošlosti i grješnosti, a postanemo li svjesni vlastite prošlosti i grješnosti, postati ćemo svjesni i toga da je i nama potrebna bolja, nova, drugačija budućnost. Što se umjesto toga događa? Umjesto toga žuti tisak i trač u Hrvatskoj cvijeta kao nikad prije, a cvijeta jer nas to zanima, jer mi to čitamo. Tko je koga prevario, tko s kim legao… Nerijetko se i Crkva i ljudi iz Crkve nađu na tapetu, ali nerijetko u svemu tome, na ovaj ili onaj način, sudjeluju i ljudi iz Crkve, kršćani. Ovaj naš interes za žutilo i trač bismo mogli nazvati našim pridruživanjem pismoznancima i farizejima koji, sudeći prema današnjem evanđelju, nisu bili ništa drugo doli oni koji su voljeli malo zaviriti u tuđi život, tuđi krevet, tuđu prošlost – svoju usput previđajući – sa željom da osude one koji su pali i sagriješili. Želimo li kao kršćani slijediti Krista, a to bi trebalo biti osnovno obilježje našeg biti kršćani, ne bismo se smjeli tako ponašati. Kršćani nikad ne smiju biti među onima koji u rukama drže kamenje, među onima koji osuđuju prije suda, koji sudjeluju u tračevima, tračeve kupuju – kupovati ih, čitati, slušati i gledati ih znači podržavati ih – nego bismo trebali biti poput Krista oni koji se ne zaustavljaju na čovjekovoj prošlosti – ma kako ona grješna bila – nego oni koji dozvoljavaju svakome mogućnost nove, bolje i drugačije budućnosti.
Budući da se bliži Uskrs, bliži se i vrijeme u kojemu nas Crkva poziva da se po sakramentu pomirenja pomirimo s Bogom. To nije naše ulaženje u tuđu grješnu prošlost žutila i tračeva, nego u našu grješnu prošlost da bi iz nj, po Božjoj milosti i milosrđu, izišli na novu budućnost. Učinimo to da bismo prestali biti i oni koji osuđuju i oni koji su osuđeni, a postali oni koji doista čuju Isusove riječi upućene svakome od nas osobno: Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti!