Umrijeti logici ovoga svijeta da bismo živjeli
5. korizmena nedjelja (B), 2018.
Isus je svjestan da i on, poput pšeničnog zrna, treba umrijeti želi li ispuniti poslanje i donijeti plodove spasenja. I kao što pšenično zrno bez umiranja ne može ispuniti svoju funkciju nego ostaje samo, izolirano i, zapravo, mrtvo, i njegovo poslanje bez umiranja neće ispuniti svoju funkciju, nego će ostati samo, izolirano, mrtvo. Nije lako odlučiti hoće li živjeti, a zapravo ostati mrtav, ili umrijeti da bi stvarno živio. Dok o tome razmišlja Isus zasigurno osjeća, kao i svi ljudi, prirodnu ljudska odbojnost prema umiranju. Ali osjeća i nešto puno važnije. Osjeća odlučnost izvršiti do kraja zadaću koju mu je povjerio Otac. O ovom progovara Isusov molitveni dijalog s Ocem. Isusovu smrtnu tjeskobu koju odaje današnje evanđelje i molitveni dijalog s Ocem, autor Poslanice Hebrejima je, u ulomku koji nam je ponuđen kao drugo čitanje, sažeo u to da je „Krist … u dane svoga zemaljskog života sa silnim vapajem i suzama prikazivao molitve i prošnje Onomu koji ga je mogao spasiti od smrti.“ Na kraju on zaključuje da je Isus, iako nije oslobođen muke i smrti, bio uslišan u svojim molitvama jer, „premda je Sin, iz onoga što prepati naviknu slušati i, postigavši savršenstvo, posta svima koji ga slušaju začetnik vječnoga spasenja.“
Osim što je Isus svjestan da je put pšeničnog zrna od umiranja do plodnosti njegov put, on zna da je to put i svih onih koji su njegovi. Zato i poručuje svojima da ako mu žele služiti idu za njim. Ova Isusova poruka upućena je svima koji ga traže, a osobito nama Crkvi i kršćanima. Mi smo plod njegovog pšeničnog zrna koje je umrlo da bismo mi živjeli. Želimo li biti ondje gdje je Isus, i mi se moramo odreći života umirući da bismo živjeli. Njegova logika i njegov sustav vrijednosti moraju postat naša logika i naš sustav vrijednosti. Moramo umrijeti da bismo živjeli!
Mnogo je načina na koje mi kao kršćani možemo slijediti Krista na putu njegove logike umiranja pšeničnog zrna. Samo jedan od njih je umiranje na križu. Na takav su put pozvani samo neki. Uvijek su to izvanredne situacije. Svi drugi načini su oni svakodnevni načini, svakodnevne situacije u kojima trebamo pokazati da u našem životu ne vrijede pravila ovog svijeta, nego Isusova pravila, pravila ljubavi koja služi. Biti danas pšenično zrno koje umire, znači umirati s Isusom Kristom svaki dan u trudu oko što kvalitetnijeg kršćanskog života, opirući se mentalitetu kojim nas knez ovoga svijeta pokušava zavarati svojom logikom sebičnosti i samodostatnosti koje vode u smrt i pristajući uz Isusovu logiku, logiku pšeničnog zrna koje stvara novi život služeći i umirući na svim razinama.