Sa zanimanjem primjećujem da Isus isto izjavljuje kad govori o sebi samome i kad govori o nama, svojim sljedbenicima: „Ja sam svjetlost svijeta“ (Iv 8, 12) i „Vi ste svjetlost svijeta“ (Mt 5, 14).
Svijetu, koji na različite načine živi iskustvo mraka, potrebno je svijetlo. To svijetlo koje svijetli u tami ovoga svijeta je Isus Krist. Slušali smo nekoliko puta tijekom božićnog vremena da u njemu „svijetlo istinsko koje prosvjetljuje svakoga čovjeka dođe na svijet … i svijet ga ne upozna“(Iv 1, 9). No, čuli smo i još nešto. Čuli smo i to da on „onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja“ (Iv 1, 12), a imati moć postati djeca Božja sa sobom nosi moć, ali i zadaću biti „svjetlost svijeta“. Biti „djeca Božja“, odnosno „svjetlost svijeta“, veliki je kršćanski milosni privilegij, ali i veliko poslanje.
Ali, kako biti svjetlost svijeta? Najprije to možemo biti dozvoljavajući Isusu Kristu da nas on osvijetli svojim svjetlom. Ovo je samo početak. Nakon toga slijedi i zadaća, nas kao pojedinaca i nas Crkve u cjelini, da ovom svijetu i vremenu budemo prozirni za to Kristovo svijetlo, da ljudi našeg vremena gledajući u nas, kroz nas vide njega. Ovih dana sam naišao na jedan zanimljiv članak koji odgovara na pitanje treba li Crkve biti neprozirna (netransparentna) ili prozirna (transparentna), u kojemu autor (AngeloCasati) na to pitanja odgovara tvrdnjom da je prozirnost, odnosno transparentnost, u naravi Crkve, njezinog poslanja i njezinog postojanja i da se u toj prozirnosti nalazi upisana čežnja za učiniti prozirnim nekog Drugog, svoga Gospodina. Prozirnost, upozorava međutim autor, nije ekshibicionizam kojemu je obilježje težnja za vlastitim pokazivanjem, isticanjem sama sebe, a cilj privući pažnju na sebe, da bi bio viđen. Svjetlo nikad ne kaže da želi biti viđeno. Ono jednostavno postoji. I tim što postoji dade se vidjeti. Evo zašto je prozirnost nešto drugo nego li ekshibicionizam. Prozirnosti, odnosno transparentnosti, nije najvažnije ono što govorimo – nismo prozirni prvenstveno zbog naših riječi – nego joj je važno ono što činimo.
Proteklih dana smo se češće susretali s govorom o transparentnosti Crkve, kako po pitanju financija, tako i po pitanju suočavanja sa zločinima pojedinih članova Crkve i njihovom još pogubnijem prikrivanju, koje nije drugo doli posljedica crkvene netransparentnosti za koju je Crkva, uz poduzimanje potrebnih mjera da se to promijeni, više puta izrazila bol i sram. No, postavlja se pitanjegdje su granice transparentnosti? I znači li transparentnost danas to da Crkva mora odustati od svojim moralnih principa i svog vjerskog učenja? Da ta pitanja nisu nimalo bezazlena postaje nam jasno osobito nakon izvješće UN-ovog odbor za konvenciju o pravima djeteta. U tom se izvješću, kako smo proteklih dana mogli čuti, kritiziralo Svetu Stolicu za toleriranje i nekažnjavanje pedofilije u Crkvi. Priznajem, makar o tome nemam dubljih saznanja, da na tom području ima prostora za kritiku Crkve. Da bi, međutim, kritika bila učinkovita, ona mora biti objektivna, a to da mora biti objektivna znači da uz ono što je eventualno napravljeno loše, treba u sebi sadržavati i priznanje za dobro koje je i na tom području i na mnogim drugima područjima Crkva učinila i čini. Dozvolite mi da ovdje navedem jedan ulomak iz apostolske pobudnice Evangelii Gaudum pape Franje: „Bol i sram koje osjećamo zbog grijeha nekih članova Crkve, i zbog vlastitih grijeha, ne smiju nas dovesti do toga da zaboravimo koliki kršćani daju svoj život za ljubav. Oni pomažu mnogima da se liječe ili umiru u miru u siromašnim bolnicama. Prate osobe koje su postali robovi raznih ovisnosti u najsiromašnijim krajevima svijeta. Posvećuju se odgoju djece i mladih. Brinu se za starije osobe koje su svi napustili. Nastoje prenijeti vrijednosti u neprijateljskim okruženjima. Posvećuju se na mnoge druge načine da pokažu golemu ljubav prema čovjeku nadahnutu Bogom koji je postao čovjek“ (EG, 76). Ali toga priznanja u izvješću UN-ova odbora nema, a nema jer nema objektivnosti, a objektivnosti nema jer im nije bila namjera zaštiti žrtve i kazniti zločince, nego poniziti Crkvu da bi je mogli prisiliti da popusti na nekim drugim područjima. Cilj je očit. Nisu ga niti pokušali skrili, nego su ga veoma prozirno, odnosno transparentno – očito pod utjecajem različitih lobističkih grupa koje sve više kontroliraju djelovanje UN-a, i ne samo UN-a, koji se bavi svim osim svojom temeljnom zadaćom očuvanja mira i međunarodne sigurnosti – izrazili do sada neviđenim napadom s tako visoke razine na Katoličku Crkvu, koju se ne optužuje samo za prikrivanje pedofilije, nego i za „diskriminaciju“ jer djecu podučava o seksualnoj komplementarnosti muškarca i žene, želeći je – mimo svih pravila pristojnosti i dovodeći u pitanje jedno od temeljnih ljudskih prava, a to je pravo na vjersku slobodu – prisiliti da promijeni svoja stajališta o abortusu, kontraceptivnim sredstvima, homoseksualnosti i rodnoj ideologiji… No, nisu oni krivi. Krivi smo mi i naša djela, često naša neprozirnost, odnosno netransparentnost, jer smo im tim dali povod.
„Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela“, kaže nam Isus. Evo zašto Pavao, u ulomku iz Prve poslanice Korinćanima koji nam je ponuđen kao drugo čitanje kaže: „I ja kada dođoh k vama, braćo, ne dođoh s uzvišenom besjedom ili mudrošću navješćivati vam svjedočanstvo Božje … I besjeda moja i propovijedanje moje ne bijaše u uvjerljivim riječima mudrosti, nego u pokazivanju Duha i snage da se vjera vaša ne temelji na mudrosti ljudskoj nego na snazi Božjoj.“ Ni nama neće pomoći u onoj našoj zadaći biti prozirni, biti svjetlost koja svijetli pred ljudima, naša besjeda. Uzalud je UN-ovim odborima i svima onima koji stoje iza njih, kao i onima koji ih nasljeduju na nižim razinama, nuditi besjede. Oni ih jednostavno ne žele čuti. No ondje gdje nemaju smisla naše besjede, naša priopćenja, izjave, dokumenti, propovijedi – makar to ne znači da od njih trebamo odustati – uvijek ima smisao evanđelje koje se živi i koje „poziva da se odgovori Bogu, koji nas ljubi i koji nas spašava, prepozna Boga u drugima i iziđe iz nas samih da bismo tražili dobro drugih. Taj poziv ne smije nikad potamniti!“ (EG, 39). Ovo znači da se nikad ne smijemo zaustaviti riječima i da kršćanski život i svjedočanstvo evanđelja nemaju alternativu jer mi nismo svjetlost zbog naših ideja, naših misli i lijepih govora. Mi smo svjetlost zbog djela koja činimo potaknuti evanđeljem. To su ona djela koja mirišu mirisom blaženstava, imaju okus besplatnosti, rađaju se u srcu, iz čistih nakana… To su, zapravo, ona djela kojima prepoznajemo kraj sebe siromahe i potrebne – među njima su i svi oni koji stoje iza UN-ovog odbora i navedene izjave – a o kojima je progovorio Izaija u ulomku koji nam je ponuđen kao prvo čitanje: „Podijeli kruh svoj s gladnim, uvedi po krov svoj beskućnika, odjeni onoga koga vidiš gola i ne krij se od onoga tko je tvoje krvi.“ Ovo je ono što će osoliti ovo naše bezosjećajno vrijeme obilježeno diktaturom ravnodušnosti i, kako smo vidjeli u izvješću UN-ovog odbora, nekim novim i bezobzirnim ideologijama koje svoj navodna prava, koja to zapravo niti nisu, pokušavaju nametnuti ukidanjem drugih viša i važnija prava drugih. Ali nisu oni naš problem. Oni su naša zadaća. Problem smo mi kršćani jer smo se previše uklopili svojim životom i ponašanjem u bljutavost i tamu svijeta u kojemu živimo. Zato se pojedincima u Crkvi i mogla dogoditi nastranost poput pedofilije i njezinog prikrivanja kojemu je, zbog navodno dobrog glasa, značajka bila neprozirnost. Što nam je činiti da bi se to promijenilo? Vratimo se Izaiji koji nam jasno sugerira što nam je činiti: „Ukloniš li iz svoje sredine jaram, ispružen prst i besjedu bezbožnu, dadeš li kruha gladnome, nasitiš li potlačenog, tvoja će svjetlost zasjati u tami.“
Isus traži od nas da činimo dobra djela koja drugi trebaju vidjeti, ali ne zato da bi se tim djelima mi mogli hvaliti, niti zbog nekakvog, ne daj Bože, crkvenog ekshibicionizma, nego zato da oni kad „vide naša dobra djela“, zbog tih djela „slave Oca vašega koji je na nebesima“. Svemu je dakle – i našem biti sol, i našem biti svjetlo – konačni razlog Gospodin od kojega sve dolazi, koji sve uzdržava i kojemu, zbog svakog dobrog djela koje uspijevamo učiniti i koje nam je učinjeno, svaka čast, slava i hvala, sada i sve vijeke vjekova.