Da bi nam približio naše poslanje Isus se, kao i svaki drugi put kad nam želi priopćiti neku važnu poruku, koristi prispodobama ili usporedbama, slikama preuzetim iz životne svakodnevice. Svaka prispodoba je jedna Isusova provokacija. Isus provocira slušatelje da upotrijebe svoje vlastito iskustvo, kako bi shvatili značenje poruke koju im želi priopćiti. Tako je i s prispodobama koje nam je prenio današnji evanđeoski ulomak. Riječ je o ulomku koji je smješten između osam blaženstava koja smo čitali prošle nedjelje i objašnjenja kako razumjeti i na nov način čitati Mojsijev zakon da bismo postali „savršeni kao što je savršen Otac … nebeski“, o čemu ćemo čitati sljedećih nedjelja.
Današnjim evanđeoskim ulomkom i slikama soli, svjetla i grada sagrađenog na gori, Isus želi da svatko od nas promisli o svom iskustvu biti sol, svjetlost i grad na gori, i na temelju toga pokuša otkriti svoje kršćansko poslanje u Crkvi i u svijetu. No nisu samo pojedini kršćani oni kojima se Isus obraća u današnjem evanđeoskom ulomku. On kaže: „Vi ste…“ Obraća se zajednici, Crkvi. Crkva je „sol zemlje.“ Ona je i „svjetlost svijeta.“ I „grad što leži na gori.“ Ovo je za Crkvu, kao i za svakog pojedinog kršćanina koji joj čini dio, velika čast, ali i velika odgovornost.
Isus upotrebljava tri slike da bi nam približio tu našu čast i odgovornost, a s njima naše kršćansko poslanje i poslanje Crkve. To su slike soli zemlje, svjetlosti svijeta i grada na gori. Sve tri sadrže istu poruku i poziv da svoju vjeru i propovijedanje pretvorimo u svjedočanstvo života u službi drugima, onako kako je to činio on sam. Ovo je, zapravo, nastavak njegove prošlonedjeljne ponude blaženstava, koja nisu zapovijedi što moramo činiti, nego smjerokaz kako biti sol zemlje i svjetlo svijeta, ali i uvod u njegovu poruku življenja duha, a ne tek slova Zakona. Živimo li logikom blaženstva, odnosno živimo li duh Zakona, mi smo sol zemlje i svjetlost svijeta. I postajemo savršeni kao što je savršen Otac. No vrijedi i obrnuto.
Ne živimo li logikom blaženstva, mi smo poput bljutave soli koja nije ni za što nego da ljudi po njoj gaze i poput svjetiljke stavljene pod posudu. I dalje smo sol, svjetlo i grad koji je na gori zbog evanđeoske poruke koja nam je predana. Ali od toga ima malo koristi i za nas i još manje za druge oko nas. Dapače, štetno je i za njih i za nas jer ne samo da nismo više začin i ne osvjetljavamo, nego i sablažnjavamo. Bezukusna vjera, vjera koja ne svijetli, ne privlači, ne osvjetljava i ne usmjerava, gora je nego nevjera. Onaj tko vjeruje, govorio je bl. Charles de Foucauld riječima i životom, treba izvikivati evanđelje čitavim životom! Zato za vjeru nisu nikad bile dovoljne same riječi. Osobito nisu danas kad, kako je pisao bl. Pavao VI., papa, „suvremeni čovjek radije sluša svjedoke negoli učitelje vjere … ili ako sluša učitelje, sluša ih zato jer su svjedoci“ (Evangelii nuntiandi, 41).
Da bi Crkva odgovorila ovom izazovu biti „sol zemlje“, „svjetlo svijeta“, „grad na gori“, moramo nužno prevladati otuđenu religioznost, vjeru koja nema veze sa životom. Trebamo odoljeti napasti u koju smo uvijek ponovo skloni upasti – upravo se to dogodilo i Isusovim suvremenicima – da nam se vjera pretvori u lijepu teoriju, da nam, kao i starozavjetnom čovjeku Zakon postane slovo, a zaboravimo njegov duh. Samo tako nećemo sol evanđelja koja je sposobna začiniti cijelu zemlju baciti pod noge i svjetlo kršćanske vjere koje je sposobno osvijetliti čitav svijet staviti pod posudu. Na to misli i Izaija kad nas poučava da podijelimo „kruh svoj s gladnima“, uvedemo „pod krov svoj beskućnike.“ „Tad će – kliče on – sinut poput zore tvoja svjetlost i zdravlje će tvoje brzo procvasti … tvoja će svjetlost zasjati u tmini i tama će tvoja kao podne postati.“ Ovom mogu dodati, kao dodatno obrazloženje, jednu misao sv. Bazilija Velikoga koju sam negdje pročitao, a koji nas u duhu svoga vremena, ali primjenjivo na sva vremena, upozorava, parafraziram, da onaj kruh koji nama pretječe nije naš nego gladnoga. I odijelo obješeno u našem ormaru nije naše nego onoga koji je gol. I novac koji smo skrili, danas možemo reći stavili na banku, nije naš nego siromaha. A djela milosrđa koja nismo učinili su nepravda koju smo učinili.
Ne smije nam se to dogoditi! Vjera nas ne smije odvojiti od onih koji su potrebni. Ona, prisežući na Bibliju, pred potrebnima ne zatvara granice! Vjernik se ne može i ne smije otuđiti od problema svijeta i vremena u kojemu živimo i zatvoriti u svoj svijet. Vjera nas, dapače, treba potaknuti da iziđemo iz sebe i svoga svijeta te se kao vjernici uhvatimo u koštac s problemima svijeta, koji su i naši problemi. Upravo smo u suočavanju s tim problemima pozvani svijetliti svojim dobrim djelima i svjetleći biti svjedoci Svjetla, a to je sam Isus Krist. To možemo samo ako smo usvojili logiku blaženstava i duh Zakona, koji su nas svojom logikom sposobni učiniti svjetlom svijeta, solju zemlje, gradom na gori, savršenim kao što je Otac, a po nama začinjati, usmjeravati, osvjetljavati i činiti savršenim ili barem savršenijim svijet i vrijeme u kojemu živimo.
Na ovo se nadovezuje i potreba da evangelizacijsku zadaću Crkve – a biti svjetlost svijeta, sol zemlje i grad izgrađen na gori je prije svega evangelizacijska zadaća – ne svedemo na projekte, stavljajući sve na kartu izvanjske efikasnosti. Pogrešno je navještaj evanđelja ograničiti samo na ljudske metode. Njegova snaga nije u lijepoj riječi, novcu, lobiranjima, utjecaju, preporukama, slavi, privilegijama… Snaga evanđelja je u Kristu Isusu, i to raspetome, kaže sv. Pavao. I u snazi Duha Svetoga koji nadoknađuje naše slabosti i naše strahove. Zato sv. Pavao, kako čitamo u ulomku koji nam je ponuđen kao drugo čitanje, ne prilazi Korinćanima „s uzvišenom besjedom ili mudrošću“, nego „slab, u strahu i u veliku drhtanju“, navješćujući im snagom Duha Svetoga „Isusa Krista, i to raspetoga“, jer „se vjera … ne temelji na mudrosti ljudskoj, nego na snazi Božjoj.“
Ondje gdje nemaju smisla naše besjede, naša priopćenja, izjave, dokumenti, propovijedi – iako to ne znači da od njih trebamo odustati – uvijek ima smisao evanđelje koje se živi i koje „poziva da se odgovori Bogu, koji nas ljubi i koji nas spašava, prepozna Boga u drugima i iziđe iz nas samih da bismo tražili dobro drugih. Taj poziv ne smije nikad potamniti!“ (Evangelii gaudium, 39). Zato se nikad ne smijemo zaustaviti na riječima jer mi nismo svjetlost zbog naših riječi, ideja, misli i lijepih govora. Mi smo svjetlost zbog Božjih riječi koje su nam predane u evanđelju i djela koja činimo potaknuti tim riječima. To su ona djela koja mirišu mirisom blaženstava, imaju okus besplatnosti, rađaju se u srcu, iz čistih nakana… To je onaj novi način življenja duha, a ne slova Zakona. To je ono što je sposobno osoliti i ovo naše bezosjećajno vrijeme obilježeno diktaturom ravnodušnosti, osobito kad je riječ o najslabijima. Možda ta ravnodušnost nije isključivo naš kršćanski problem, ali jest naša kršćanska zadaća. U ozračju Dana života koji se slavi u prvoj nedjelji veljače, ali i spomenute diktature ravnodušnosti od koje ni mi nismo imuni, želim podcrtati osobito tu našu zadaću u zaštiti ljudskog života, od njegovog početka, „od začeća, ali i u svim etapama života, uključujući i onu posljednju, starost, kojom najčešće završava ljudski život“, kako je to, između ostalog, istaknuto i u ovogodišnjoj poruci Vijeća za život u obitelj: „Suočavanje sa stvarnošću starenja kao prilika za rast“, a koju u cijelosti možete pronaći na mrežnim stranicama Dubrovačke biskupije: http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=4727:poruka-za-dan-%C5%BEivota-2017suo%C4%8Davanje-sa-stvarno%C5%A1%C4%87u-starenja-kao-prilika-za-rast.
Isus traži od nas da činimo dobra djela koja drugi trebaju vidjeti, ali ne zato da bi se tim djelima mi hvalili, nego zato da drugi kad „vide naša dobra djela“, zbog tih djela „slave Oca vašega koji je na nebesima“. Svemu je dakle – i našem biti sol, i našem biti svjetlo, i ono naše biti grad na gori – konačni razlog Gospodin od kojega sve dolazi, koji sve uzdržava i kojemu, zbog svakog dobrog djela koje uspijevamo učiniti i koje nam je učinjeno, svaka čast, slava i hvala, sada i sve vijeke vjekova.