Svim majkama čestitam Majčin dan! A sve nas pozivam da i u majčinskom zauzetom i nesebičnom služenju otkrivamo Božju ljubav prema nama. I na toj se ljubavi nadahnjujemo u vršenju onih službi koje su u Crkvi i svijetu nama povjerene.
5. vazmena nedjelja (A) Isus – Put, Istina i Život
Jedna od značajki prve kršćanske zajednice je ne postojanje klasnih razlika između vjernika i počasnih naslova koji su jedne izdizali iznad drugih. Jedino razlikovanje koje je u tom razdoblju postojalo odnosilo se na službu koju je netko bio pozvan vršiti unutar i u ime zajednice. Temeljna služba bila je ona koju su vršili apostoli. No apostoli su vrlo brzo shvatili da oni ne mogu sve. Zato su svoju odgovornost podijelili s drugima. Shvatili su da je njihovoj službi na prvom mjestu molitva i služenje riječi. U pojam molitva možemo uključiti slavljenje euharistije i drugih sakramenata, a u pojam služenje propovijedanje i općenito navještaj Radosne vijesti – evanđelja. O ovom prvom iskoraku Crkve u podijeli različitih službi nam svjedočanstvo daje ulomak iz Djela apostolskih koji nam je ponuđen kao prvo čitanje. On govori o jednoj od prvih napetosti u kršćanskoj zajednici kojoj su motivi bili ekonomske naravi i izboru sedmorice đakona koji su se tim poslanjem trebali primarno baviti. Iz ovog iskustva prve Crkve možemo još nešto naučiti. Možemo naučiti da Crkva nije nikad bila imuna od unutarnjih sukoba i svađa, jer Crkvu čine ljudi. I također možemo naučiti da je kriza, a riječ je o jednoj velikoj krizi prve Crkve, uvijek prilika za rast. Prva Crkve je iz ove krize izrasla u zajednicu koja znade rješavati probleme koji su posljedica, ali kroz rješavanje kriza, i motor njezinog širenja. Crkva je kroz prvu krizu postala zajednica u kojoj svatko može pronaći svoje mjesto i svoj način služenja.
Na ovu se misao nadovezuje misao u ulomku iz Prve Petrove poslanice koja nam je danas ponuđena kao drugo čitanje. Crkva se uspoređuje s duhovnim Domom koji je sazidan na Isusu, kamenu živomu kojega su, u skladu sa starozavjetnim proročanstvom, ljudi odbacili, ali Bog ga je uskrisio i učinio ugaonim, zaglavim kamenom. U tom duhovnom Domu svaki pojedini kršćanin živi je kamen, kao dio svetog svećenstva, roda izabranog, kraljevskog svećenstva. Sve su ovo pojmovi koji označavaju participaciju svakog kršćanina u poslanju Crkve. I svaki kršćanin u Crkvi ima svoje mjesto i svoje poslanje. To poslanje je prinositi žrtve duhovne, ugodne Bogu po Isusu Kristu i navješćivati silna djela onoga koji nas je iz tame pozvao na svjetlo. Temelj duhovnog Doma – Crkve – je važan. Bez njega bi se sve srušilo. Ali ljepota i funkcionalnost Crkve ne ovisi samo o temelju. Ona ovisi i o svakom od nas. Svatko od nas, kao živa stijena, ima svoje mjesto i svoju ulogu Crkvi koju treba vršiti nastavljajući se uvijek ponovo ugrađivati na onom temeljnom kamenu, zaglavnom kamenu, koji je Isus Krist, u povezanosti s drugim stijenama, počinjući od one apostola Petra.
Da bismo to na pravi način mogli činiti, današnje nas evanđelje ponovo vodi u dvoranu posljednje večere. U Ivanovom evanđelju u dvorani posljednje večere nema riječi ustanovljenja euharistije, ali ima sva simbolika i otajstvo koje susrećemo u euharistiji. Kao što je euharistija, uz sva druga otajstva, Isusova oporuka, ono najvažnije što nam je ostavio, tako je i evanđelist Ivan sve što je Isus govorio i činio u dvorani posljednje večere pretvorio u Isusovu oporuku. Danas smo iz te Isusove oporuke, pročitali dvije važne poruke.
Prva je da on odlazi kako bi u Očevom domu pripravio mjesto za nas. Ne radi se ovdje o nekom mjestu u prostornom smislu i na nebu, nego se radi o onom duhovnom Domu koji spominje apostol Petar. Taj duhovni Dom je Crkva, odnosno kršćanska zajednica. Svojim odlaskom da bi nam pripravio mjesto, a njegov odlazak i način pripravljanja mjesta je služenje u ljubavi do kraja, do smrti, smrti na križu, Isus je omogućio da se može dogoditi novi Božji narod, Crkva u kojoj svatko ima svoje mjesto i svoju službu, svoje poslanje. Nitko u Crkvi nije pasivni promatrač. Svatko od nas ima svoje mjesto, svoj prostor za život i djelovanje, svoje poslanje. Prošle smo nedjelje dosta govorili o poslanju svećenika i posvećenih osoba i njihovom načinu biti pastiri. Ova nas nedjelja želi potaknuti da svi mi, kao članovi općeg ili kraljevskog svećeništva, otkrijemo i svoj način za biti u Isusovo ime pastiri u Crkvi. Put poznajemo. Put je Isus Krist. On je i Istina. I Život.
Ova nedjelja, druga u mjesecu svibnju, osobito izdvaja jednu službu, važnu i za Crkvu i za čovječanstvo. Ta služba je majčinska služba. Bez te službe teško bismo mogli razumjeti Boga i njegovu ljubav prema nama jer, kako reče papa Franjo, „Bog nije samo otac, nego i majka koja nikada ne prestaje voljeti svoja stvorenja.“ Svim majkama čestitam Majčin dan! A sve nas pozivam da i u majčinskom zauzetom i nesebičnom služenju otkrivamo Božju ljubav prema nama. I na toj se ljubavi nadahnjujemo u vršenju onih službi koje su u Crkvi i svijetu nama povjerene.
Druga poruka je poruka da onaj tko vidi Isusa vidi Oca, odnosno da slušajući Isusa i promatrajući ono što on čini, slušamo i promatramo Boga. Boga ne možemo nikad do kraja spoznati našim ljudskim spoznajama. Jednako su smiješni oni koji znanstveno dokazuju da nema Boga, kao i oni koji znanstveno dokazuju da on postoji. Sve su to tek slutnje koje možemo protumačiti i ovako i onako. Boga ne možemo dokazati, ali ga možemo „vidjeti“ gledajući i slušajući Isusa. Isus je objava Boga. Bog se ponaša onako kako se on ponaša, govori ono što on govori, ljubi onako kako on ljubi, oprašta onako kako on oprašta, blizu je onima kojima je on blizu, prigovara i kori one kojima on prigovara i koje on kori. Bog u Isus i u njegovim riječima čeka izgubljenog sina, traži zalutalu ovcu, izgubljenu drahmu, on se u njemu raduje nad obraćenima grešnicima, povija rane ranjenima kao milosrdni Samarijanac. Bog je u Isusu, kako je ispovijedala prva Crkva, prošao zemljom čineći dobro. Vrhunac Isusove objave Oca je njegov križ. Križ je Očeva volja. Ne kao znak zadovoljštine za naše grijehe kako se nekad znao interpretirati, nego kao znak Božje ljubavi. To je ona ljubav od koje nema i ne može biti veće. Križ je trenutak u kojemu je Bog dobio još jedno vlastito ime. To ime je Ljubav! Da bi se u Isusu vidjelo Oca ne treba nam znanstveni pogled, nego onaj dublji pogled, pogled srca, pogled koji prodire dalje od onog što se vidi fizičkim očima i čuje fizičkim ušima. Taj pogled se zove vjera. Vjera ne znači odustajanje od rasuđivanja, nego znači rasuđivanje naviše i unaprijed.
Vjera je pogled koji, ako je autentičan, od onih koji ga imaju zahtjeva da žive tako da bi svi koji njih gledaju, koji gledaju Crkvu kojoj oni čine dio i u kojoj imaju svoje poslanje, mogli vidjeti i čuti Isusa. I gledajući Isusa otkriti Boga u kojega mi kršćani vjerujemo i kojega Crkva propovijeda.
Za one koji žele više:
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=2410
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=5026