U prošlonedjeljnom evanđeoskom ulomku Isus je upotrijebio dvije slike iz svakodnevnog života da bi upoznao zajednicu svojih učenika s njihovim poslanjem. Poslanje Isusovih učenika, a u tom poslanju se nalazi i razlog postojanja Crkve, je biti „sol zemlje“ i „svjetlost svijeta“. Nakon Isusovog govora o toj našoj zadaći biti „sol zemlje“ i „svjetlost svijeta“, slijedi današnje evanđelje. To evanđelje je, prema mišljenju stručnjaka, svjedok vremena nastanka Matejevog evanđelja – mi danas možemo reći i svih vremena Crkve jer se iste stvari ponavljale tijekom cijele njezine povijesti, a postoje i danas – koje je napisano u vrijeme dok su u zajednici Isusovih učenika postojale dvije suprotstavljene struje koje su smatrale da znaju način na koji oni, a s njima i Crkva u cjelini, mogu odgovoriti na Isusov zahtjev i poslanje biti „sol zemlje“ i „svjetlost svijeta“. Jedna skupina je smatrala da kršćanima nije potreban nikakav Zakon i Proroci, jer smo spašeni vjerom u Isusa Krista. Koliko god da je ovo istina, u pojedinim slučajevima se išlo toliko daleko da su neki u navodnoj slobodi u Duhu izgubili i Isusa i crkveno zajedništvo. Druga je skupina, makar je prihvaćala Isusa kao Mesiju, ostala navezana na strogo vršenje Zakona i Proroka. S ovako rigoroznim stavom oni su se zatvorili slobodi u Duhu, bez koje se ne može imati ni Isusa, ni crkveno zajedništvo. Ovo je, na samom početku povijesnog hoda Crkve, imalo veoma loše posljedice na kršćansku zajednicu, kao što je imalo i ima loše posljedice za Crkvu svih kasnijih razdoblja, uključujući i nas danas. Umjesto da je kršćanska zajednica – Crkva, zajedno sa svojim članovima, postala „sol zemlje“ i „svjetlo svijeta“, postala je zajednica koju je razdirala nesloga, sol koja je obljutavila i svjetiljka stavljena pod sud.
Predmnijevajući ovaj sukob, ali svjestan da je za ostvarenje njegovog poslanja u ljudskoj povijesti, koja je istovremeno i povijest spasenja, neophodno da ne samo on, nego i njegovi sljedbenici budu „sol zemlje“ i „svijetlo svijeta“, Isus u današnjem evanđelju zauzima središnju poziciju između ove dvije suprotstavljene struje, izražavajući svoje duboko poštovanje prema Zakonu i Prorocima koje nije došao dokinuti, ali i stavljajući samog sebe u središte Zakona i Proroka koje je došao ispuniti. Nakon ove pouke o ispunjenju, a ne dokinuću, Zakona i Proroka, Isus je svojim učenicima poslao vrlo jasnu poruku u svijetlu koje nam postaje jasno što je Isus mislio pod ispunjenjem Zakona i Proroka: „Uistinu, kažem vam: ne bude li pravednost vaša veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, ne, nećete ući u kraljevstvo nebesko.“
Ova veća pravednost od one „pismoznanaca i farizeja“ ono je što razlikuje Isusovo ispunjenje Zakona i Proroka, od točnog, ali i licemjernog, obdržavanja Zakona i Proroka pismoznanaca i farizeja njegovog vremena. Isusovo obdržavanje Zakona i Proroka odražava sklad između nutrine i vanjštine osobe. On je ogledna slika kako u slobodi, a ne u ropstvu, obdržavati Zakon i Proroke. On je ono što govori. U njemu nema odstupanja između onog što se vidi i stvarnosti. Njegov život je identičan njegovom poslanju. Djela su sukladna s riječima. Taj sklad između onoga što govori i onoga što čini, imat će vrhunac u vazmenom otajstvu muke, smrti i uskrsnuća iz poslušnosti prema Ocu i ljubavi prema braći i sestrama. Tim će sav Zakon i Proroke sažeti u jednu zapovijed, zapovijed ljubavi koja se ostvaruje u potpunom daru sebe, daru kojemu ni smrt nije granica. Za razliku od njega, farizeji i pismoznanci su glumili jedno, a u svojoj privatnosti živjeli drugo. Na vani se pokazivali kao vjerni vršitelji Zakona do posljednjeg slova, i pri tom prezirali one za koje su držali da to ne uspijevaju, a u svojoj su privatnosti bili daleko gori od onih koje su prezirali i osuđivali.
Veća pravednost od one farizeja i pismoznanaca, ono je što razlikuje farizejsko slovo Zakona i Proroka i Isusovo ispunjenje Zakona i Proroka. Veća pravednost je ono što bi trebalo razlikovati i novozavjetne zajednice od onih starozavjetnih, novozavjetno svećeništvo od onog starozavjetnog, novozavjetne vođe od onih starozavjetnih. A je li to doista tako? Nemojmo se zavaravati! Prilika za licemjerje je mnogo. I što netko ima višu funkciju u društvu i Crkvi, u većoj je opasnosti da se licemjerno ponaša. Postoji, međutim, jedan oblik licemjerja koji je gori od svih drugih, a to je vjersko licemjerje, licemjerje onih koji kažu da vjeruju u Boga i druge pozivaju da poštuju Božje zapovijedi glumeći da to i sami čine, a u biti su nevjernici i nije ih briga ni za Bogom ni za njegove zapovijedi. Posebno je tragično kad se to dogodi, a dogodi se, predvodnicima kršćanskih zajednica. Bolne su situacije koje nam to svjedoče. Tad mi, a s nama i naše zajednice, postajemo bljutava sol koja nije „ni za što, nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze“, svjetiljka stavljena pod posudu.
Imamo ono s čim se s pravom možemo ponositi, ono što s pravom zovemo ‘sol’ i ‘svjetlo’. Mi to, međutim, i danas, ponovo pretvaramo u ono po čemu ljudi gaze, razdirani starim podjelama između onih kojima ne trebaju nikakva pravila i onih koji su robovi pravila. Isus i nama danas, bez obzira u kojoj se skupini možemo prepoznati, nudi svoj srednji put. On nikoga ni na što ne sili, ali i sve poziva, poštujući svačiju slobodu. U tom je blizak onoj veoma zanimljivoj, ali i vrlo suvremenoj, poruci iz ulomka koji nam je danas ponuđen kao prvo čitanje. U tom ulomku mudri Sirah upozorava da posljedice naših djela – bile one dobre ili loše, a u Isusovom načinu izražavanja biti velik ili malen u kraljevstvu Božjem, ući ili ne ući njega i biti podvrgnut ovome ili onome – nisu plod Božje osude, nego su isključivo naših izbora. „On je preda te stavio vatru i vodu: za čim hoćeš pružiti ruku svoju. Pred čovjekom je i život i smrt: što on više voli to će mu dati.“ Makar je svjestan da je čovjek slab i da mu je potreban Bog, Sirah gleda pozitivno na čovjeka i njegovu sposobnost za dobro: „Ako hoćeš, možeš … u tvojoj je moći“, ali i istovremeno pozitivno gleda na Božje zapovijedi koje su pomoć čovjeku da to dobro postigne, jer Bog „nije nikad zapovjedio nikomu da bude bezbožnik niti dao dopuštenje za grijeh“. To je, kako kaza sv. Pavao u ulomku iz Prve poslanice Korinćanima koji nam je ponuđen kao drugo čitanje, ona prava mudrost – „ali ne mudrost ovoga svijeta ni knezova ovoga svijeta koji propadaju“, nego Mudrost Božja, u Otajstvu, skrivena – koju trebamo navješćivati među zrelima. Tko su ti zreli? Ako bismo na to pitanje odgovorili u ozračju današnjeg evanđelja onda bismo mogli reći da su zreli svi oni koji shvaćaju da su nam Božje zapovijedi darovane kao pomoć u zaštitili života i dostojanstva svakoga čovjeka, a ne zato da bismo se njima iživljavali nad našom braćom i sestrama.
Današnje Isusovo promišljanje prilika je da se ispitamo jesmo li mi nezreli ili zreli, odnosno je li se ili nije u naše živote i naše međuljudske odnose uvuklo licemjerje koje našu pravednost izjednačava s onom farizeja i pismoznanaca, a što može biti posljedica i nepoštivanja propisa i pretjeranog robovanja propisima. Nemojmo zaboraviti da i jedno i drugo, dakle i pretjerano robovanje propisima i obezvrjeđivanje bilo kakvih propisa, muti naše odnose i kompromitira naše kršćansko poslanje u konkretnom svijetu i vremenu, ali i da o tome ne ovisi samo to hoćemo li biti najveći ili najmanji u kraljevstvu nebeskom – o čemu na svoj način progovaraju konkretni primjeri krivog shvaćanja Zakona i Zakona protumačenog u duhu Isusove nove pravednosti – nego i odgovor na pitanje hoćemo li u njemu uopće imati udjela.