Kršćanska reakcija na uvrede: blago i s poštovanjem, dobre savjesti
Iako smo mi kršćani većina u hrvatskom društvu, nije ništa neobično da se naše kršćanske svetinje izruguje i vrijeđa. Ponekad se to vrijeđanje predstavlja kao kulturni događaj i ima institucionalnu podršku, kao na primjer, predstava Naše nasilje i vaše nasilje, koja je na manifestaciji 27. Marulićevih dana u Splitu prikazana uz potporu Ministarstva kulture RH. Mogli bismo pronaći i neke druge slučajeve. Uostalom, to da nas se vrijeđa nije nikakva novost. Događalo se to i prije, a događati će se i poslije. Pravo je pitanje kako na to trebamo kao kršćani reagirati. Današnje drugo čitanje, a riječ je o ulomku iz Prve poslanice sv. Petra apostola, na to pitanje nudi ovakav odgovor: „Gospodin – Krist neka vam bude svet, u srcima vašim, te budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama, ali blago i s poštovanjem, dobre savjesti da oni koji ozloglašuju vaš dobar život u Kristu, upravo onim budu postiđeni za što vas potvaraju.“ Ovo „blago i s poštovanjem“ će Marko Marulić, otac hrvatske književnosti koji bi bio i sam uvrijeđen predstavom koja vrijeđa Isusa Krista u manifestaciji koja nosi njegovo ime, u svojoj Pjesmi o pouci Gospodina našega Isusa Krista obješenog na križu, sažeti u odgovor: „Neka svatko tko želi uživati mir nad visokim zvijezdama, podnosi sve uvrede, a ne nanosi nikakvu.“
Na temelju ovih dviju preporuka možemo zaključiti da svima i uvijek trebamo biti spremni odgovoriti, ali da to nikako ne smijemo učiniti na isti način na koji to čine oni koji nas vrijeđaju. Sjetimo se onog Isusovog: „Onomu tko te udari po jednom obrazu pruži i drugi“ (Lk 6, 29) i onog: „Vrati mač na njegovo mjesto jer svi koji se mača laćaju od mača i ginu“ (Mt 2652). Naš odgovor na uvrede treba biti izgrađen u molitvi i susretu s Kristom, kako bismo sebi predočili što bi on učinio na našem mjestu i zatim blago i s poštovanjem, čiste savjesti, obrazložili svoje stavove i razložno ih prenijeli drugima, onima koji nas pitaju, a možda i provociraju, kao što je uostalom i on sam to učinio pitajući onog tko ga je udario:„Zašto me udaraš?“ (Iv 18,23). Preduvjet za ovo je poznavanje i življenje vlastite vjere. Kršćanin koji nije pohađao vjeronauk ili ga je pohađa samo zato što to mora učiniti da bi primio sakramente, a ne sa željom da se upozna s onim što i u koga vjeruje, koji nedjeljom ne sudjeluje na misi i ne hrani se u pričesti, koji ne čita Sveto pismo, koji ne moli… ne može ni samome sebi obrazložiti nadu koju kao kršćanin u sebi nosi, a kamoli drugima. I upravo taj i takav kršćanin je u opasnosti da se, nekritički i bez razmišljanja, prepusti onima koji tu nadu u njemu provociraju te da i sam postane provokator kršćanske nade, tako što je s drugima izruguje i po njoj pljuje.
Žalosno je ako onaj koji kaže da vjeruje, ne zna obrazložiti ono što vjeruje. Takvih kršćana je danas puno. No još je žalosnije da onaj koji kaže da vjeruje, s drugima izruguje ono što vjeruje. Ni to, nažalost, nije rijedak slučaj. S druge strane, kako je lijepo vidjeti kršćanina, laika više nego li svećenika, koji je uvijek i svugdje i bez obzira na posljedice riječima i životom spreman posvjedočiti Isusa Krista u kojeg vjeruje. Ono što pri tom trebamo paziti je blagost, poštovanje i dobra savjest. Ovo znači da u iznošenju vjere i svojih vjerskih stavova nikad ne smijemo biti nametljivi i dosadni. Nikakve koristi nema, ovo iznosim kao primjer, ako smo se sa svojom djecom posvađali zato što nisu htjeli u crkvu ili što smo svog muža ‘natjerali’ da opsuje zato što smo ga nagovarali da se ispovijedi. Trebamo biti blagi i ispunjeni poštovanjem prema sugovornicima, poštujući njih i njihove razloge. Predstavljajući im kršćanske razloge da nešto čine ili ne čine, trebamo to činiti mudrom snošljivošću i poštovanjem, svjesni da nijednom čovjeku nije dana punina istine i da i drugi imaju pravo na svoju istinu. Samo to, a ne tvrdoglavo tvrđenje kako smo mi u pravu, druge može potaknuti na promjenu. Najbolji argument za vjeru nisu teorije, riječi, poticaji. Nisu to ni propovijedi, ma kako dobre i pametne bile. Najbolji argument za vjeru je autentični kršćanski život. Riječima možemo učiniti dosta, ali samo je vlastiti primjer – to znači ono „dobre savjesti“ – sposoban razoružati svaku kritiku i kršćansku nadu koju imamo prenijeti drugima, kako bi je i oni imali, kako bi se i oni nadali. Više možeš, da se vratimo na spomenute primjere, učiniti u poticanju sina da ide na misu ili muža da se ispovijedi tim da im pokažeš kako se misa i ispovijed pozitivno odražava na tvoj život i čini te boljom ženom i majkom, nego sve riječi koje ćeš potrošiti da ih na to nagovoriš.
Ovom govoru o tome kako je za iznošenje vjere i vjerskih stavova, pa i njihovo branjenje pred drugima, važniji život nego li riječi, pridružuje se Isusov oproštajni govor u današnjem evanđelju. Isus ne prepoznaje ljubav prema njemu u teorijama i lijepim riječima. On je prepoznaje u čuvanju, tj. življenju njegovih zapovijedi: „Tko ima moje zapovijedi i čuva ih, taj me ljubi; a tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj i ja ću ljubiti njega i njemu se očitovati.“ Našim ljudskim silama oslabljenim grijehom i grešnim sklonostima, izloženim različitim negativnim utjecajima svijeta u kojemu živimo i koji ne može primiti Duha Istine jer ga ne vidi i ne poznaje, a i ne želi upoznati, nije lako imati Kristove zapovijedi. I još ih je teže čuvati i u skladu s njima živjeti. Zato nam je potrebna pomoć. I imamo je! Ta je pomoć treća božanska osoba, Branitelj, Duh Sveti kojeg je Isus, ne želeći da ostanemo siročad, isprosio od Oca kako bi zauvijek bio s nama: „Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati. I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugog Branitelja da bude s vama zauvijek: Duha Istine.“
O načinu na koji je pojedincima darovan Duh Istine u Crkvi i po Crkvi, govori nam ulomak iz Djela apostolskih koji nam je ponuđen kao prvo današnje čitanje. On objašnjava i razlog zbog kojeg je sakrament Krizme ili Potvrde u Katoličkoj Crkvi latinskog obreda pridržan biskupima i onima koje oni delegiraju. Ono što bih, međutim, želio istaknuti je činjenica da se, premda svi primimo Duha Svetoga, to uopće ne vidi u našem svakodnevnom životu. I to je uzrok tome da nismo sposobni objasniti razloge nade koja je u nama. I da na uvrede nismo sposobni kršćanski reagirati. Zašto je to tako? Odgovor se nalazi upravo u uzročno-posljedičnoj rečenici: „Ako me ljubite, zapovijedi ćete čuvati. I ja ću moliti Oca … Duha Istine.“ Duh Sveti nije vidljiv u našem životu, a onda je i to nerijetko povod kritiziraju i vrijeđanju nas kršćana, jer Isusa ne ljubimo i jer ga ne ljubimo zapovijedi njegove ne čuvamo.
Zamolimo danas dar Duha Svetoga kako bismo doista shvatili da jedino kršćanskim životom, tj. življenjem prema njegovim zapovijedima, možemo pokazati da Isusa ljubimo. I da samo tad i tako možemo biti njegovi, a ne od svijeta, i svima koji nas susreću, pitajući za obrazloženje nade koja je u nama, uključujući i one koji nas kritiziraju, pa i one koji nas vrijeđaju, blago, s poštivanjem i dobre savjesti, pokazati kršćansku nadu „zahvaljujući kojoj se – kako je svojevremeno istaknuo papa Benedikt XVI. u enciklici U nadi spašeni – možemo lakše nositi sa sadašnjošću (jer) kad se sa sigurnošću zna da će budućnost imati pozitivan ishod, i sadašnji trenutak se lakše živi.“