„Sveti budite! Jer sam svet ja, Gospodin, Bog vaš!“; „Budite … savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!“; „Hram je Božji svet, a to ste vi.“ Sva tri liturgijska čitanja ove nedjelje nam različitim riječima prenose istu poruku i poziv da budemo kao Bog, odnosno da budemo takvi da Bog u nama može prebivati.
Levitski zakonik je to naše biti kao Bog nazvao svetost. Tu svetost je vidio u ostvarenju ljubavi i odbacivanju mržnje prema članovima vlastitoga, izraelskoga naroda. Isus širi obzir nazivajući to naše biti kao Bog savršenstvom i proširujući ljubav i odbacivanje mržnje prema članovima izraelskog naroda i na sve druge ljude i narode. To je sveopća ljubav, ljubav koja se ne osvrće na naše podijele, društveni položaj, moralni status. Ona uključuje i one koji to svojim ponašanjem u odnosu prema nama ne zaslužuju. U izraelskom društvu “brat“ i „bližnji“ se odnosi samo na „svoga sunarodnjaka“. I samo u odnosu na njega se odnosi zapovijedi „ne mrzi … ne osvećuj se … ne gaji srdžbe … (i) ljubi bližnjeg svoga kao sebe samoga.“ Isus to nadopunjuje: „Čuli ste da je rečeno: Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja. A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje.“ Za njega je bližnji svaki čovjek, i onaj tko nije dobar, a što uključuje također „neprijatelje“, kao i „one koji … progone.“ I za njega je mjera ljubavi, ljubav nebeskog Oca. To je ispunjenje Zakona koji Isus, kako smo to čuli prošle nedjelje, nije „došao ukinuti … nego ispuniti.“ I način kako biti Božji sinovi i kćeri, sveti kao Bog i savršeni kao Otac, hram u kojemu Bog prebiva.
Ovo ispunjenje Zakona u potpunosti mijenja motive našeg moralnog djelovanja. Ono više nije motivirano poslušnošću Zakonu, tj. moralnim pravilima, običajima, kao što je to bilo u slučaju pismoznanaca i farizeja. Još je manje motivirano onim što većina misli i smatra „normalnim“, kao što je to slučaj u vremenu „diktature relativizma“ u kojoj živimo. U ispunjenju Zakona, naše moralno djelovanje je motivirano isključivo time da smo Božji sinovi i kćeri. Za nas moralna norma nije Zakon, pa čak ni onaj Božji. Za nas je moralna norma Bog sam. Isus nas poziva da u svojoj svakodnevici, odbacujući osvetu i ljubeći neprijatelje, djelujemo na božanski način, da djelujemo kao Bog, kao Božji sinovi i kćeri. Zato je zapovijed: „Budite savršeni kao što je savršen vaš Otac nebeski!“, zapravo jedina zapovijed koja nam ostaje od Zakona. Ona vodi prema ispunjenju svih ostalih zapovijedi jer ih sve nadilazi. Ovu zapovijed možemo formulirati u pitanje: Što bi Bog učinio na mome mjestu? Odgovor na ovo pitanje – osobito u ozračju odnosa prema onima koji nam zlo čine i našim neprijateljima – nalazimo u tome da Bog „daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima“ i da „kiša pada pravednicima i nepravednicima“, tj. da Bog ne pravi razliku među osobama, nego je njegova ljubav usmjerena prema svakom čovjeku, bez obzira tko je on i kakav je on. Ako i prema nekome pokazuje naklonost, onda je to zato što je slab i u svojoj slabosti potreban većeg milosrđa i ljubavi.
Polazimo li od svojih konkretnih situacija i iskustava, osobito iskustva nesposobnosti suočavanja s krivnjom onih koji su se učinili našim neprijateljima, a vjerojatno se može reći i obrnuto, sasvim nam je jasno da Isusov zakon odbacivanje osvete, a još i više ljubavi i prema neprijateljima, nije lako shvatiti i još manje prihvatiti i živjeti. Neophodna nam je milost Duha Svetoga koji, jer „hram (smo) Božji“, prebiva u nama. On koji prebiva u nama, ali i u drugima jer i oni su hram Božji, je jedini koji nam može pomoći da usvojimo i živimo logikom Božje mudrosti. Ta logika se na prvu čini ludošću – križ se uvijek čini ludošću – ali ona nije ni luda, ni naivna. I ne znači „predaju, nedostatak sudjelovanja i pasivnost“ (papa Franjo). Ona je realna i to zbog dva sasvim logična razloga koja je – polazeći između ostalog i od ovog teksta koji je „magna charta“ kršćanskog nenasilja (papa Benedikt XVI.) – spomenuo papa Franjo u poruci za ovogodišnji 50. Svjetski dan mira.
Prvi razlog realnosti ove mudrosti jer u tome što ona uzima u obzir da se zlo se ne pobjeđuje zlom, nego samo dobrom, odnosno, kako primjećuje papa Benedikt XVI. kojega papa Franjo citira, „da u svijetu postoji previše nasilja, previše nepravde“, na temelju čega se s pravom zaključuje da se „to stanje ne može prevladati drukčije već tako da mu se suprotstavimo s više ljubavi i dobrote.“ Sve drugo bi bio samo još jedan doprinos umnažanju nasilja. I nasilje bi se povećalo. Zato „nenasilje za kršćane nije puko taktičko ponašanje, nego čovjekov način postojanja, stav onoga koji je tako uvjeren u Božju ljubav i njegovu moć, da se ne boji hvatati u koštac sa zlom oboružan jedino ljubavlju i istinom.“ I zato je za kršćanina ljubav, najprije prema Bogu, a onda i prema svakom čovjeku, temelj i središte svih zapovijedi.
Drugi razlog realnosti ove mudrosti počiva na iskustvu onih koji su tu mudrost, opirući se logici ovoga svijeta za koju je to bila ludost, primijenili u praksi. Papa Franjo u spomenutoj poruci spominje sv. Majku Tereziju i njezinu misao izgovorenu u prigodi primanja Nobelove nagrade za mir 1979., a koja je svojim životom to ostvarila: „Mi … ne trebamo bombe i oružje, uništavanje da bismo donijeli mir već samo zajedništvo, da jedni druge ljubimo … I moći ćemo svladati sve zlo koje je u svijetu.“ Uz tvrdnju da „nenasilje koje se provodi odlučno i dosljedno, polučilo impresivne rezultate“, papa Franjo spominje i uspjehe „koje su postigli Mahatma Gandhi i Khan Abdul Ghaffar Khan u oslobođenju Indije, te Martin Luther King, Jr. u borbi protiv rasne diskriminacije, (zatim) … žene … predvodnice nenasilja poput, primjerice, Leymahe Gbowee i tisuća liberijskih žena, koje su organizirale molitvene susrete i nenasilne prosvjede … kojima su izborili mirovne pregovore na visokoj razini za završetak drugoga građanskog rata u Liberiji.“ U modernim vremenima su na tom istom tragu i mnogi drugi djelovali s više ili manje uspjeha, mnogi od njih nadahnuti i na Isusovom pozivu da se ne osvećujemo i da ljubimo čak i neprijatelje, odnosno da budemo savršeni kao što je savršen naš nebeski Otac, poput Tolstoja, Simone Weil, Nelsona Mandele i mnogih drugih. Mislim da svima njima s pravom možemo dodati i brojne osobe u našoj domovini, osobito žene i majke koje su izmolile mir s krunicom u ruci i molitvom na usnama po našim obiteljima, crkvama i trgovima, kao i ispred spomenika Zida boli koji je izgrađen žrtvom njihovih vlastitih sinova.
Njihovom primjeru, ali i onoj logici da se zlo može pobijediti samo dobrom, najveći doprinos je dao sam Isus. On nije samo govorio drugima kako trebaju živjeti. On je sve ono što je govorio, potvrdio i vlastitim primjerom. On nam je pokazao da je ponekad potrebno ići čak i dalje od ovoga aktivnog nenasilja, da ponekad postoje situacije u kojoj na zlo uopće ne treba odgovarati, nego mu se treba, zbog viših ideala, potpuno prepustiti: „Ne opirite se Zlomu!“ Isus u svom konkretnom slučaju u takvoj situaciji vidi Očevu volju koju treba prihvatiti za naše spasenje. Želio se on oprijeti zlu, jer to je prirodni poriv. Ali on, pokazujući nam što doista znači biti svet kao Bog i savršen kao Otac, tom svom prirodnom porivu koji se pretvorio u molitvu: „Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša“, dodaje i potpuno predanje: „Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti“ (Mt 26, 39). I nakon toga je okrenuo obraz nasilnicima, iako uz traženje objašnjenja, dajući dragovoljno ne samo gornju, nego i donju haljinu i idući s onima koji su ga prisiljavali ne samo jedan dio puta, nego sve do kraja, kroz svih četrnaest postaja, kako to vidi pobožna tradicija i kršćanska pobožnost. I u tom neopiranju nasilju, koje je obilježeno ljubavlju prema neprijateljima kroz prihvaćanje Očeve volje, dogodilo se naše spasenje! Sve drugo bilo bi zaobilaženje – možda ljudski gledano i opravdano, ali ne i u Božjim očima – onog plana koji je Bog imao s njim, koji je, kako nam to pokazuje povijest spasenja, u sebi uključivao i nasilje, koje Bog nije htio, ali ga je predvidio.
Isusov put je i naš put. Njegov način za biti sveti poput Boga i savršeni poput Oca je naš način. Možemo ga postići ako se prepustimo vodstvu Duha Svetoga pod čijim ćemo se vodstvom svakodnevno truditi misliti, željeti i činiti ono što on misli, želi i čini. Isus je onaj s kojim se želimo uspoređivati, onaj na kojemu se želimo nadahnjivati, onaj po kojemu doista možemo biti sveti i savršeni kao Bog, odnosno po kojemu Bog u nama i danas prebiva i nastavlja u vremenu djelo spasenja koje je on započeo, poručujući svima nama koji poput njega želimo opraštati i ljubiti: „Sve je vaše, vi Kristovi, a Krist Božji.“