Bog kakav doista jest, a ne kakav se nama sviđa
Evanđelje posljednje vazmene nedjelje koju slavimo u vremenu između Isusovog uzašašća na nebo i Duhova, ulomak je iz Isusove velikosvećeničke molitve koju, podijeljenu na tri dijela, čitamo kroz tri liturgijske godine. Treći dio, u kojemu Isus moli i za sve nas, one koji će budućnosti povjerovati u njega, čitali smo u sedmoj vazmenoj nedjelji prošle godine, a drugi dio, onaj u kojemu Isus moli za svoje učenike u dvorani posljednje večere, čitat ćemo u sedmoj vazmenoj nedjelji slijedeće godine. Ove godine čitamo prvi dio u kojemu se Isus obraća Ocu da ga proslavi kako bi on proslavio njega i tako dao život vječni svima koje mu je Otac povjerio.
Ova proslava za koju Isus moli Oca, a koja je jedinstvena proslava Oca i Sina, i svih onih kojima će se tako osigurati život vječni, podijeljena je na dva dijela. Prvi je onaj dio koji Isus na neki način smatra svojom zadaćom, dok je drugi je dio koji je, kao posljedica toga, na neki način Očeva zadaća.
Dio koji je Isusova zadaća je proslaviti Oca na zemlji dovršavajući djelo koje mu je Otac dao izvršiti. Sin, druga božanska osoba, se u Isusu iz Nazareta utjelovio s konkretnom zadaćom koju mu je povjerio Otac. Ta je zadaća bila objaviti Boga onakvog kakav on doista jest, a ne onakvog kakvog smo mi sebi predočili. Isus se cijeli svoj život bori protiv pogrešne slike Boga. Osobito je to jasno iz njegovog odnosa s farizejima i pismoznancima. Oni su propovijedali Boga kojega se treba bojati, a Isus nam je svojim utjelovljenjem i djelovanjem među nama, onim što je govorio i što je činio, objavio Boga kojemu se u ljubavi treba predati jer on je Ljubav. To je ono čim se proslavlja Otac. Ta će proslava svoj vrhunac imati u Isusovoj muci i smrti. Njima prethodi ovo Isusovo druženje s učenicima koje u sebi ne uključuje samo ovu velikosvećeničku molitvu nego i pranje nogu s porukom služenja, i zapovijed ljubavi onako kako je on nas ljubio, i euharistiju, kao trajni znak njegove ljubavi koja se očituje u potpunom davanju i trajnoj otajstvenoj prisutnosti do kraja vremena. Sve to je Očeva proslava u Sinu i njegovom djelu. No da bi ona bila do kraja ispunjena i Otac treba ispuniti svoj dio, a on je proslava Sina. Ona se događa u onom što će uslijediti nakon muke i smrti, a to je ono što se dogodilo u uskrsnuću i uzašašću koji su, iako ih slavimo u vremenskom odmaku od četrdeset dana, zapravo jedinstven događaj Isusove proslave, kako to možemo zaključiti i iz Isusove molitve: „A sad ti, Oče, proslavi mene kod sebe onom slavom koju imadoh kod tebe prije nego li je svijeta bilo.“
Osobitost Isusove velikosvećeničke molitve je u tome što ju je Isus izgovorio neposredno prije svoje muke i smrti. To znači da je ona svojevrstan oproštaj i oporuka kojom Isus svom Ocu preporučuje one koje voli, ali i kojom njima ostavlja određenu poruku i baštinu. Oni koje Isus voli i za koje moli su, kako smo vidjeli spominjući druga dva ulomka Isusove velikosvećeničke molitve, njegovi ondašnji učenici, oni koje je ostavljao u svijetu i s kojima je dijelio posljednje trenutke ovozemaljskog života u dvorani posljednje večere, a koje je poimence predstavio ulomak iz Djela apostolskih koji nam je danas ponuđen kao prvo čitanje. Vidimo ih kao one koji su, „pošto je Isus uzet na nebo“, bili ponovo okupljeni u istoj dvorani posljednje večere, „jednodušno postojani u molitvi sa ženama, i Marijom, majkom Isusovom, i braćom njegovom“ u iščekivanju obećanog Branitelja, Duha Istine. No to smo i svi mi, kršćani svih kršćanskih generacija, mi koji smo, zahvaljujući njima i njihovom propovijedanju, povjerovali u Isusa kao onoga kojega je Otac poslao, koji je Oca proslavio u muci i smrti i kojega je Otac proslavio u uskrsnuću.
Temeljna Isusova poruka, ali s njom i oporuka, sadržana je u riječi proslava koju Isus u današnjem evanđeoskom ulomku upotrebljava čak pet puta. Isusova proslava Oca, koja je vrhunac imala u muci i smrti, i Očeva proslava Isusa, koja je imala vrhunac u uskrsnuću i uzašašću, nisu sebi samima svrha. Svrha im je uključiti i sve nas u tu proslavu.
Iako je Sin u proslavi Oca i Otac u proslavi Sina, napravio sve što je potrebno da bismo i mi mogli biti dionici tih proslava u kojima otajstveno sudjelujemo slaveći sakramente, osobito Euharistiju, očito je da i u našem slučaju postoji dio koji je naša zadaća i onaj dio koji je Božja zadaća.
Dio koji je naša zadaća je Božja proslava u svijetu. Ona nije lagana jer u svijetu ima puno izazova. Zato Isus za nas moli. Kaže Ocu: „Ja za njih molim; ne molim za svijet, nego za one koje si mi dao jer su tvoji.“ Kako je lijepo znati da netko za nas moli! I koliko je još daleko ljepše znati da to da je to sam Isus. Ali ne samo da Isus za nas moli. On nam je od Oca i izmolio Branitelja, Duha Istine, da bude uz nas i da nas prati. I da on u nama i s nama moli. Dao nam je također, vraćam se na prvo čitanje, i svete u zajedništvu s Marijom, Isusovom majkom. Njima se i svi mi možemo i trebamo pridružiti u molitvi za Crkvu, sve kršćane i sav svijet. No naša se zadaća ne iscrpljuje u molitvi. Molitva je, kao i u Isusovom slučaju, samo priprava za ono što treba uslijediti nakon molitve, a to je zadaća i svojim životom, na način svojstven svakom od nas, proslaviti Boga na zemlji dovršivši djelo koje nam je on dao izvršiti. To djelo za nas kao zajednicu Isusovih učenika, po Duhu Svetome koji nam je darovan, je u svijetu dovršiti djelo spasenja koje je Isus započeo. Isus je napravio svoj dio. Spašavanje svijeta je sada povjereno nama. Bog u svom planu spasenja sa svakim od nas ima posebnu zadaću kojom želi učiniti boljim svijet i vrijeme u kojemu živimo. I sa svakim od nas računa. U onoj mjeri u kojoj tu svoju zadaću izvršimo, mi doprinosimo proslavi Boga u svijetu koja se, kao i u Isusovom slučaju, događa kad god svojim riječima i životom objavljujemo Boga onakvog kakav on jest, a on jest Ljubav, a ne onakvog kakvog smo prilagodili sebi i svojim potrebama. Što to konkretno znači, vrlo jasno izražava ulomak iz Prve poslanice sv. Petra, koji nam je ponuđen kao drugo čitanje, a koji nas poziva da proslavimo Oca onako kako ga je proslavio Isus, odnosno „kao zajedničari Kristovih patnja.“ Značenje ovoga biti zajedničar Kristovih patnji, koje istovremeno znače i naš način za proslavu Boga, je dosta težak – uostalom kao i Isusov križ, muka i smrt, ali nema alternativu: „Pogrđuju li vas zbog imena Kristova, blago vama, jer Duh slave, Duh Božji u vama počiva. Tek neka nitko od vas ne trpi kao ubojica, ili kradljivac, ili zločinac, ili makar kao nametljivac; ali ako kao kršćanin, neka se ne stidi, nego neka slavi Boga zbog imena svoga.“
Da, to je proslava Oca koja ostaje naša zadaća. Nije laka, doista, sve se u nama bori protiv nje. Isus je molio na jednom mjestu prije ovoga: „Duša mi je potresena i što da kažem? Oče, izbavi me iz ovoga časa? No zato i dođoh u ovaj čas! Oče, proslavi ime svoje“ (Iv 12, 27-28). Ali to je jedini način želimo li proslaviti Boga na zemlji dovršivši djelo koje nam je on dao izvršiti, da bi on mogao proslavi nas kod sebe onom slavom koju nam je od početka namijenio, odnosno da bi se ono biti ovdje i sada „zajedničari Kristovih patnja“, moglo preobraziti u ono „da i o objavljenju njegove slave (možemo) radosno klicati.“