Biti u svijetu, po Duhu Svetome koji nam je darovan, Isusova produžena prisutnost
7. vazmena nedjelja
Isusova velikosvećenička molitva izričaj je ljubavi kojom nas Bog ljubi. U današnjem evanđeoskom ulomku, koji je dio spomenute molitve, Isus taj izričaj Božje ljubavi prema nama sažima u dva osnovna zaziva, moleći Oca da nas sačuva u svom imenu, a zapravo u njemu samome, Isusu, koji je konačna objave Božjeg imena, i da nas posveti u istini, a opet zapravo u njemu samome, Isusu, koji je i konačna objava Božje istine, koja je, više od svih naših teoloških formulacija koje nas nerijetko dijele, istina da nas Bog, kojeg nam je Isus objavio kao Oca, beskrajno ljubi. Obje ove stvarnosti, naše biti očuvani u Isusovom imenu i posvećeni u Isusu koji nam objavljuje istinu o Božjoj ljubavi, ono su što nas ujedinjuje i s Bogom i međusobno, budeći u nama svijest da smo svi, bez obzira na sve naše razlike, ljubljene kćeri i sinovi Božji, a tim i jedni drugima sestre i braća.
Ovi zazivi, kao i drugi koje bismo eventualno mogli pronaći u današnjem evanđeoskom ulomku, nisu samo objava Božje ljubavi, koja je u Isusu iz Nazareta dosegnula svoj vrhunac, nego su istovremeno i naše kršćansko poslanje, poslanje Crkve. To poslanje je da mi, koji smo izabrani i uvršteni u zajednicu Isusovih učenika, u Crkvu, ostanemo sačuvani u njegovom imenu i posvećeni u njegovoj istini ne samo u dvorani posljednje večere, odnosno u crkvi, nego i nakon toga svojim životom u svijetu koji nam nije i ne može biti sklon, ali koji svejedno uvijek ostaje naše poslanje. I u jednom i u drugom slučaju to je poziv nama da kao kršćani, Crkva, međusobno budemo sestre i braća, kako bismo nakon toga, po riječima i po djelima, mogli biti Isusova produžena prisutnost u svijetu, odnosno, kako kaže apostol Ivan u današnjem ulomku uzetom iz njegove prve poslanice, kako bismo mogli ostati u Bogu i njegovoj ljubavi ispovijedajući da je Isus Sin Božji, i, kako dodaje ulomak iz Djela apostolskih u prigodi izbora Matije za Judinog nasljednika, biti svjedoci njegova uskrsnuća.
To nije laka zadaća. Nitko od nas joj nije dorastao. Nisu to bili ni apostoli. Ali na kraju su uspjeli. I mi možemo uspjeti. Da bi nam ta zadaća bila moguća, Isus je postao jedan od nas i u našem obličju Ocu posvetio sebe samoga. I sad, kao naš na nebo uzašli Gospodin u našem ljudskom obličju ‘sjedi’ njemu s desna na nebesima gdje nastavlja moliti Oca da nas sačuva u svom imenu koje mu je dao i da nas posveti u istini. Ali nije se zaustavio samo na tome. On zna da nam ni to ne bi bilo dovoljno. I zato je učinio i još nešto, nešto bez čega bi njegovo djelo, djelo našeg spasenja i Božje beskrajne ljubavi prema nama, koliko god da je veličanstveno, zauvijek ostalo zatvoreno u dvorani posljednje večere. Poslao nam je Duha Svetoga. „Od Duha nam je svoga dao“ – kaže apostol Ivan. U Duhu Svetom sve postaje moguće. I njemu možemo, ali i moramo jer to je poslanje Crkve i naša kršćanska obveza, naš način na koji ostajemo u Isusu i po Isusu u Bogu koji je ljubav, ne samo riječima ispovijedati nego i ljubavlju svjedočiti „da je Otac poslao Sina kao Spasitelja svijeta“ i da je „Bog … ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu.“
Za one koji žele više:
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=722
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=3294