Nakon što je u ulomcima koji prethode ovome ulomku dotaknuo tri važne teme s kojima ćemo se susresti u sljedeću srijedu u evanđelju Pepelnice – riječ je o milostinji, molitvi i postu – današnjim evanđeoskim ulomkom Isus nastavlja svoju Besjedu na gori, kojom usavršuje Zakon koji nije „došao ukinuti, nego ispuniti.“ Današnjim evanđeljem Isus želi osobito produbiti i usavršiti naše shvaćanje prve i temeljne zapovijedi Zakona na kojoj počivaju sve druge, a koja glasi: „Ja sam Gospodin, Bog tvoj. … Nemoj imati drugih bogova osim mene. … Ne klanjaj im se niti im služi“ (Izl 20, 2-5). On to, na različite načine, čini kroz dva dijela današnjeg evanđeoskog ulomka.
U prvom dijelu Isus to čini dajući nam do znanja da ne možemo „služiti Bogu i bogatstvu“, odnosno da ne možemo imati Boga i istovremeno druge bogove. Da bi nam približio tu poruku, on se koristi prispodobom, poručujući nam da se ne može služiti dvojici gospodara jer ćemo „jednoga mrziti, a drugoga ljubiti“, odnosno „uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati“. Pojmovi „ljubiti“ i „mrziti“, „prianjati“ i „prezirati“ ne znače osjećaje, nego pojmovno razlikovanje između dvaju izbora koji se međusobno radikalno isključuju. Kad netko Boga zamjeni za bogatstvo, a to uključuje sve ono što nekome može postati važnije od odnosa s Bogom koji je najvažniji od svih odnosa, Bog prestaje biti Bog i postaje gospodar kojega se „mrzi“ i „prezire“, a bogatstvo postaje bog, odnosno gospodar kojega se „ljubi“ i uz kojega se „prianja“. Bog ne može postati jedan od bogova. On je jednostavno Bog ili nije Bog.
Moguće su različite zamjene za Boga. Tako imamo boga novca, imanja, stvari, slave, moći, ugleda, zabave… Isus sve te i mnoge druge mogućnosti sažima u pojam bogatstvo. Kad nam te druge stvari postanu bog, to sa sobom nosi i određene posljedice. Te posljedice su nam dobro poznate. Gubitak Boga čovjeka degradira u njegovom ljudskom dostojanstvu i onesposobljuje ga ne samo za ispravan odnos s Bogom, nego i za ispravne odnose s bližnjima, sa samim sobom, a zatim i sa svom stvorenom stvarnošću. Povijest je puna dokaza. Sličnu priču, nažalost, priča i sadašnjost kako to, veoma dobro, uočava papa Franjo u svojoj programskoj apostolskoj pobudnici Evangelli gaudium – ali i u brojnim drugim interventnima koji od nje polaze – u kojoj je, upravo na ovom tragu, izrekao svoj jasni „ne“ ekonomiji isključivanja i nejednakosti, idolopoklonstvu novca koji vlada umjesto da služi i socijalnoj nejednakosti koja rađa nasilje koje neće biti moguće iskorijeniti „dok god se ne uklone isključivanja i socijalne nejednakosti u društvu i među različitim narodima“ (EG, 59).
U drugom dijelu današnjeg evanđeoskog ulomka, koji je povezan s prvim čitanjem, Isus nam poručuje da i u slučaju ovog drugog izbora, izbora bogatstva umjesto Boga, Bog ne prestaje brinuti za nas. On je Bog kojemu je uvijek stalo do nas, Bog koji neće i ne može zaboraviti svoj narod, Bog koji ljubi poput majke, dapače, kako smo čuli u ulomku iz Knjige proroka Izaije koja nam je ponuđena kao prvo čitanje, još više od majke: „Može li žena zaboravit svoje dojenče, ne imat sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću.“ I da bi nam približio ovu poruku, Isus se u evanđelju služi dvjema prispodobama, onoj o pticama nebeskim i onoj o poljskim ljiljanima, koje je dodatno objasnio dvjema važnim rečenicama.
Prvom od njih, onom: „Ne budite zabrinuti za život svoj: što ćete jesti, što ćete piti; ni za tijelo svoje: u što ćete se obući“, Isus nas poziva da se ne brinemo previše oko onog nebitnog. Ovo je važna poruka osobito danas kad živimo u vremenu u kojemu nebitno dominira nad bitnim. To je poziv koji Isus upućuje svima, dakle i onima koji imaju svega i u svemu obiluju i koji mogu biti zarobljeni tim što imaju, ali i onima koji imaju malo ili ništa i koji također mogu biti zarobljeni i preopterećeni činjenicom što nemaju. Koliko toga, svi zajedno, imamo i želimo, a što nam zapravo uopće ne treba! Upravo je to, čini mi se, najveći uzrok malodušnosti i zastrašenosti pred našim danas i sutra, koja dominira našim vremenom. Umjesto toga bismo se trebali prisjetiti da naš nebeski Otac i bez naše zabrinutosti zna što nam je potrebno. Ipak, ovaj Isusov govor o nezabrinutosti za ono što jesti, piti, obući, nije njegov poziv na bezbrižnost, kako se na prvu može učiniti. I bilo bi ga opasno tako shvatiti. To je, poziv na pravi izbor. Zato Isus ovoj prvoj rečenici dodaje i drugu: „Tražite … najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati.“ Bez ovoga, ona prva rečenica ostaje nedovoljna, čak i opasna. Ovim ta rečenica egoističnu zabrinutost za sebe same – koja od bogatstva čini boga – pretvara u brigu za druge ljude, ali i sva druga bića, kako one koji danas žive na zemlji, tako i one koji će na zemlji živjeti sutra, kako bismo svi imali jednake šanse. Isus nam kaže što je to bitno i oko čega se trebamo truditi, na što trebamo paziti. Trebamo primijetiti da Isus ne kaže tražite samo Kraljevstvo Božje, nego da kaže tražite najprije Kraljevstvo Božje. On ne isključuje ostalo, nego ostalo stavlja na drugu, sporednu razinu. On zna da mi nismo ptice ili poljski ljiljani i da imamo potrebu mučiti se i raditi da bismo zaradili za dostojanstven život, da bismo mogli jesti, piti i obući se, ali nas želi potaknuti da uz sve to u sebi zadržimo pouzdanje u Boga jer „zna Otac … nebeski da … je sve to potrebno“ i oslobodimo se vrlo realne opasnosti da smisao svog postojanja vidimo u onom imati, imati sve više stvari, a ne u onom biti, biti otvoren Bogu i, u toj otvorenosti Bogu, ljudi s drugima i za druge.
U ovom smislu mi se sviđa misao (Raniero Cantalamessa) da nam riječi ne budite zabrinuti za vaše sutra, zapravo govore: Budite zabrinuti za sutra onih koji će doći nakon vas. Ovo i dalje znači da se ne trebamo tjeskobno pitati: Što ćemo mi jesti? Što piti? Što obući?, ali i da se istovremeno trebamo pitati: Što ćejesti, piti i obući budući stanovnici ove zemlje? Njima se mogu pridružiti i mnogi drugi, sadašnji stanovnici zemlje, oni koji – jer nemaju iste šanse – gladuju i umiru samo zato što su drugi svoje interese i zabrinutost za ono jesti i obući se, a što uključuje i sve druge prizemne interese, pretpostavili zabrinutosti za njihovo jesti i obući se, a što uključuje sva druga temeljna ljudska prava.
Možda se ovdje dobro prisjetiti misli jednog od nekoliko Angelusa pape Ivana Pavla I. koji su, iako izgovorene u drugo vrijeme jednako aktualne kao i kad su izgovorene, a po nekim pojavama pozivanja na ubijanje i mržnju u ime vjere, čak i aktualnije nego li tada. Podsjećajući na susret za mir na Bliskom istoku – kojeg nažalost do danas nema – na kojem su se sastali tadašnji američki predsjednik Carter, egipatski predsjednik Sadat i izraelski premijer Begin, papa je bio impresioniran činjenicom da su sva trojica javnom molitvom izrazila svoju nadu u Gospodina. U tom kontekstu je govorio: „Braća po vjeri predsjednika Sadata obično znaju reći: ‘Ima jedna crna noć, jedna crna stijena i na stijeni jedan mali mrav; ali Bog ga vidi, ne zaboravlja ga.’ Predsjednik Carter, koji je žarki kršćanin, čita u evanđelju: ‘Kucajte i otvorit će vam se! Tražite i naći ćete! Ni vlas vam s glave neće pasti bez volje Oca vašega koji je na nebesima.’ I premijer Begin se podsjeća da je židovski narod u prošlosti prošao teške trenutke i da se je obraćao Gospodinu žaleći mu se riječima: ‘Gospodin me ostavi, Gospod me zaboravi.’ ‘Ne!’ – odgovorio je Bog po proroku Izaiji – ‘Može li žena zaboravit svoje dijete? Pa kad bi koja i zaboravila, Bog nikad ne zaboravlja svoj narod.’ Također i mi koji smo ovdje imamo isti osjećaj, mi smo Bogu objekt neprolazne ljubavi. Znademo: on nad nama uvijek drži otvorene oči, također i kad se čini da je mrak. On je otac; još više je majka. Ne želi nam učiniti zlo; želi svima učiniti samo dobro. Ako su djeca slučajno bolesna, imaju još više razloga da ih majka ljubi. I mi također ako smo bolesni zbog zloće, izvan puta, imamo još više razloga da budemo ljubljeni od Gospodina.“ (Papa Ivan Pavao I., Angelus Domini, nedjelja, 10. rujna 1978.)