„Siromasi trebaju naše ruke kako bi se podigli, naša srca kako bi ponovno osjetili toplinu ljubavi, našu prisutnost kako bi pobijedili samoću. Jednostavno, potrebna im je ljubav.“ (Papa Franjo)
33. nedjelja kroz godinu (C) – Svjetski dan siromaha
Nakon što smo u ovoj liturgijskoj godini pratili Isusovo uspinjanje prema Jeruzalemu, danas ga zatičemo unutar samog Jeruzalema. Riječi s početka evanđelja: „U ono vrijeme: dok su neki razgovarali o Hramu, kako ga resi divno kamenje i zavjetni darovi“, odnose se na jeruzalemski hram. Kako je evanđelje Božja riječ ne samo za jedno mjesto i jedno vrijeme, te iste riječi odnose se i na naše vrijeme. To da evanđelje nadilazi prostor i vrijeme nije primjenjivo samo na prvu rečenicu iz današnjeg evanđelja, koja je ugodna za čuti, nego i na ostale dijelove tog evanđelja, koje nije ugodno čuti. To se, dakle, odnosi i na riječi koje glase: „Doći će dani u kojima se od ovoga što motrite neće ostaviti ni kamen na kamenu nerazvaljen.“
Ove su riječi u svom značenju bile veoma problematične, a i danas to ostaju. Što je Gospodin htio reći? Je li mislio samo na jeruzalemski hram i Jeruzalem koji će doista biti razrušeni 70. godine? Za mnoge Židove, pa i kršćane iz židovstva, se to doista činilo kao kraj svijeta. Je li Isus mislio na kraj svijeta kao takvoga? Neki su, povezujući ove riječi s krajem svijeta, pomislili da je će se to dogoditi uskoro i da zato ne treba ništa raditi. Takvo shvaćanje se naslućuje u današnjem ulomku iz Druge poslanice svetog Pavla apostola Solunjanima. Sv. Pavao odbacuje takve ideje. Kraj svijeta nije blizu da se ne bismo brinuli za svijet. Kraj svijeta je siguran da bismo se brinuli na pravi način. Uvjeren sam da Isus nije mislio konkretno ni na rušenje hrama ni na kraj svijeta, iako je u vidu mogao imati i jedno i drugo, nego da je mislio na prolaznost svijeta kao takvoga. I na ljudsku povijest koja u svim vremenima poznaje ratove, potrese, glad, pošasti, strahote, padove civilizacija i političkih režima… Nije to, kako su pomislili oni kojima se sv. Pavao obraća, a i kako misle neki suvremeni zazivači kraja svijeta, znak kraja. To je znak kontinuiteta, nastavka iste ljudske povijesti koja se od prvog grijeha odvijala u podvojenosti između dobra upisanog u stvaranju i otajstva zla koje smo stekli grijehom, između snage grijeha i snage Božje milosti i milosrđa. Isus je došao da tom i takvom svijetu objavi evanđelje, da razori taj „hram“ i u tri dana podigne novi. „No on je govorio – kako dobro primjećuju njegovi učenici – o hramu svoga tijela“ (Iv 2, 21). Naše kršćansko poslanje je tom i takvom svijetu, toj i takvoj ljudskoj povijesti, navijestiti njegovo evanđelje. I činiti to postojano, ne odustajući od zalaganja za bolji svijet. Današnja liturgijska čitanja nam predlažu da to činimo pokazujući i prokazujući relativnost zemaljskih stvari, bilo da se radi o političkim režimima, ustanovama ili tehnološkim i znanstvenim dostignućima koja su simbol naše moći i našeg prestiža, ali i usmjeravajući ljude prema nebeskoj stvarnosti.
Načinu na koji smo pozvani biti postojani ne odustajući od zalaganja za bolji svijet nas želi usmjeriti i tema ove pretposljednje nedjelje u liturgijskoj godini. Naime, već po treći put u ovoj nedjelji obilježavamo Svjetski dan siromaha. Ove godine to činimo pod geslom: „Ufanje ubogih neće biti zaludu“ (Ps 9, 19). U svojoj prigodnoj poruci papa Franjo opisuje vrijeme kojemu govori psalam kao vrijeme u kojemu su jedni, manjina, nepravedno gomilali bogatstvo na račun drugih, većine. Zaključuje da situacija nije ni danas drugačija. „Stojeća prolaze, ali stanje bogatih i siromašnih ostaje nepromijenjeno, kao da nas povijest ničemu nije naučila. Dakle, riječi ovoga psalma ne odnose se na prošlost, nego na našu sadašnjost stavljenu pred Božji sud.“
Polazeći od ovoga da je to nešto što se tiče i nas, papa Franjo nabraja različite oblike siromaštva kojima su, „izloženi milijuni muškaraca, žena, mladih i djece.“ Nabraja konkretne primjere obitelji „koje su prisiljene napustiti svoj zavičaj i negdje drugdje potražiti mogućnost da prežive; siročad koja je izgubila roditelje ili je nasilno odvojena od njih radi brutalnog izrabljivanja; mlade ljude koji traže ostvarenje u vlastitom zvanju, ali kojima se priječi pristup zaposlenju zbog kratkovidnih ekonomskih politika; žrtve različitih vrsta nasilja (…); milijune imigranata koji su žrtve mnogobrojnih skrivenih interesa, koje se često iskorištava u političke svrhe (i) kojima se niječe solidarnost i jednakost (…); mnoge beskućnike i marginalizirane koji lutaju ulicama naših gradova (…), siromašne ljude (koji) kopajući po smeću traže u otpadu i stvarima koje su drugi odbacili kao suvišne nešto za pojesti ili u što se obući (…), (siromahe koji su) često etiketirani kao paraziti društva (…) (i kojima) se ne oprašta čak ni njihovo siromaštvo.“ „Najgore je to – upozorava – što im je onemogućeno da vide svjetlo na kraju tunela krajnje bijede.“ I što smo osmislili i postavili „zidove neprijateljstva kako bismo se oslobodili njihove prisutnosti.“
Vraćajući se na psalam, papa primjećuje da on uz opisanu „žalost zbog nepravde, trpljenja i ogorčenosti koja pogađa siromašne (…), daje i lijep opis siromaha. (Siromah) je onaj ‘koji se uzda u Gospodina’ (usp. r. 11), jer je siguran da nikad neće biti napušten. Siromah, u Svetom pismu, je čovjek vjere i pouzdanja!“ To je ono pouzdanje da će, kako kaže prvo čitanje iz Knjige proroka Malahije, i njima „pravda ogranuti sa zdravljem u zrakama.“ A ovo je samo još jedno mjesto u Svetom pismu koje, primjećuje papa, „opetovano govori o Božjem djelovanju u korist siromašnih. (Bog) je onaj koji ‘čuje’ njihov vapaj i pritječe im u pomoć svojim zahvatom’; on ih ‘štiti’ i ‘brani’; on ih ‘izbavlja’ i ‘spašava’…“ Papa ovu svetopisamsku činjenicu da je Bog uvijek na strani siromašnih, koristi kao upozorenje nama koji gradimo zidove i zatvaramo se u „iluzorni osjećaj sigurnosti okruženi vlastitim bogatstvom, na štetu onih koji su ostali izvan toga“, podsjećajući nas, u duhu današnjeg evanđelja, da „to neće vječno trajati“, odnosno da će „’Dan Gospodnji’, kako ga opisuju proroci (usp. Amos 5, 18; Iz 2-5, Jl 1-3), uništiti barijere koje su stvorene među narodima i zamijeniti nadutost malobrojnih sa solidarnošću mnogih“, dodajući ovome da „ovo „stanje marginaliziranosti u kojem se nalaze milijuni ljudi ne može još dugo potrajati.“
Za svakog od nas to je hitan poziv kojemu se trebamo odazvati gledajući u Isusa. On se, „stojeći pred bezbrojnim potrebnima, nije bojao poistovjetiti sa svakim od (siromaha)“, a i počeo je propovijedati o Božjem kraljevstvu „stavljajući siromašne u središte.“ Tim je „otpočeo kraljevstvo, (koje je) povjerio nama, svojim učenicima, (da) ga prenosimo dalje, sa zadaćom da dajemo nadu siromašnima.“ Ova se zadaća ne može ostvariti samo u „inicijativama pružanja pomoći“, nego joj je potrebna i „promjena mentaliteta kako bi se otkrilo ono bitno.“ Promijenimo li mentalitet shvatit ćemo da je siromasima potrebno nešto više „od toplog obroka ili sendviča koji im nudimo. Siromasi trebaju naše ruke kako bi se podigli, naša srca kako bi ponovo osjetila toplinu ljubavi, našu prisutnost kako bi pobijedili samoću. Jednostavno, potrebna im je ljubav.“
Papina poruka za Svjetski dan siromaha sadrži još mnogo poticaja i preporuka pa predlažem da je pronađete i pročitate u cijelosti. No još je važnije da te poticaje i preporuke usvojimo i živimo, ne samo na Svjetski dan siromaha, nego u svojoj svakodnevici. Neka nas na tom putu prate riječi proroka Malahije kojim završava današnje prvo čitanje, ali i papina poruka: „A vama koji se imena moga bojite sunce će pravde ogranuti sa zdravljem u zrakama.“
Za one koji žele više:
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=1932
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=4510