Govor mons. Roka Glasnovića na svečanosti objave njegova imenovanja dubrovačkim biskupom 30. studenoga u Šibeniku prenosimo u cijelosti, a objavila ga je IKA.
“Uime Presvetoga Trojstva: Oca, Sina i Duha Svetoga! Uime Slavne Djevice Marije! Uime sv. Mihovila, slavnoga sv. Vlaha, našega Parca, sv. Andrije, sv. Josipa i svijeh svetaca i svetica Božjih– život i pobjeda, mir i obilje našem starodrevnom Gradu i zemlji dubrovačkoj i svima, da vas Bog spasi i uzdrži mnoga ljeta (Usp. Svečana molitva „Laus“).
Preuzvišeni oci biskupi, Tomislave i Ante, brate don Franjo, mons. Marinko, don Krešimire, braćo svećenici, dekani i savjetnici, redovnici i redovnice, svi prisutni i svi s kojima sam povezan ili ću to postati.
Radosno vas pozdravljam u Kristu! Neka nam ništa ne bude važnije od Krista!
Sadašnji trenutak koji proživljavam uronjen je u prošlost i budućnost i nije mi moguće objasniti ovaj trenutak i osjećaje koje nosim u svom srcu. Mudrost, za koju molim, poučava čovjeka da prošlost prepusti Božjem milosrđu, budućnost Božjoj Providnosti, a sadašnjost posveti djelotvornoj ljubavi prema Bogu i bližnjemu.
Moje misli, srce i molitve idu u prvom redu do svih obitelji – majki, očeva i djece. U takvoj obitelji sam i ja živio, rođen od oca Nikole i majke Marije, kojima zahvaljujem na svemu kao i bratu i sestrama na toplini obiteljskog doma i usvajanju vjere i ljubavi prema Bogu, ljudima i Crkvi.
U Evanđelju čitamo riječi sv. Andrije upućene svom bratu Petru: „Našli smo Mesiju!“ (Iv 1, 41). Kao što su Petar i Andrija krenuli na Učiteljev poziv biti ribarima ljudi, tako smo brat Franjo i ja krenuli za istim Učiteljem, čiji smo glas čuli u svome srcu. Naši se svećenički putovi sada razilaze, ali ostaje isto poslanje: naviještati Radosnu vijest i svjedočiti za Isusa Krista.
Zahvaljujem Svetom Ocu, papi Franji, i njegovim suradnicima za iskazano povjerenje i službu, apostolskom nunciju u RH, svim biskupima u Hrvatskoj biskupskoj konferenciji, Biskupskoj konferenciji Bosne i Hercegovine i u Međunarodnoj Biskupskoj konferenciji sv. Ćirila i Metoda.
Mjesta gdje sam živio, školovao se, i službe koje sam vršio bili su prigoda za različite, lijepe i bogate susrete od Šibenika, Janjeva, Splita, Kistanja, Zagreba pa sve do Rima. Sve to nosim u svome sjećanju i zahvaljujem svima na podršci.
Zahvaljujem na svemu svojoj Šibenskoj biskupiji, biskupima Anti i Tomislavu na obiteljskoj, bratskoj i očinskoj podršci koju su mi iskazivali i molitvama koje su upućivali, a vjerujem da će to i ubuduće činiti. Hvala rodbini i prijateljima. Hvala svima u Šibenskoj biskupiji, Ordinarijatu, svećenicima i djelatnicima, redovnicima, posebno franjevcima i svim redovnicama za svjedočanstvo vjere, školama osnovnim i srednjoj, profesorima, odgojiteljima u Bogosloviji u Splitu, gdje mi je rektor bio nadbiskup Mate, svima u Papinskom hrvatskom zavodu sv. Jeronima u Rimu, Katoličkoj osnovnoj školi, Bratstvu sv. Josipa, Civitas Sacra, povjerenicima i Vijeću za život i obitelj Hrvatske biskupske konferencije. Hvala stanovnicima i ustanovama grada Šibenika i župama: Katedrala, Dolac, Njivice, Vodice, Jadrtovac, Baldekin, Ražine, Kaprije i Žirje gdje sam hranio svoju vjeru. Pred očima su mi i preminuli, oni iz obitelji, kao i branitelji, koji nam obraniše „lijepu, dragu i slatku slobodu“, za koje sam često slavio sv. Misu i molio za pokoj njihovih duša.
Kad je Šibenik, Dubrovnik i druge gradove kroz srednji vijek poharala kuga utjecali su se zagovoru sv. Roka. I ja molim sv. Roka da nas štiti i čuva od svih zaraznih bolesti današnjice, ali i duhovnih bolesti.
Svoj pogled u ovome trenutku usmjeravam prema Dubrovačkoj biskupiji, i pozdravljam ponajprije svećenike, prve biskupove suradnike, redovnike i redovnice, đakone, bogoslove, ministrante, kao i sve crkvene i civilne ustanove i vlasti, vjerske zajednice, medije, pomorce, starije, bolesne, osamljene i sve Kristove vjernike laike na području od Prevlake do Stona, preko Pelješca, Elafita, Mljeta, Korčule, sve do Lastova. Dragi brate i sestro po krštenju, dolazim vam svima kao brat po vjeri i kao biskup po službi i želim da zajedno tražimo, nalazimo, prepoznajemo i nasljedujemo Mesiju.
Dubrovačka Crkva molila je i čekala imenovanje novoga biskupa. Sigurno niste očekivali mene. No, ipak ću se usuditi reći da se ovim imenovanjem, ovom službom, vraćam kući. Kad je pokojni djed govorio da ide na hodočašće u Dubrovnik sv. Vlahu kojega su osjećali kao svoga zaštitnika, pitao sam se gdje je Dubrovnik i tko je to sv. Vlaho. Podsjećao nas je tada da su naši preci došli u Janjevo iz Dubrovnika i okolice.
U misli mi dolazi slika mosta koja povezuje dvije stvarnosti, od danas i naše živote. Dvojica biskupa ovdje na vremenskoj lenti šibenskih biskupa povezuju Šibenik i Dubrovnik, bijahu s područja današnje Dubrovačke biskupije, Luka de Tolentis i Ivan Zaffron. Nadam se da ćemo zajedno graditi nove mostove jedni prema drugima, susretati se, slušati, prepoznavati znakove vremena i zajedno razlučivati što je dobro za naše životno putovanje, za spasenje duša, za svakoga čovjeka. Božja Providnost me sada šalje u Dubrovnik, grad sklada, kulture i ljepote, kako bih služio, a zagovor sv. Vlaha molim za milost ustrajnosti i hrabrog svjedočenja.
Gospođe i gospari, Dubrovkinje i Dubrovčani i svi ljudi dobre volje Dubrovačke biskupije radosno vas sve pozdravljam s molitvom u srcu.
Svoju pastirsku službu i sebe preporučam svima u molitve koje sam i do sad osjećao i prepoznavao.
Sv. Mihovile, sv. Nikola, sv. Andrija, sv. Jakove, molite za nas!
„Čuj, sveti Vlaho, naš / Molitve glas / Dubrovnik čuvaj svoj / Čuvaj sve nas!“
Sada i u vjeke vjekova! Živio sveti Vlaho!”