Moderno ropstvo: nedjeljni počinak je potreban za dobro čovjeka
9. nedjelja kroz godinu (B)
Bog je, biblijski, stvarao svijet radeći šest dana, a zatim se, sedmoga dana, odmarao. Njegovo djelo je od tada povjereno čovjeku, koji ima zadaću svojim se radom brinuti za održavanje i unaprjeđivanje Stvoriteljevog djela. Zato je starozavjetni čovjek cijenio ljudski rad i u njemu vidio Božji blagoslov. No istovremeno s pozitivnim pogledom na ljudski rad, starozavjetni čovjek je, zbog svog iskustva ropstva, imao potrebu naglasiti i važnost odmora. Kao što je Bog sedmoga dana počinuo, tako i čovjek, ali i sve stvorenje treba sedmoga dana počinuti.
Iako se može učiniti da je, zbog povezivanja subotnjeg počinka s Božjim počinkom, ustanova subotnjeg počinka prvotno religioznog porijekla, to nije tako. Njezin početak nije religiozni, nego socijalni, odnosno humanitarni. Bog nije prvotno zapovjedio počinak sedmoga dana da bi ga ljudi častili, nego da bi svim ljudima, a osobito siromasima, najamnicima, strancima, robovima, pa čak i životinjama, pomogao da se mogu odmaknuti od svakodnevnog rada, odmoriti, ali i pobrinuti za svoje društvene i vjerničke potrebe. Ustanova subotnjeg počinka je i pouka protiv ropstva koja, nažalost, nije shvaćena niti tisućljećima kasnije. Ona je početak jednog boljeg, slobodnijeg i pravednijeg društva. Subota je Božji dar čovjeku, osobito onim najslabijima u ljudskom društvu. Kao Božji dar čovjeku, ona je postala i čovjekovo uzdarje Bogu u slavlju i molitvi, ali i bližnjima u zajedništvu i druženju.
S vremenom se, međutim, ovo sredstvo ljudskog oslobođenja pretvorilo u svoju suprotnost i postalo razlogom ljudskog porobljavanja. Umjesto da subota bude ono što je bila, da služi čovjeku, bezbrojnim propisima koji su se s njom povezali, dogodilo se obrnuto od toga. Čovjek je počeo služiti suboti. Subota je trebala biti dan radosti i zadovoljstva, prilika za zajedništvo s Bogom i bližnjima, a postala je sredstvom otuđenja od sebe, bližnjih, a i samoga Boga. Upravo je to ono na što nas upozorava današnji evanđeoski ulomak kroz dva događaja iz Isusovog javnog života koji pokazuju kako je u njegovo vrijeme ta ustanova subote i subotnjeg počinka prestala biti sredstvo za oslobođenje čovjeka i postala sredstvo njegovog ponovnog porobljavanja.
Prvi događaj je događaj s trganjem klasja. Odgovarajući na farizejske prigovore što njegovi učenici subotom trgaju klasje i jedu, Isus im je, pozivajući se na jedan starozavjetni primjer, objasnio pravo značenje subote, odnosno Božju nakanu sa subotom. Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote, kaže Isus, dodajući da je Sin Čovječji gospodar subote. Polazište je čovjek i njegovo dobro, a ne subota, pa bila ona i dan kad se slavi Boga. Boga se ne proslavlja i ne može proslavljati onim što čovjeku šteti, nego onim što mu koristi. Tako je i sa svim drugim zakonima koje treba poštivati ne zato što su zakoni, doneseni od ove ili one vlasti, nego zato što su, ako su, u službi čovjeka. U protivnom ne obvezuju. Bogu je važan čovjek. Nije mu važno vršenje zakona. Pa bio to i zakon subote.
Drugi je događaj povezan s čovjekom usahle desnice kojega je Isus ozdravio u subotu. Ozdraviti ga značilo je vratiti mu mogućnost da ponovo radi i svojim radom nastavi Božje stvarateljsko djelo. Ozdravljenje je značilo ponovo imati ljudsko dostojanstvo, biti čovjek. Ali farizeji u svom sljepilu to ne misle tako. Šute i vrebaju. Zato ih Isus, kaže evanđelist, ražalošćen okorjelošću srca njihova, srdito ošinu pogledom. Evanđelist upotrebljava neobično teške izraze kako bi naglasio kako je Isusa silno pogodilo to da farizeji nisu spremni potvrditi očito, a očito je da se subota najbolje živi i Boga najbolje proslavlja kad se čini dobro, a ne zlo, kad se čovjek spašava, a ne pogubljuje. I zato je, iako izravno nije prekršio subotu jer je to učinio samo riječima, Isus učinio dobro i ozdravio čovjeka usahle ruke, jasno poručujući onima koji su ga vrebali da on nije i ne može biti na strani onih koji se opiru čovjekovom dobru. Čovjekovo dobro je na prvom mjestu. Sve drugo, pa bili to i najvažniji zakoni, su samo u službi tog dobra. Za Isusa je, ovo je bio njegov zločin zbog kojega će na kraju biti i osuđen, ljubav prema čovjeku vrhovni zakon. Robovi Zakona nisu mogli prihvatiti da ih Isus, u ime ljubavi, želi osloboditi od stege Zakona. I ostali su pod stegom Zakona. Pa unatoč tome, nakon toga ga i sami licemjerno krše. Umjesto da su s Isusom prihvatili logiku slobode da bi se činilo dobro i život spasio, oni su se, kršeći subotu, dogovarali kako bi se činilo zlo i život pogubio.
Kakva je danas situacija s počinkom sedmoga dana, nekad subotnjim počinkom, a za nas kršćane nedjeljnim počinkom, zbog proslave osmog dana, dana Isusovog uskrsnuća? Rekao bih, kao odgovor na ovo pitanje, da je barem za nas kršćane i katolike u Hrvatskoj situacija po ovom pitanju sasvim drukčija nego li u Isusovom vremenu pa se, zasigurno, ne možemo, barem kad je ovo u pitanju, prepoznati u farizejima. Bilo bi, međutim, i na crkvenoj i na društvenoj razini i drugih zakona i propisa koje bismo mogli koristiti kao usporedbu, a koji su nerijetko i u našem slučaju postali cilj, a prestali biti sredstvo u službi čovjeka i njegovog dobra. To ipak ostavljam za osobno razmišljanje, kako bih mogao ostati na subotnjem, odnosno, nedjeljnom počinku i upozoriti na dva problema koja su, čini mi se, povezana uz tu važnu ustanovu.
Prvi problem je da mnogi među nama, a osobito oni najslabiji u društvu, zbog loših i nikakvih zakonskih rješenja, zbog stavljanja zarade ispred čovjeka, ali i naših loših navika, nemaju nedjeljnog počinka, nego su, slično kao i robovi u starom svijetu, prisiljeni svaki dan činiti isto, bez mogućnosti odmora i prilike za zadovoljenje svojih obiteljskih, prijateljskih, društvenih, kulturnih i vjerničkih potreba. Polazeći od ove konstatacije pozdravio bih pojedinačne primjere dobre prakse, nažalost još su uvijek dosta rijetki, ali i neka nastojanja, poput nastojanja Hrvatskog saveza za nedjelju i svih onih – od sindikalnih udruženja preko građanskih udruga do akademskih ustanova i vjerskih zajednica – koji su se uključili u taj savez, svjesni važnosti slobodne nedjelje za osobni i obiteljski, ali i društveni, kulturni, športski i vjernički život.
Postoji, međutim, i drugi problem, a on je da je mnogima koji nisu među onim radnicima koji i nedjeljom rade i nemaju pravo na počinak, a nažalost su to najčešće žene, nedjelja postala samo odmor od rada, a nije postala i čovjekovo uzdarje Bogu u slavlju i molitvi, ali i bližnjima u zajedništvu i druženju. Da bi nedjeljni počinak bio doista humanizirajući i u službi čovjeku, a to je cilj i nedjeljnog počinka, on u sebi osim odmora treba uključivati i vrijeme koje ćemo posvetiti Gospodinu u molitvu i misnom slavlju i vrijeme koje ćemo podijeliti sa svojim bližnjima. Ovo ne isključuje i druge aktivnosti, poput kulturnih i športskih, ali one ne bi trebale biti na štetu, a danas često to jesu, onog biti s Gospodinom i s bližnjima, osobito biti u zajedništvu s članovima vlastite obitelji.
Nadam se da ćemo se, počinjući od sebe, pobrinuti da se popravi situacija odnosa našeg društva i nas kao njegovih članova prema ovoj važnoj ustanovi kako bi i u našem vremenu subota bila radi čovjeka, a ne čovjek radi subote i kako bismo i mi s Isusom subotom mogli činiti dobro, a ne zlo, život spašavati, a ne ga pogubljivati.