Meditacija uz Cvjetnicu – Nedjelju muke Gospodnje
Kome od Isusovih suvremenika sličimo?
Cvjetnica je. Obilježavaju je masline i slavi se Gospodinov ulazak u Jeruzalem, ali i Gospodinova muka. Zato se današnja nedjelja naziva i Nedjeljom muke Gospodnje. Dan je to kojim započinje Veliki ili Sveti tjedan i u kojem čitamo povijest posljednjih Isusovih dana. To su najsnažniji i najupečatljiviji dani njegovog zemaljskog postojanja u kojima je on izvršio i završio svoja mesijansko poslanje navjestitelja i svjedoka Božje ljubavi prema ljudima, sve do dara vlastitog života.
U tim posljednjim Isusovim danima oko Isusa koji je uhićen, procesuiran, osuđen i ubijen susrećemo mnoge osobe. Među njima se nalazim i ja kao vjernik koji ne može slušati povijest Isusove muke kao povijest koja je ‘bila pa prošla’, već kao povijest koja traje, povijest u koju su uključeni svi ljudi i sva vremena, povijest kojoj i ja činim dio.
Ja sam jedan od apostola. Isus me zove da mu pripravim i zajedno s njim blagujem njegovu posljednju večeru. Poziva me da to nastavim činiti, uprisutnjujući ga tom gozbom i onda kad on ne bude više sa mnom: „Ovo činite meni na spomen.“ Vrlo brzo sam zaboravio, gubeći se u vlastitoj samodostatnosti, u neprestanom traganju za svojom ugodom, svojom korišću, svojim biti prvi, biti najveći, da je to gozba ljubavi i dijeljenja. Isus me podsjeća da je prava vlast služenje i istinska veličina biti malen među malenima, siromašan među siromasima.
Ja sam Juda. Poljupcem izdajem Isusa. Izdajem njegovo povjerenje i u onom trenutku u kojem sam mu fizički najbliži svojim srcem navezanim na materijalno, na vlastite ideje i planove, vlastita razmišljanja koja nisam uskladio s njegovim, ja sam srcem daleko od njega… Postoji li još prostora za promjenu? Mogu li se ja promijeniti? Sjećanje mi se vraća na prispodobu o izgubljenom sinu i milosrdnom ocu, u glavi mi bruje riječi o neplodnoj smokvi koja još ima šanse…
Ja sam jedan od svećenika i narodnih vijećnika, odnosno jedan sam od onih koje Isus nazva „obijeljeni grobovi“ i „leglo gujinje“. Osuđujem druge iako sam ne činim. Osuđujem i Isusa iako znadem da je pravednik. Činim to zbog kompromisa. I straha za vlastiti položaj u društvu, koji on ugrožava svojom nepromišljenošću i neusklađenošću s pravilima koja vrijede u ovom svijetu.
Ja sam i jedan iz mnoštva. S drugima vičem: „Raspni, raspni ga.“ A samo koji dan ranije sam klicao: „Hosana!“, očekujući vlastitim očima vidjeti koje čudesno ozdravljenje. Kako brzo mijenjam mišljenja dozvoljavajući vjetru da me ljulja čas na jednu, čas na drugu stranu! Kako mi je lako pasti pod utjecaj javnog mnijenja i trač mentaliteta koji prosuđuje i osuđuje bez ikakvih dokaza! Umjesto da me osudi zbog mog ponašanja jer zaslužujem osudu, Isus Ocu za mene upućuje molitvu: Oče, oprosti mu! Nije svjestan! Ne zna što čini!
Ja sam Pilat. Premda bih želio osloboditi Isusa, jer znam da nije kriv, dozvoljavam obzirima, javnom mnijenju, političkim i drugim interesima da me uvjetuju. Ne slušam više svoju vlastitu savjest koja je prostor istinskog susreta s Bogom, ne slušam dobronamjerne savjete onih koji mi žele dobro, onih koji mi govore istinu, nego slušam samo one koji mi laskanjem serviraju neke svoje interese, interese moći, sile, predrasuda…
Ja sam Petar. Želim vjerovati i ostati vjeran Isusu i njegovim obećanjima. Želim biti hrabar, jak, ali na kraju je bila dovoljna optužba jedne sluškinje da me zahvati strah, da se rasprši sva moja hrabrost. Bilo je dovoljno samo malo da zaboravim sve što je Isus govorio, sve ono što sam mu obećavao. Bilo je dovoljno samo malo da se ne sjetim da me Isus treba. On, međutim, nije zaboravio da ja trebam njega. Bio je dovoljan samo jedan njegov pogled da se ponovo svega sjetim, da mi sjećanje lice zacrveni od stida i oči ispuni suzama budeći u meni svijest oproštenja. Sjećam se žene bludnice i Isusovih utješnih riječi koje se i na mene mogu primijeniti: „Ni ja te ne osuđujem. Idi i nemoj više griješiti!“
Ja sam Šimin Cirenac. Slučajno i bez vlastite volje pomažem Isus nositi njegov križ, koji svakim korakom postaje i moj vlastiti križ. Učim se u tom kratkom trenutku od Isusa i uz Isusa biti drugima na raspolaganju, davati se drugima kad god im je potrebno moje davanje. Svjestan sam da ne mogu riješiti njihove probleme, ali im se mogu učiniti bliskim, mogu im svojom blizinom, lijepom riječju, osmjehom, spoznajom da ih ja ne odbacujem, da sam im blizu pomoći da ih oni lakše nose…
Ja sam razbojnik. Raspet sam u blizini Isusa. Ponekad me obuzimaju osjećaji beznađa i mržnje na sebe i na sav svijet oko sebe, a osobito njega koji tvrdi da je drukčiji dok istovremeno dijeli moju sudbinu. Ponekad ipak osjećam da je taj osuđenik na kaznu identičnu mojoj drukčiji od mene, drukčiji od svih drugih koje sam do sada susreo. Osjećam da je on tu ne zato što mora biti, nego zato što hoće, da je tu zbog mene i sa mnom. I to mi daje utjehu i vraća nadu. Bol razdire moje tijelo, ali zbog njega i njegove blizine u mom srcu i mislima vlada mir. Ma kako velika bila bol u njegovoj blizini, bol ne uspijeva prevladati. Njegova utjeha je jača. Raj mi je blizu. Čujem ga kako mi govori: „Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju.“
Ja sam jedna od žena. S drugim ženama gledam izdaleka ono što se događa na Kalvariji. Pokušala sam mu prići, sažalijevati ga, ali on je odbio moje sažaljenje. On mene sažalijeva. Vidim da je umro. Vojnik mu je proboo bok. Sad više ne mogu prići njegovom mrtvom tijelu. Ali ću se dan kasnije odvažiti krenuti prema njegovom grobu da bih pogrebnim pomastima pomazala njegovo mrtvo tijelo s kojim je umrlo i sve ono što je tako snažno navješćivao i djelima potvrđivao. Čeka me iznenađenje, novost za mene i za sve druge koji su na neki od načina razapinjali Isusa u njegovom životu i u njegovoj smrti…
Ja sam njegova majka Marija. S njom se teško uspoređivati. Ali ona, žena probodenog srca od ljubavi, pratiteljica u patnji, istinski je model i slika Crkve. Ne mogu s njim izmijeniti riječi, ali njegov pogled ispunjen ljubavlju i suosjećanjem koji od mene želi skriti svoje iznakaženo lice da manje patim, sve govori. Došao je čas. Sada je. Neka se vrši volja Božja. „Evo službenice Gospodnje. Neka mi bude po tvojoj riječi!“
Bez obzira koji smo od sudionika Isusove muke i smrti, trebamo se zapitati: je li za nas Isusova muka i smrt samo još jedna već završena povijest ljudskog nasilja i umiranja ili je to ipak nešto posebno? Molimo se da nam njegova muka i smrt bude i ostane nešto posebno, kao što su to bile ženama u zoru uskrsnog jutra, Petru, jedanaestorici bez Tome, Tomi i dvojici na putu u Emaus, Pavlu na putu prema Damasku, neizbrojivom mnoštvu drugih kroz kršćansku povijest i sadašnjost. Samo tako ćemo, bez obzira na svoju ulogu u povijesti njegove muke i smrti, i mi moći susresti Uskrsnuloga koji nas poziva da budemo dionici povijesti spasenja koja nije prošla, nego i dalje traje. I biti sve manje neki od sudionika Isusovog križnog puta, osobito u negativnom smislu, i postajati sve više slični Isusu suočavanju s vlastitim životnim križevima, ali još i više u zauzetom nošenju križeva drugih.