Uskrs, 2016.
(Misa dana)
U želji da nam uskrsna poruka ne bude samo poruka o Isusovu uskrsnuću, nego i radosna poruka o našoj mogućnosti da suuskrsnemo zajedno s njime, u svojoj sam ovogodišnjoj uskrsnoj poruci osobito izdvojio primjer jednog muškarca, sv. Vlaha, prepoznajući njega i njegov život kao osobitu inspiraciju „za naše suobličavanje Isusu Kristu uskrslomu, ali i naše svjedočenje Isusa Krista uskrsloga, životima preobraženim njegovim uskrsnućem.“
Potaknuti, međutim, evanđeoskim tekstovima koji su nam danas ponuđeni, kako onim iz Lukinog evanđelja koje smo slušali noćas tako i ovim iz Ivanovog evanđelja koje nam je navješteno jutros, danas nam želim ponuditi, kao uzoru i inspiraciji za nas i našu vjeru u Isusovo uskrsnuće, žene, kako one koje susrećemo u spomenutim evanđeljima i koje se zovu Marija Magdalena, Ivana i Marija Jakovljeva, tako i žene općenito.
Žene su, uz Isusa kao glavnog protagonista, gotovo jedni pozitivni sudionici onoga što se tih dana događalo u Jeruzalemu. Na križnom su putu Isusa tješile, ali i bile utješene. Bile su, u samo jednog od apostola, pod Isusovim križem u zajedništvu s Isusovom majkom Marijom, također ženom. Noćas smo ih vidjeli kako „veoma rano dođoše … na grob s miomirisima“, a jutros vidimo jednu od njih kako“još za mraka, dođe … na grob i opazi da je kamen s groba dignut.“ „Žene su prve na grobu. Žene su prve koje nalaze prazan grob. Prve su čule riječi: „On nije ovdje! Uskrsnu kako je rekao!“ (Mt 28, 6). One su prve „obujmile njegove noge“ (usp. Mt 28, 9). Prve su pozvane da učenicima objave tu istinu (usp. Mt 28, 1- 10; Lk 24, 8-11). Ivanovo Evanđelje posebno ističe ulogu Marije iz Magdale (ups. i Mk 16, 9)“, kojoj sv. Ivan Pavao II. u apostolskom pismu Mulieris dignitatem, O dostojanstvu i pozivu žene, iz kojega sam uzeo ove ulomke, daje naziv „apostol apostola“, dodajući da je ona „bila prije apostola očevidac uskrsnulog Krista i stoga je prva o njima posvjedočila apostolima“ (br. 16).
Premda je za život Crkve i budućnost vjere važna uloga muškarca – tako da neki ističu kako bi nova evangelizacija trebala najviše nastojati oko povratka muškaraca u Crkve, pri tom se pozivajući na rezultate jednog istraživanja provedenog u Americi na temelju kojega ispada da, ako dijete prvo u obitelji postane kršćanin, postoji 3,7 posto vjerojatnosti da će i ostali u obitelji postati kršćani, ako je to prva majka onda šanse da će to postati i drugi raste na 17 posto, a kad to postane otac onda vjerojatnost da će to postati i drugi članovi obitelji raste na visokih 93 posto – ipak moramo priznati da nam i danas Crkvu i vjeru, bez obzira što smo mi svećenici muškarci, zapravo čuvaju i čine živom žene. Dok se većina muškaraca usput negdje pogubi – uz Isusov križ od dvanaestorice apostola i sedamdeset dvojice učenika je ostao samo jedan – žene su one koje su i danas tu negdje blizu Isusa, one koje nam dolaze na misna slavlja, sudjeluju u pobožnostima, volontiraju u župama, prenose vjeru u obiteljima nastavljajući tako biti ono što su bile od početka: „apostoli apostola“. Što bih ja bio bez vjere moje majke i moje bake? I koliko goda da je istina da nećemo vratiti vjeru u suvremeno društvo na način na koji je to bilo nekad, ne vratimo li muškarce Crkvi, toliko je još više istina da ćemo vjeru potpuno izgubiti izgubimo li žene iz Crkve. Jednostavno i za Crkvu kao zajednicu vrijedi isto ono što vrijedi i za svaku kuću, a to je da žena drži tri kuta kuće. Ipak, koliko god su današnje žene ugroženije nego li su bile prijašnje generacije, čak ugroženije i od samih muškaraca, neće se i ne može dogoditi to odvajanje žene od Crkve i Crkve žene. Uostalom i sama Crkva je „žensko“, kako je nedavno primijetio papa Franjo govoreći o ženskoj dimenziji Crkve kao o udobnu „krilu“ koje obnavlja život i pri tom ističući ulogu žene u prenošenju i zaštiti života, nezamjenjivu ulogu žene u obitelji, vjerskom odgoju, u pastoralu, u školstvu kao i u društvenim, kulturalnim i gospodarskim okvirima, ali i upozoravajući na bolne rane nasilja nad ženama koje postoje u suvremenom svijetu, od zloporabe ženskog tijela, koje je simbol života, pa sve do brojnih oblika ropstva, trgovine i sakaćenja ženskoga tijela (Papa Franjo, Govor na audijenciji Papinskog vijeća za kulturu, 7. veljače 2015.). Razlog da se neće i ne može dogoditi odvojenost žena i Crkve nije ipak samo u Crkvi. Crkva je puno puta do sada zakazala u svom odnosu prema ženama, pa i danas nedovoljno cijeni ulogu i važnost žene. Razlog je više u samim ženama. Taj razlog ističe spomenuti sv. Ivan Pavao II. u Pismu ženama1995., a ponovio ga je i u Dubrovniku 2003. proglašavajući blaženom jednu ženu iz naše biskupije, bl. Mariju Propetog Isusa Petković. Taj je razlog što žena kao žena „svojom osjetljivošću, velikodušnošću i jakošću ‘obogaćuj(e) poimanje svijeta i pridonos(i) punini istine o međuljudskim odnosima.’“ Zato žene i danas daju nemjerljiv doprinos širenju vijesti o uskrsnuću, vršeći i dalje časnu uloge „apostola apostola“, svojim muževima, sinovima i kćerima, na svoj način i cijeloj Crkvi, a uvjeren sam da će to tako biti i u budućnosti.
Nisam danas na Uskrs izdvojio žene samo radi toga da bi ih ženama odao priznanje i zahvalnost za sve ono što su bile u Isusovom životu, za njihovu ulogu na njegovom križnom putu i osobito njihovu ulogu u širenju vijesti o praznom grobu i Isusovom uskrsnuću, iako i to želim učiniti, pridružujući tom priznanju također i priznanje i zahvalnost za sve ono što su žene učinile i čine služeći na različite načine, kao supruge i majke, sestre i kćeri, nevjeste i svekrve, bake i unuke, ne smijemo zaboraviti na redovnice, tijekom cijele povijesti Crkve, ali i za ono što su učinile i čine u životu svakog od nas. Učinio sam to i da bih sve nas pozvao da u svom odnosu prema Isusu, ali i jedni prema drugima, osobito onima koji su među nama najpotrebniji, kao što je i Isus bio na križnom putu, ugledamo u žene, one Isusovog vremena, ali i današnje žene, da usvojimo njihovu osjetljivost i velikodušnost i jakost. Neka to bude ono čime ćemo i svi mi, bez obzira na naš spol i službu, obogaćujući Crkvu, ali svijet i vrijeme u kojemu živimo, pridonositi punini istine o međuljudskim odnosima, one istine koju nam je Bog objavio u Isusu Kristu umrlom i uskrslom, a koja je i te kako potrebna ovom našem svijetu i vremenu razdiranima neslogom i nasiljem. Samo tako će i nama danas na Uskrs biti moguće doći do Isusovog praznog groba, susresti uskrsnulog Isusa i povjerovati u uskrsnuće, a onda i postati „apostoli apostola“, apostoli onih koji će istinu o uskrsnuću nastaviti prenositi kroz prostor i vrijeme.
U duhu ovih misli svima, a osobito vama ženama ma gdje bile i što radile, od srca želim sretan i blagoslovljen Uskrs!