«Prorok prima od Boga sposobnost proniknuti povijest u kojoj živi i tumačiti događaje: on je nalik straži koja bdije noću i zna kada će svanuti (usp. Iz 21, 11-12). Poznaje Boga i poznaje muškarce i žene svoju braću i sestre. Sposoban je razlučivati kao i prokazivati zlo grijeha i nepravde, jer je slobodan, ne smije odgovarati drugim gospodarima osim Bogu, nema drugih interesa osim Božjih. Prorok je redovito na strani siromaha i nezaštićenih, jer zna da je sâm Bog na njihovoj strani.» Ovako je prošle godine, pozivajući posvećene osobe da budu proroci, proročki poziv opisao papa Franjo.
Nije, međutim, lako biti prorok. Zorno to pokazuje primjer starozavjetnog proroka Jeremije koji je, kako smo čuli u prvom čitanju, zbog svog proročkog poslanja bio optužen da «ne traži dobrobit (svoga) naroda, nego njegovu propast.». Prorok Jeremija je tipičan primjer proroka koji je bio odbačen, ometan i progonjen od onih kojima ga je Bog slao da im bude prorok. Pa ipak, on je svejedno ostao dosljedan svome proročkom poslanju. Uvijek je hrabro govorio istinu, prokazujući prošlost i sadašnjost Izraela, njegovu nevjernost Bogu i Savezu, ali i svoj pogled usmjeravajući prema budućnosti, prema novom početku koji će Bog u svojoj milosti i milosrđu ponovo darovati svom narodu. Taj novi početak prepoznajemo kao njegov proročki govor i navještaj Krista, koji se među nama pojavio u osobi Isusa iz Nazareta.
Da nije lako biti prorok pokazuje nam i Isusovo iskustvo odbačenosti zato što je bio prorok, a i, kako je na jednom mjestu sam primijetio, više od proroka (usp. Mt 12, 41 i Lk 11, 32). Današnje evanđelje prenosi trenutak u kojemu je Isus s tim upoznao svoje učenike. Čini to slikom ognja koji je «došao baciti na zemlju» i krsta kojim mu «se krstiti», odnosno onog da nije došao donijeti mir na zemlju nego razdjeljenje. Uzmemo li Jeremijino iskustvo iz prvog čitanja kao ključ za razumijevanje današnjeg evanđelja, onda je očito da Isus – koji je svojim mesijanskim poslanjem želio na zemlju donijeti mir zajedništva s Bogom i s bližnjima, o čemu imamo mnoštvo dokaza kako u Starom zavjetu tako i u novozavjetnim tekstovima – misli na oganj i krst, odnosno nemir i razdijeljenost, koju će izazvati njegovo mesijansko poslanje kao takvo. Ono, uz ostalo, u sebi, kao i u Jeremijinom slučaju, uključuje neslaganje s mirom ljudskih kompromisa i podilaženja, mirom koji daje ovaj svijet, a što će na kraju, opet kao i u Jeremijinom slučaju, rezultirati njegovom odbačenošću, odnosno mukom i smrću na križu.
Ni danas nije lako biti prorok. Mogli bismo ovdje lako staviti i neka osoba iskustva. Ipak radije ćemo posegnuti za današnjim liturgijskim tekstovima, točnije evanđeljem koje nas upozorava da će se ono što se dogodilo Jeremiji i Isusu, koje su odbacili prije svega oni koji su bili njihovi, oni do kojima im je bilo najviše stalo, dogoditi i onima koji su Isusovi. I ta će podjela biti čak i na onoj temeljnoj, obiteljskoj razini. Pa ipak bez obzira na to, cijela je Crkva pozvana biti proročki narod i svaki kršćanin je na svoj način pozvan biti prorok. I od tog poslanja ne smijemo olako odustati, bez obzira na cijenu koju za to moramo platiti i koja je često slična onoj Jeremijinoj i Isusovoj.
Iako Isus naglašava da će se nemir i razdijeljenost oko njega voditi između različitih osoba, tj. da će se «razdijelit … trojica protiv dvojice i dvojica protiv trojice – otac protiv sina i sin protiv oca, mati protiv kćeri i kći protiv matere, svekrva protiv snahe i snaha protiv svekrve», ovaj sukob s proročkim poslanjem često nije izvanjski, nego je prisutan u osobi kao takvoj. Ne sprječavaju nas toliko drugi biti na autentičan način Kristovi svjedoci i po tome proroci, koliko mi s tim biti Kristovi svjedoci i proroci imamo problem u sebi samima i u svojoj nutrini. Biti prorok u pluralnom društvu ne ovisi toliko o bori s drugima koji nas žele ušutkati i spriječiti biti proroci, iako ima i toga, nego o borbi u nama samima, s nama samima i s našim vlastitim egoizmima i kompromisima koji nam ne dozvoljavaju da budemo proroci i svojim životom autentični svjedoci Isusa Krista i njegovog vrijednosnog ustava.
Premda smo svi pozvani i poslani kao kršćani biti proroci na onaj način na koji je proročku službu opisao papa Franjo, a na koji ju je živio prorok Jeremija, mnogi drugi starozavjetni ljudi koje Poslanica Hebrejima u ulomku koji nam je ponuđen kao drugo čitanje naziva «tolikim oblakom svjedoka», a onda i sam Isus svojim «ognjem», «krstom» i «razdjeljenjem», a nakon njega i mnoštvo svetaca i svetica kroz povijest Crkve – mnogi od njih su imali u doslovnom smislu njihovu sudbinu – moramo ipak priznati da je to ideal koji nije lako doseći. Postoji ipak minimum ispod kojega ne bismo smjeli ići, minimum koji ne dozvoljava nikakve kompromise i ravnodušnost, a koji će, ako sami i nismo proroci, biti poticaj i ohrabrenje prorocima našeg vremena da bez obzira na sve poteškoće na koje će naići, budu i ostanu proroci. Taj minimum je naša savjest koja će podizati glas u zaštitu onih koji su u našem društvu i svijetu ugroženi ili, ne daj Bože, nepravedno progonjeni, između ostaloga i zato što govore istinu, zato što su proroci. Primjer za to što nam je po savjesti činiti u današnjoj liturgiji nam daje jedan stranac, Kušit Ebed-Melek, koji je, jer mu savjest nije dala mira, tako spasio Jeremiju kad su ga uglednici Izabranog naroda, nezadovoljni istinom koju je Jeremija govorio, pokušali ubiti.
No kao kršćanima još više nam je, jer se «još do krvi (ne oduprijesmo) u borbi protiv grijeha», i primjer i uzor sam Isus Krist. On nam je primjer i kad želimo biti proroci, ali i kad smo, nadam se da jesmo bar na toj razini, glas savjesti i društva i Crkve, a u zaštiti obespravljenih, onih koji su na rubu ili, kako to kaže papa Franjo, na periferijama Crkve i društva. Zato, poučava nas spomenuta Poslanica Hebrejima, «uprimo pogled u (njega) početnika i dovršitelja vjere, … koji umjesto radosti što je stajala pred njim podnese križ, prezrevši sramotu te sjedi zdesna prijestolja Božjega. Doista pomno (promotrimo) njega, koji podnese toliko protivljenje grešnika protiv sebe, da – premoreni – ne (klonemo) duhom.»