Ulomak iz Knjige Postanka koji nam je u ovoj Desetoj nedjelji kroz godinu ponuđen kao prvo čitanje, upoznaje nas s posljedicama grijeha prvog čovjeka, ali istovremeno i otvara perspektivu, izlaz iz tog stanja, navješćujući rođenje onoga koji će, satirući glavu zmiji koja je personifikacija đavla, ukloniti posljedice grijeha i ponovo uspostaviti početni red zamišljen od Stvoritelja.
Današnji evanđeoski ulomak nastavlja istu poruku, predstavljajući nam dva odnosa na koje je grijeh imao posljedice, ali i Isusa kao onog koji se s tim posljedicama sposoban nositi i koji je, pobjedom nad đavlom koji ih je uzrokovao i uspostavljanjem novih odnosa među ljudima, sposoban ponovo uspostaviti početni red i odnos koje je čovjek od početka imao s Bogom i s bližnjima.
Prvi odnos koji je grijehom narušen, a o kojemu u svom središnjem dijelu progovara današnji evanđeoski ulomak, je odnos s Bogom. Narušenost tog odnosa s Bogom, u onom obliku u kojem se to očituje u ponašanju pismoznanaca koji znaju što je istina, a govore laž, koji prepoznaju dobro, ali ga nazivaju zlom, Isus naziva hulom protiv Duha Svetoga. Isusovo učenje i ponašanje, to što je iskakao iz prosjeka, iz uobičajenog, provociralo je ljude njegovog vremena. Nekima je to bio poticaj da ga slijede. Drugima je to smetalo. Među onima kojima je to smetalo su se osobito isticali pismoznanci, oni koji su mislili da imaju isključivo pravo na tumačenje Božje riječi. Njegova popularnost među ljudima je u njima izazivala zavist. Bio ih je strah da će izgubiti stečene privilegije. I zato ga napadaju. Ne čine to istinom, jer istina nije na njihovoj strani, nego izokrećući stvarnost. Ono što je očito bilo Božje djelo, oni nazivaju djelom đavla. „Govorahu: ‘Duha nečistoga ima.’“ Koliko je strašno to što čine pokazuje sam Isus. On koji je uvijek bio navjestitelj bezgraničnog Božjeg oproštenja i govorio da nije došao osuditi, nego da je došao spasiti, da je spasenje njegovo poslanje, ovu hulu naziva neoprostivom. Ne govori to Isus zato što to Bog ne bi htio oprostiti, nego jer onaj koji tako huli ne želi Božje oproštenje. Isus nas može osloboditi od đavla i njegovog utjecaja, njegove vlasti nad nama. On je đavla o svojim moću „oplijenio“. On nam svojom milošću također može pomoći da se nosimo s posljedicama grijeha kojima smo svi mi po rođenju postali dionici. Ali jedno ne može. Ne može nas lišiti naše slobode. Granica Božjeg opraštanja uvijek je čovjekova sloboda. On ništa ne može napraviti, koliko god da bi to htio, ako mi i dalje ne prihvaćamo Božju istinu nego više vjerujemo đavlu i njegovoj laži, ako i dalje hotimično ustrajavamo u zlu, iako dobro znademo razliku između zla i dobra. Griješimo protiv Duha Svetoga ako ne želimo prihvatiti njegove upute što je istinito, dobro, lijepo, plemenito, nego njegovo upute svjesno i svojevoljno ignoriramo vjerujući đavlu koji potiče našu sebičnost, hvali našu oholost, škrtost, bludnost, zavist, neumjerenost, srditost i lijenost. Vjerovati više đavlu nego Bogu. Njega slušati, a ne slušati Boga. To je grijeh protiv Duha Svetoga! To je bio grijeh pismoznanaca Isusovog vremena, ali i „pismoznanaca“ svih vremena, onih koji znaju što je istina, ali sve jedno ne odustaju od laži, onih koji svjesno, „zlo dobrom nazivaju, a dobro zlom,koji od tame svjetlost prave, a od svjetlosti tamu, koji gorko slatkim čine, a slatko gorkim!“ (Iz 5, 20).
Drugi odnos koji je grijehom narušen je odnos među ljudima. Iako je narušenost toga odnosa osobito očita u ponašanju pismoznanaca, a što čini središnju poruku današnjeg evanđeoskog ulomka, potrebno je primijetiti da su grijehom narušeni i oni najintimniji odnosi, oni odnosi koji postoje među članovima obitelji. Isus nije imao samo problem s nerazumijevanjem pismoznanaca, nego i s članovima vlastite obitelji. On koji se, osim jednog incidenta kad je bio dvanaestogodišnjak, do svoje tridesete godine ponašao „normalno“, je odjednom počeo lutati, propovijedati, ozdravljati bolesne i istjerivati zloduhe, činiti stvari koje nisu „normalne“. Postao je drukčiji, nije više mislio na sebe, nije mu bilo više na način kao do tada stalo do njih, i to ih je zbunjivalo. Plivao je protiv struje, a oni bi htjeli da se i on prepusti, da bude kao i svi drugi. Zbunjivalo ih je i ono što se o njemu govorilo, a govorilo se: „Izvan sebe je!“, pa zato, kaže evanđelist „dođoše njegovi da ga obuzdaju.“ Njihovo ponašanje možda nije zločesto, kao ono pismoznanaca koji znaju istinu i sve jedno govore laž, ali sve jedno je znak da nemaju dovoljno povjerenja u Isusa. I da su sebični. I da u svojoj sebičnosti povjerenju u njega i njegovo poslanje, pretpostavljaju zabrinutost za ugled vlastite obitelji koji je on svojim ponašanjem počeo dovoditi u pitanje. I ne libe se za svoje sebične ciljeve upotrijebiti niti njegovu majku, onu koja ne dijeli i ne može dijeliti njihov sav prema Isusu jer na njoj nije bilo posljedica grijeha, a i bila je dobro upoznata s posebnošću Isusovog poslanja.
Današnje evanđelje nam je prilika da iskreno ispitamo o svojim odnosima i prema Bogu i prema bližnjima, ali još i više da s onima koji su slijedili Isusa, u Isusu prepoznamo onoga koji se sposoban s tim suočiti. Zato nam današnji evanđeoski ulomak ne predstavlja Isusa samo kao onoga koji je osjetio posljedice grijeha, nego i kao onoga koji se s njima sposoban nositi, onoga koji je svojim djelovanjem došao ukloniti uzrok koji je poremetio odnos čovjeka i Boga, a to je đavao, a onda i posljedice koje su nakon toga nastale, a to su narušeni odnosi s Bogom i bližnjima. Isus je ispunjenje onog obećanja iz Knjige Postanka. On je onaj koji je poslan satrti glavu zmiji ili đavlu i ponovo uspostaviti grijehom narušeni odnos s čovjeka s Bogom i ljudi međusobno. On je jači od đavla. Njegovim djelovanje đavlu i njegovoj prevlasti nad ljudima je došao kraj. Nije se to dogodilo zato što se đavao u sebi podijelio, nego jer se pojavio jači od njega, onaj koji će ga svezati i oplijeniti, onaj koji će mu uzeti nas ljude, one za koje je đavao mislio da ih je grijehom stekao, kako bi nas vratio Bogu kojemu doista pripadamo. Usporedio s ovom pobjedom nad đavlom, da bi bio ponovo uspostavljen naš odnos s Bogom, događa se i uspostavljanjem novih odnosa među ljudima. Mjerio tih novih odnosa neće više biti krvna povezanost, nego povezanost s Isusom po vršenju Božje volje: „I reknu mu: ‘Eno vani majke tvoje i braće tvoje, traže te!’ On im odgovori: ‘Tko je majka moja i braća moja?’ I okruži pogledom po onima koji su sjedili oko njega u krugu i kaže: ‘Evo majke moje, evo braće moje! Tko god vrši volju Božju, on mi je brat i sestra i majka.“
Ovo ponovo uspostavljanje početnog reda pobjedom nad đavlom i uključenjem u Isusovu novu obitelj – u kojoj se, iako nije bila dohvaćena Isusovim pogledom jer je bila vani, od početka nalazila i Isusova majka Marija, koja nam je svima primjer potpunog predanja Božjoj volji – ne znači da ćemo u ovozemaljskoj stvarnosti biti oslobođeni svih posljedica početnog pada. Svjestan je toga sv. Pavao, a i osobno je to više puta iskusio osjetivši na vlastitoj koži značenje hule protiv Duha Svetoga. Znajući da ni mi toga nećemo biti lišeni, on nas u ulomku iz Druge poslanice Korinćanima koji nam je ponuđen kao drugo čitanje, na to podsjeća, ali i ohrabruje, dozivajući nam u pamet Isusovo i naše uskrsnuće kao znaka konačne potvrda svega onoga što je Isus govorio i činio,da bi naše misli iz situacije sadašnje časovite nevolje, usmjerio prema vječnoj slavi.