Danas je 2. nedjelja došašća, ali i blagdan sv. Nikole koji nam u sjećanje doziva blagdan sv. Nikole od prije 24 godine kad je srpsko-crnogorska agresija na jug Hrvatske, započeta 1. listopada 1991., doživjela svoj vrhunac. Iako je, kažu svjedoci tih događaja, bilo i težih dana u tom besmislenom agresorskom ratu, taj dan, tijekom kojega je poginulo 19 ljudi, odnosno 14 civila i 5 branitelja, a ranjeno 60 ljudi, među kojima su čak 54 civila, će ostati zapamćen po tome što je tog dana na naš Grad unutar mira palo preko 2000 granata, ali i po tome što je taj dan postao prekretnica u ratu na ovom našem području, a usudio bih se reći također i prekretnica u agresorskom ratu na Hrvatsku. Najprije je to prekretnica u samosvijesti ljudi našega Grada koji su, zajedno s cijelom Domovinom, postali ponosni i odlučni da bez obzira na cijenu obrane svoj Grad i ovaj dio Domovine. U spomen na sve njih današnji dan slavimo i kao Dan dubrovačkih branitelja. Zatim je to bila prekretnica u svijesti srpsko-crnogorskih agresorskih postrojbi, koje su nakon tog dana polako počele postajati svjesne da s ovim Gradom i njegovim stanovnicima neće moći učiniti ono što su htjeli. I, konačno, to je bila prekretnica u pogledu međunarodne zajednice koja je konačno shvatila, ali nažalost zbog političkih interesa i igara kasnije i zaboravila, tko je doista nepravedni agresor, a tko žrtva agresije. Plod ove promjene je međunarodno priznanje naše neovisnosti, koje se dogodilo ubrzo nakon ovih događaja.
Želio bih se nakon ovih uvodnih misli, vratiti na temu 2. nedjelje došašća koja nam je odabranim evanđeljem, a u ozračju naše liturgijske priprave za svetkovinu Božića, poslala dva važna upozorenja.
Prvo upozorenje je upozorenje opasnost da nam se Božić, zbog različitih marketinških interesa, pretvori u lijepu priču, legendu i mit, a da izgubi značenje stvarnog povijesnog događaja koji je našu ljudsku povijest podijelio na povijest prije Krista i povijest poslije Krista, odnosno da nam Božić prestane biti Bog koji je u Isusu iz Nazareta, rođenom od Marije Djevice, postao čovjek, jedan od nas.
Da bi izbjegli ovoj opasnosti, Crkva nam u ovoj drugoj nedjelji došašća za razmišljanje predlaže evanđeoski ulomak kojim evanđelist Luka smješta Isusova preteču Ivana Krstitelja, a s tim i samoga Isusa, u točno određeni povijesni kontekst – „petnaeste godine vladanja cara Tiberija, dok je upravitelj Judeje bio Poncije Pilat, tetrarh Galileje Herod…“ itd. – kako bismo shvatili da ono o čemu nam on govori nije plod njegove mašte, nije fikcija, nego povijesni događaj, ono što se dogodilo u točno određenom vremenu, koje je evanđelist datirao onovremenim načinom datiranja događaja.
Drugo upozorenje je upozorenje na opasnost krive priprave za proslavu Božića. Prošetamo li našim Gradom primijetit ćemo da je već dovršena ona izvanjska priprava za Božić, koja uključuje tradicionalno ukrašavanje kuća i ulica, koja je u našem Gradu ove godine – s pravom ili ne, ne bih mogao reći – izazvala dosta suprotstavljena mišljenja. Ništa od toga nije po sebi loše, uključujući i ova suprotstavljena mišljenja koja su znak naše slobode, ali ni izdaleka nije dovoljno da bi nam Božić bio doista Božić, otajstveni susret s Božićem, Bogom koji je u betlehemskom Djetetu postao Emanuel, S nama Bog ili, kako ispovijedamo u Vjerovanju, „koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa … i postao čovjekom.“
Uz sve ono nabrojeno potrebno nam je i nešto drugo, nešto bez čega bi sve drugo ostalo besmisleno, a to je obraćenje. Što je to obraćenje shvatiti ćemo pridružimo li se i mi danas zajedno s cijelom Crkvom slušateljima Ivana Krstitelja, Isusova preteče i propovjednika evanđelja obraćenja. Njegovo propovijedanje evanđelja obraćenja, koje mu je od Boga povjereno kao zadaća kako bi pripravio svijet za Kristov dolazak, u sebi uključuje poziv na istinsku preobrazbu svijeta koji poznajemo, a koje nema i ne može biti bez naše osobne preobrazbe i po nama preobrazbe naših kršćanskih zajednica. U duhu ove preobrazbe Krstitelj i nama viče zajedno sa svojim suvremenicima: „Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze! Svaka dolina neka se ispuni, svaka gora i brežuljak neka se slegne! Što je krivudavo neka se izravna, a hrapavi putovi neka se izglade!“
Nakon ovih misli kojima smo približili poruku 2. nedjelje došašća, želio bih se ponovo vratiti na naš dubrovački blagdan sv. Nikole, koji je ujedno i Dan dubrovačkih branitelja, koji nas, u duhu ovih istih promišljanja na temelju odabranog evanđelja, također upozorava na dvije slične opasnosti.
Prva opasnost je opasnost da nam se događaji nepravedne agresije od prije 24 godine pretvore u lijepu priču, legendu i mit. To će se dogoditi ako ih budemo koristili, kao što se i Božić koristi, u marketinške svrhe, a neće se dogoditi ako nam ovaj dan doista ostane ono što treba biti, zahvalni dan sjećanja na stvarna povijesna događanja, sjećanja u kojemu ima mjesta za tugu i molitvu za poginule i sve one na kojima je rat ostavio posljedice zbog fizičkih i duhovnih rana, ali i za ponos zbog svih njih koji su, zajedno sa svim drugim stanovnicima ovoga Grada i cijele Domovine, potvrdili da nam je i dalje sloboda ostala, kako kaže naš pjesnik, „dar u kom sva blaga višnji nam Bog je d’o“, i kao takva vrjednija nego „sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi“ jer bez nje, slobode, možemo imati sve, ali ne možemo ono najvažnije, ne možemo biti ljudi.
Druga opasnost je opasnost da nam iskustvo ratnog stradanja, kojeg se s pravom prisjećamo i iz kojega želimo učiti kako nam se povijest ne bi ponovila, izazove negativne osjećaje mržnje koja bi zatrovala i učinila nesposobnima za opraštanje koje nema preduvjeta, a onda i pomirenja koje, prije ili kasnije, bolje prije nego kasnije, mora doći i kojemu, kako sam već svojevremeno rekao na obilježavanju spomena na žrtvu Vukovara, ipak treba prethoditi jedan preduvjet, a taj preduvjet je iskreno priznanje agresije i zla koje su počinili.
Da bismo odoljeli ovim dvjema opasnostima, liturgija 2. nedjelje došašća nas i u ovom našem spomenu sv. Nikole i Dana dubrovačkih branitelja, poziva na obraćenje. To obraćenje je u slučaju agresora poziv na priznanje agresije i suočavanje s njezinim posljedicama i to ne samo na ovom dubrovačkom području, nego i na cijelom teritoriju Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine. U našem slučaju, slučaju onih na koje je izvršena agresija, to obraćenje je bezuvjetno opraštanje, a onda i traženje putova prema pomirenju i međusobnom povjerenju. Mislim da bez toga nije moguće odoljeti izazovima pred kojima se nalazimo, a oni su, kako to papa Franjo dobro definira, „Treći svjetski rat u dijelovima.“
Dijelovi Trećeg svjetskog rata o kojemu papa govori su stradanja ne samo vojnika, nego daleko više nevinih civila u ratovima i ubilačkim napadima diljem Bliskog istoka, i nevinih civila u terorističkim napadima diljem zapadnog svijeta, ali i velike kolone izbjeglica koje idu prema Europi, a kojima se kraj, kao i posljedice, za sada ne mogu ocijeniti. Uvjeren sam da bismo mi kao obraćeni ljudi, koji su na vlastitom iskustvu najbolji svjedoci toga da je svaki rat besmislen, da je svaki rat ludost, i te kako imali što poručiti u ovoj novoj složenoj situaciji svijeta i vremena u kojemu živimo.
Ne smijemo, zarobljeni blagostanjem koje nam donosi naš položaj i blagom koje su nam sačuvali naši preci, uključujući i dubrovačke branitelje iz ’90-tih, prepustiti ravnodušnosti, praviti se da nas se to ne tiče, jer nas se i te kako tiče. Umjesto nezainteresiranosti i ravnodušnosti na koje nemamo pravo pokažimo i ovim sjećanjem da smo, upravo zbog onoga što nam se događalo i čega se danas s pravom spominjemo, postali novi ljudi, obraćeni ljudi, ljudi koji shvaćaju zlo rata i nasilja, ljudi koji su na vlastitoj koži iskusili ratne strahote i besmislenost svakog rata kako bismo tako mogli postati i ljudi koji su se spremni i glasom i životom pridružiti Ivanu Krstitelju i zajedno s njim dovikivati svima, a osobito samoprozvanim gospodarima rata: Obratite se! „Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!“