Dubrovački biskup mons. Mate Uzinić uputio je pismo svećenicima povodom Godine sv. Vlaha i Izvanrednog jubileja milosrđa. Ovdje možete pročitati cijelo pismo.
„MILOSRDNI POPUT OCA“
(Pismo svećenicima uz Godinu sv. Vlaha i Izvanredni jubilej milosrđa)
Draga braćo svećenici,
pred nama su dva velika Jubileja: jubilej 1700-te obljetnice mučeničke smrti sv. Vlaha, našeg nebeskog zaštitnika i Izvanredni jubilej milosrđa kojega je bulom „Misericordiae vultus“ papa Franjo proglasio kao posebno vrijeme za Crkvu, kako bi svjedočenje vjernika bilo snažnije i plodonosnije (usp. MV, 3).
Sveti Vlaho, koga kao svoga nebeskog zaštitnika naš Grad i biskupija slave više od 1000 godina, danas nam svojim životom i primjerom svijetli neumanjenom svjetlošću: kao kršćanin, kao pastir Božjega naroda i kao vjerni svjedok Isusa Krista. U životu sv. Vlaha Božja milost je bila osobito djelotvorna dok je predvodeći Božji narod naviještao Isusa Krista, slavio sakramente i tako svjedočio Božju neizmjernu ljubav i njegovo milosrđe. I sam uronjen u Božju ljubav, nije se bojao svjedočiti za Isusa Krista i njegovo Evanđelje sve do prolijevanja vlastite krvi. Jubilej njegove mučeničke smrti poziv je i primjer nama svećenicima da živimo za povjereni narod, ljubimo Crkvu i svjedočimo čitavim svojim bićem svoju pripadnost Isusu Kristu.
Iako se ovi Jubileji odnose na sve vjernike, oni ipak najviše zahtijevaju snažnije i plodonosnije svjedočenje nas svećenika. Ako je milosrđe temelj na kojemu počiva život Crkve i naše cjelokupno pastoralno djelovanje mora biti obavijeno nježnošću koju pokazujemo prema vjernicima kako bi ono milosrđe koje je postalo živo, vidljivo i dosegnulo svoj vrhunac u Isusu iz Nazareta bilo živo, vidljivo i dosegnulo svoj vrhunac u nama svećenicima koji smo – po svom zvanju, poslanju i djelovanju in persona Christi Capitis (u osobi Krista-glave) – pozvani biti njegova živa prisutnost u ovom našem vremenu i na prostoru ove biskupije koja nam je povjerena. Ako Isus iz Nazareta svojom riječju, svojim djelima i cijelom svojom osobom objavljuje Božje milosrđe, zar u našem slučaju smije biti drukčije? Siguran sam da smo svi uvjereni da ne smije. Zato se trebamo potruditi da tako i bude, da u ovoj godini koju simboliziraju Sveta vrata, koja će postati Vrata milosrđa, mi svećenici ove biskupije postanemo Vrata milosrđa, kako bi svaki onaj tko nas susretne i koga mi susretnemo mogao iskusiti ljubav Boga koji tješi, koji oprašta i daje nadu. To ćemo uspjeti samo ako, otvoreni nadahnućima Duha Svetoga, konačno srušimo zidine koje ostavljaju dojam bilo kakve povlaštenosti i, odlazeći ususret svakoj osobi, svima koji su nam povjereni donesemo Božju dobrotu i nježnost da do svih, i vjernika i onih koji su udaljeni od vjere, dopre balzam milosrđa kao znak Božjeg kraljevstva već prisutna među nama (usp. MV, 1-10).
Ovo se odnosi na naš pristup svakoj od triju službi koje su nam povjerene u osobi Krista Glave, a koje smo pozvani vršiti milosrdni poput Oca koji daje cijeloga sebe, zauvijek, slobodno i ne traži ništa zauzvrat. Dolazi nam u pomoć kad god ga zazovemo (usp. MV, 14, 3):
– Službu naučavanja trebamo nastojati vršiti progovarajući ljudima svog vremena o Bogu na razumljiv način, ne bojeći se proročki jasno osuditi pogreške ali prema grešnicima uvijek pokazivati samo ljubav i poštovanje jer naše poslanje je služiti čovjeku u kojem god stanju bio, u svakoj njegovoj slabosti, u svakoj njegovoj potrebi (usp. MV, 4);
– Službu posvećivanja iz koje je u ovoj Jubilarnoj godini izdvojen i stavljen u središte sakrament pomirenja kao sakrament koji omogućuje ljudima izravan doticaj s veličinom Božjeg milosrđa. Mi svećenici kao ispovjednici uvijek, a osobito u ovoj godini, trebamo biti vjerodostojan znak Očeva milosrđa (usp. MV, 17).
Navodim veoma važne poruke pape Franje u odnosu na našu ispovjedničku službu: „Ispovjednikom se ne postaje automatski. To postajemo kada, prije svega dopustimo da mi prvi budemo pokornici koji traže oproštenje. Nikad ne zaboravimo da biti ispovjednik znači sudjelovati u samom Isusovom poslanju i biti konkretan znak neprolazne Božje ljubavi koja oprašta i koja spašava. Svi mi svećenici primili smo dar Duha Svetoga za oproštenje grijeha i za to smo odgovorni. Nitko od nas nije gospodar toga sakramenta, već vjerni služitelj Božjeg oproštenja. Svaki ispovjednik mora dočekati vjernike poput oca u prispodobi o rasipnom sinu: ocu koji trči ususret sinu premda je potratio njegova dobra. Ispovjednici su pozvani prigrliti raskajanog sina koji se vraća kući i izraziti radost što se vratio. Ne smijemo se također nikad umoriti poći k drugom sinu, koji je ostao vani i ne može se radovati, da mu objasnimo kako je njegov strogi sud neopravdan i da taj stav nema smisla u svjetlu Očeva milosrđa koje nema granica. Ispovjednici neće postavljati suvišna i neumjesna pitanja, već će poput oca iz prispodobe prekinuti govor koji je rasipni sin unaprijed pripremio, jer će znati u srcu svakoga vjernika prepoznati poziv u pomoć i molbu za oproštenjem. Ukratko, ispovjednici su pozvani biti uvijek, posvuda, u svim okolnostima i usprkos svemu znak da je milosrđe na prvome mjestu“ (MV, 17, 4).
U ovom kontekstu mi se čini važnim napomenuti da je u jubilejskoj godini milosrđa izvan snage odredba Biskupskog ordinarijata u Dubrovniku br. 372/2011. od 13. lipnja 2011. O otpuštanju kazne izopćenja zbog hotimičnog pobačaja i da je na snazi ovlast odrješenja od grijeha pobačaja za one koji su počinili i skrušena srca traže oproštenje za taj grijeh koju je papa Franjo, svjestan uvjetovanosti koje su žene koje su počinile pobačaj dovele do te odluke i znajući da je to egzistencijalna i moralna drama, dao svim svećenicima za Jubilarnu godinu.
Vodeći računa o tragediji koju izaziva taj čin i njegovim posljedicama ne samo za život nerođenih, nego i na život počinitelja, podcrtavam, zajedno s papom Franjom, potrebu da svećenici u ispunjavanju te velike zadaće umiju združiti riječi iskrene dobrodošlice s razmišljanjem koje će osobi pomoći shvatiti ozbiljnost počinjenoga grijeha, te joj pokazati put istinskog obraćenja kako bi shvatila pravo i velikodušno oproštenje Oca koji sve obnavlja svojom prisutnošću (usp. Papa Franjo, Pismo mons. Rini Fisichelli, predsjedniku Papinskog vijeća za promociju nove evangelizacije, od 1. rujna 2015.).
– Službu upravljanja koja se, u suradnji s vjernicima laicima koji nisu članovi Crkve „drugoga reda“ u službi hijerarhije ili jednostavni izvršitelji zapovijedi s visoka, treba vršiti odgovornim i odmjerenim upravljanjem i crkvenim i vlastitim dobrima, jednostavnošću života i osobito u otvorenosti srca onima koji žive u najudaljenijim egzistencijalnim periferijama, koje suvremeni svijet stvara na dramatičan način. Nemojmo upasti u ravnodušnost koja ponižava ili u jednolične rutine koje priječe otkriti što je novo! Klonimo se razornog cinizma! Otvorimo svoje oči da vidimo bijedu ovoga svijeta, rane tolike braće i sestara lišenih dostojanstva i prepoznajmo da smo dužni čuti njihov vapaj u pomoć. Približimo im se i pružimo im potporu da uzmognu osjetiti toplinu naše prisutnosti, naše prijateljstvo, naše bratstvo. Neka njihov vapaj postane naš i zajedno rušimo zapreke ravnodušnosti koje često suvereno vladaju da prikriju našu dvoličnost i sebičnost! (usp. Papa Franjo, Poruka prigodom Studijskog dana Papinskog vijeća za laike na temu: Poziv i poslanje laika. Pedeset godina od koncilskog Dekreta “Apostolicam actuositatem”; MV, 15, 1)
Draga braćo svećenici!
Dopustimo da nas u ovome Jubileju Bog iznenadi. I osobito dopustimo Bogu da on po nama u ovom Jubileju iznenadi one koje je povjerio našoj brizi kao očevima i braći, a ne tek kao filantropima ili zaposlenicima, kako je nedavno kazao papa Franjo poučavajući nas da budemo autoritativni, ali ne autoritarni; čvrsti, ali ne grubi; radosni, ali ne površni pastiri, a ne funkcionari. I nemojmo se, kao očevi i braća, kao pastiri, a ne najamnici, umoriti držati širom otvorena vrata Božjeg srca, svima ponavljajući da ih Bog voli i da s njima želi dijeliti svoj život. Neka prolaz do Božjeg srca postane naše otvoreno svećeničko srce! Neka u ovoj Jubilarnoj godini i našom dubrovačkom Crkvom odjekne Božja riječ koja snažno i jasno odzvanja kao riječ i gesta oproštenja, potpore, pomoći i ljubavi. Neka se naša biskupija nikad ne umori u širenju milosrđa i neka uvijek bude strpljiva u pružanju utjehe i oproštenja. Neka po nama i našem svećeničkom djelovanju i naša mjesna Crkva zajedno s cijelom Crkvom postane glas svakog muškarca i svake žene i neka s pouzdanjem i neumorno ponavlja:„Spomeni se, Gospodine, svoje nježnosti i ljubavi svoje dovijeka (Ps, 25, 6)“ (usp. Papa Franjo, Govor sudionicima skupa povodom 50. obljetnice saborskih dokumenata Optatam totius i Presbyterorum ordinis; MV, 25).
S ovim mislima, vas i vaše pastoralno djelovanje koje smo, milosrdni poput Oca, pozvani i poslani živjeti u službi vjernicima koji su nam povjereni, povjeravam zagovoru blažene Djevice Marije, koju mi u Dubrovniku slavimo i kao Gospu od Milosrđa, i svetoga Vlaha, nebeskog zaštitnika naše biskupije čiju 1700. obljetnicu mučeničke smrti slavimo, te na sve vas i sve naše vjernike, zazivam obilje Božjeg blagoslova.