Slavimo svetkovinu Tijelova koja našu pažnju usmjerava prema jednom osobitom odnosu, a to je naš odnos s euharistijskim Isusom kojeg u ovoj svetkovini želimo osobito počastiti poručujući svima, osobito euharistijskim procesijama po našim selima i gradovima, da euharistijski odnos koji imamo nije odnos s bilo kim, nego da je to odnos Isusom Kristom, pravim Bogom i pravim čovjekom, onim koji nam u današnjem evanđelju poručuje da o tom odnosu, onom jesti njegovo tijelo i piti njegovu krv, ovisi naša sadašnjost i budućnost. Kao što je hranjenje manom i pojenje vodom iz stijene tvrde kao kremen, a sve zato da bi naučili „kako čovjek ne živi samo o kruhu nego da čovjek živi o svakoj riječi što izlazi iz usta Gospodnjih“, za Izraelce značio izlazak „iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva“, prolazak „kroz onu veliku i strašnu pustinju, kroz zemlju plamenih zmija i štipavaca, suhim i bezvodnim krajem“ i ulazak u Obećanu zemlju, tako je za nas kršćane odnos s euharistijskim Isusom, iz kojeg također i mu učimo „kako čovjek ne živi samo o kruhu nego da čovjek živi o svakoj riječi što izlazi iz usta Gospodnjih“, odnos koji nadilazi sve druge odnose – čak i one s najbližima – ali i odnos koji mora prožimati nas same i sve naše odnose. Da bi se to i dogodilo moramo ne samo vjerovati da je euharistija odnos s Isusom Kristom nego mi toga trebamo također biti i svjesni. Problem toga biti svjesni, naša je naviknutost na euharistiju. Kad ne bismo bili naviknuti nego svjesni, onda bi riječi: „Uzmite jedite od ovoga svi: ovo je tijelo moje“ i „Uzmite i pijte iz njega svi: ovo je kalež moje krvi“ dok ih izgovaramo ustima ili slušamo ušima odzvanjale i u našim dušama i izazivale, naravno u pozitivnom smislu, isto ono čuđenje koje su izazvale u slušateljima Isusovih riječi u sinagogi u Kafarnaumu koje su nam upućene u današnjem evanđelju – „Kako nam – pitali su se – ovaj može dati tijelo svoje za jelo?“ – ili, ako vam je draže, iste one osjećaje koje su te riječi ostavile u dušama apostola tijekom posljednje večere. A te riječi u nama ne izazivaju nikakvo čuđenje! Možda je to zato što previše naglašavamo važnost euharistijskog zajedništva – to je ono zajedništvo o kojemu govori i na koje mili sv. Pavao u ulomku iz Prve poslanice Korinćanima koji nam je ponuđen kao drugo čitanje kad kaže: „Čaša blagoslovna koju blagoslivljamo nije li zajedništvo krvi Kristove? Kruh koji lomimo nije li zajedništvo tijela Kristova?“ – a zanemarujemo osobnu dimenziju odnosa s Isusom Kristom u euharistiji. Nismo samo kao zajednica vjernika pozvani susretati se s Isusom Kristom na euharistijskim slavljima, nego smo s njim pozvani i osobno sklapati vezu dubokog i istinskog prijateljstva i ljubavi, a to nam postaje moguće po pričesti, koja je osobni odnos s Isusom koji mnogi olako zanemaruju, ali i po euharistijskim klanjanjima. I to je ono što nas obogaćuje i izgrađuje ne samo osobno, nego i kao zajednicu jer se osobnim susretom s euharistijskim Isusom nadahnjujemo za odnose s drugima. Euharistijski Isus nas povezuje s drugima „budući da je – kako kaže sv. Pavao u već spomenutom ulomku – jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi; ta svi smo dionici jednog kruha.“
Euharistija u kojoj i po kojoj ulazimo u odnos s Isusom, a po njemu i s Ocem i s onima koji s nama dijele isto euharistijsko zajedništvo, je isto što i Isus i Isus je isto što i euharistija. Važno je ovo ne samo vjerovati, nego ovoga postati svjesni. Mnogi vjeruju, ali nisu svjesni. Buđenje svijesti otajstvene prisutnosti Isusa Krista u euharistiji, otkrit će nam nešto što znamo, ali čega nismo svjesni, a to je da je u euharistiji s nama, a po pričesti i u nama, isti onaj povijesni, biblijski Isus koji se utjelovio u krilu Djevice i postao čovjekom, Isus kojeg slavimo i častimo u božićnomu djetetu, Isus koji je živio skrovito u Nazaretu, kršten na Jordanu, iskušavan u pustinji, Isus koji je okupljao učenike, izabrao apostole, koji je hodao zemljom propovijedajući radosnu vijest spasenja i čineći dobro, koji je izgonio zloduhe, ozdravljao, uskrsavao, hodao po moru, stišavao oluju, umnožio kruh i ribe, propovijedao u sinagogi u Kafarnaumu o svom tijelu koje nam se daje za hranu i svojoj krvi koja nam se daje za piće, Isus koji je, nakon što nam je sebe predao pod prilikama euharistijskog kruha da bi nam omogućio ono o čemu nam je govorio, umro raspet na križu, treći dan uskrsnuo, Isus koji je uzašao na nebo i sada sjedi s desna nebeskom Ocu, Isus koji nam je poslao Duha Svetoga po kojemu nam je i omogućio svoju trajnu presutost među nama, s nama i u nama…. I ništa nas ne može tako osnažiti i osposobiti za zajedništvo s Bogom i bližnjima, ali i za kršćanski hod kroz život koji će biti usklađen s onim što Bog od nas želi, bez obzira na sve naše velike i strašne pustinje, sve naše situacije plamenih zmija i štipavaca, suhih i bezvodnih krajeva – parafraziram prvo čitanje – kao prisutnost Isusa Krista, s kojim po euharistiji stupamo u odnos i koji nas po euharistiji povezuje sa sobom i suobličuje sebi samome jer: „Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu.“
Da se u euharistiji i po euharistiji događa to suobličenje Kristu, ali i objašnjavajući kako se to suobličenje događa, odnosnom kako mi ulazeći u odnos s Isusom Kristom postajemo njim nastanjeni, a onda po njemu „umreženi“ s Bogom Ocem i s drugima koji s nama dijele euharistijsko zajedništvo, pomaže nam shvatiti jedna osoba koja, možda zato što mi kršćani nismo znali živjeti euharistiju kao odnos s Isusom Kristom koji prožima nas same i sve naše odnose i izgrađuje nas u zajedništvu s drugima, sama nije nikad mogla biti dionik euharistijskog zajedništva, ali se nadahnjivala na euharistiji i klanjanjem izgrađivala osobni odnos s euharistijskim Isusom. Riječ je o francuskoj filozofkinji i društvenoj aktivistkinji Simone Weil koja je u svom kratkom životu prešla put od agnostika do vjernika i koja je u svojim dnevnicima između ostalog napisala i ovu misao vezano uz euharistiju i naše pretvaranje u euharistiju:
„Da bi čovjek stvarno bio nastanjen Kristom kao što je to hostija nakon posvećenja, potrebno je da njegovo tijelo i njegova krv prethodno postanu mrtva tvar, i k tome jestiva za njegove bližnje. Tada ta tvar tajnim posvećenjem može postati tijelo i krv Kristova. Ova druga pretvorba briga je samog Boga, ali ona prva dijelom jest naša. Dovoljno je moje tijelo i moju krv gledati kao mrtvu tvar, bešćutnu, i jestivu za drugoga.“