Ako me ljubiš, moraš ovo učiniti! Ne znam je li vam se ikad dogodilo da vam netko što takvo kaže, ali znam da onaj koji nam to kaže, koji traži da mu svoju ljubav dokažemo, ne zaslužuje našu ljubav. A ovo se događa svakodnevno i na svim razinama, iako ne uvijek i pod imenom ljubav. Događa se to među prijateljima: Ako si prijatelj…! Događa se to osobito između mladića i djevojke gdje se ono: Ako me voliš…, mnogo puta pretvori u zamku i veliko razočarenje. Događa se to i u obitelji. I pri zapošljavanju. I u mnogim drugim situacijama u kojima nam riječi, poput riječi ljubav, služe da bismo drugima manipulirali jer nam nije do ljubavi nego do nekog našeg sebičnog interesa. Ljubav i sve što se njoj može prispodobiti u svim tim situacijama, nije više nego li obična ucjena. Nažalost, to prepoznamo tek kad bude kasno. Dokaz su za to mnoga raskinuta prijateljstva, propale veze i razočarane ljubavi, razoreni brakovi, neispunjena obećanja…
„Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati“, riječi su kojima je i Isus započeo današnje evanđelje. S pravom se nameće pitanje koja je razlika između ovog njegovog „ako“ i onih naših „ako“ koje svakodnevno slušamo. Jesu li i njegove riječi ucjena? Odgovor na ovo pitanje je negativan jer postoji bitna razlika između ovog Isusovog „ako“ i onih naših „ako“. Razlika je u tome što Isus taj svoj „ako“ nije izgovorio na početku svoga djelovanja, nego na kraju. Ove riječi koje dio su njegove oproštajne večere, one su njegova oporuka izgovorena nakon što je tri godine govorio i činio ono što je govorio svjedočeći ljubav na koju poziva svoje učenike i sve nas. Neposredno prije ovih riječi Isus je učenicima oprao noge i pozvao ih da i oni to čine jedni drugima i osnovao euharistiju, spomen čin svoje muke, smrti i uskrsnuća i neposredno nakon ovih riječi on će ustati i iz dvorane posljednje večere iz ljubavi prema nama krenuti u muku i smrt.
Gledano u ovom svjetlu Isusovo: „Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati“, prestaju biti obveza koja je preduvjet njegove ljubavi prema nama, a postaju tvrdnja, konstatacija činjeničnog stanja. Isus ne traži da mu, želimo li ostati u njegovoj ljubavi, dokažemo ljubav čuvajući zapovijedi i vršeći ih, nego nam kaže, tvrdi, da se iz čuvanja i življenje po njegovim zapovijedima, samo iz toga i ne tek iz onoga što govorimo, vidim da smo njegovi, da mu pripadamo, da ga ljubimo. Riječ je o posljedici, a ne o uzroku. Ne isključuje nas Isus iz svoje ljubavi ako zapovijedi njegove ne čuvamo, ne prekida on odnos s nama – s njim je svako vrijeme postalo milosno vrijeme, vrijeme spasenja – nego mi isključujemo sebe same.
Koje su to Isusove zapovijedi iz kojih se, vršimo li ih i po njima živimo, može vidjeti da ga ljubimo? Možda nam misli odmah lete na deset Božjih zapovijedi, ali nije tako. Isusove zapovijedi su puno zahtjevnije od tih deset zapovijedi koje su minimum, a ni taj minimum često ne vršimo. Isusove zapovijedi su ljubav, milosrđe, oprost, prihvaćanje braće i sestara, prihvaćanje životnih križeva, slušanje Božje riječi i poslušnost Božjoj volji, radost zbog malih stvari, ljubav prema svima pa čak i neprijateljima… Njegova zapovijed je i širenje evanđelja i, na otajstven način, tjeranje zloduha, ozdravljanje uzetih i hromih i dijeljenje Duha Svetoga onima koji vjeruju, a o čemu na svoj način pogovora prvo čitanje. I ono: „uspješnije je trpjeti, ako je to Božja volja, čineći dobro, nego čineći zlo“, Isusova je zapovijed. Sve ovo i još mnogo drugoga što je on sam živio i o čemu nam svjedoče evanđelja, razlog je zašto ne možemo, ako ga ljubimo, ne vršiti njegove zapovijedi koje nas ne zarobljavaju , kao što često zarobljavaju oni naši ljudski „ako“, nego istinski oslobađaju. I zato je samo onaj tko istinski ljubi Gospodina, a istinski ga ljubi samo onaj koji čuva njegove zapovijedi, istinski slobodan.
Nije lako čuvati Isusove zapovijedi shvaćene na ovaj način. Zato nam Isus istovremeno sa onim svojim „ako“, nudi i pomoćnika, Branitelja, Duha Istine, koji će biti s nama zauvijek. On će na pomoći. Po njemu je Isus trajno prisutan među nama, ostvarujući svoje obećanje da nećemo ostati siročad. Po njemu, Branitelju, Duhu Istine, postaje moguće širenje radosne vijesti, o čemu govori ulomak iz Djela apostolskih. Po njemu, Branitelju, Duhu Istine, postaje moguće i ono na što nas poziva sv. Petar u ulomku iz drugog čitanja: „Gospodin – Krist neka vam bude svet, u srcima vašim, te budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama, ali blago i s poštovanjem, dobre savjesti da oni koji ozloglašuju vaš dobar život u Kristu, upravo onim budu postiđeni za što vas potvaraju.“ Po njemu, Branitelju, Duhu Istine, u konačnici, postaje ostvariva ona Isusova radosna oporučna poruka kojom završava današnje evanđelje i u kojoj se nalazi konačni smisao onog našeg biti kršćani: „Tko ima moje zapovijedi i čuva ih, taj me ljubi; a tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj, i ja ću ljubiti njega i njemu se očitovati.“