Dodatkom Ivanovog evanđelja koji nam je ponuđen kao današnje evanđelje želi se ponovo ponovno naglasiti stvarnost Isusovog uskrsnuća, a onda povezano s tim i s drugim liturgijskim čitanjima ove nedjelje, također i mogućnost našeg suuskrsnuća zajedno s njime. Želi nas se, naime, još jednom učvrstiti u uvjerenju da Isusovo uskrsnuće nije povratak na stari način života, na život prije smrti, kako to pokazuje činjenica da ga se odmah ne prepoznaje, ali i u uvjerenju da njegovo uskrsnuće nije samo simboličko, nego da je i stvarno, tjelesno, kako to pokazuje Isusovo blagovanje s učenicima. Nakon što im se Krist nakon smrti više puta ukazao, njegovi su se učenici upravo zahvaljujući ovim postuskrsnim susretima postali toliko uvjerili da on nije ostao u grobu, nego da ga je Bog uskrisio, da su bili ne samo spremni podnijeti pogrde zbog te istine, nego da su im te pogrde, kako vidimo u ulomku iz Djela apostolskih koji nam je ponuđen kao prvo čitanje, pričinjale čak i radost. Osim što su se uvjerili u stvarnost njegovog uskrsnuća oni su kroz te postuskrsne susrete s njim, a onda osobito dar Duha Svetoga kojega „Bog dade onima koji mu se pokoravaju“, došli i do čvrstog uvjerenja da je Isusovo uskrsnuće zametak i početak uskrsnuća svih ljudi, jer on je, kako nam je objavio ulomak iz Otkrivenja, onaj kojemu „sve stvorenje, i na nebu, i na zemlji, i pod zemljom, i u moru – sve na njima i u njima govori: “Onomu koji sjedi na prijestolju i Jaganjcu blagoslov i čast, i slava i vlast u vijeke vjekova!”“ Tu vjeru prvih Isusovih učenika u Isusovo uskrsnuće dijelimo svi mi koji smo, otvoreni Duhu Svetomu, prihvatili njihovo svjedočenje i povjerovali u njihovu riječ. Ta bi nam vjera trebala biti i snažna motivacija za kršćanski način ovozemaljskog života – makar nerijetko obilježen pogrdama zbog toga što vjerujemo i svjedočimo Isusa Krista – jer na toj vjeri počiva kvaliteta suočavanja sa svagdašnjim poteškoćama i naših sadašnjih odnosa, ali i naša nada da ćemo i mi poslije smrti zauvijek živjeti s uskrslim Kristom koji će i nas, ne samo simbolički i duhovno nego stvarno i tjelesno, uskrisiti u posljednji dan.
Dodatak Ivanovog evanđelja koji nam je ponuđen kao današnje evanđelje nas želi poučiti i o tome kako trebamo urediti odnose unutar kršćanske zajednice, odnosno buduće Crkve. I nije ovo samo u smislu Petrovog prvenstva koliko i u smislu općenitih odnosa koje trebamo imati jedni prema drugima ljubimo li Isusa. Tri pitanja: „Ljubiš li me“, dobivaju tri odgovora: „Ti znaš da te volim“, koje sažima i ujedinjuje jedno poslanje: „Pasi ovce moje“. Prema našem katoličkom shvaćanju ovim Isus daje Petru ulogu vrhovnog pastira svoga stada potvrđujući službu koju mu je udijelio kad mu je rekao: „Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati“ (Mt 16, 18), ali ovim Isus Petru i zajedno s Petrom svima nama jasno poručuje da je ljubav prema njemu temelj svakog služenja u Crkvi. Ovo je zapravo potvrda da je uskrsnuli Isus identičan onom preduskrsnom Isusu i da je uskrsnuće samo nastavak njegovog spasiteljskog dijela započetog prije uskrsnuća.
Važno je uočiti ovu činjenicu da je uskrsnuli Isus identičan onom preduskrsnom Isusu jer to znači da je uskrsnuli Isus usklađen i s onim Isusom koji je Petru i drugima prao noge uz riječi: “Razumijete li što sam vam učinio? Vi me zovete Učiteljem i Gospodinom. Pravo velite jer to i jesam! Ako dakle ja – Gospodin i Učitelj – vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge. Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih.” (Iv 13, 12-15), onom Isusu koji im je malo kasnije dao sebe i svoju trajnu prisutnost u kruhu i vinu, onom Isusu koji je, slušali smo o tome u korizmenom vremenu, navijestio onu prekrasnu prispodobe o rasipnom Ocu (Lk 15), imao smilovanja prema ženi grješnici zatečenoj u preljubu (Iv 8, 1-12), strpljenja prema neplodnoj smokvi (Lk 13, 1-9), kao i svima kojima koji su nisko pali, a i Petar je nisko pao i triput ga zatajio pa mu je zato potrebno i trostruko opraštanje utemeljeno na ljubavi, onom Isusu koji svima daje drugu, i treću i mnoštvo novih šansi, jer on ne oprašta, kako svojevremeno kaza tom istom Petru, do sedam puta nego do sedamdeset puta sedam (usp. Mt 18, 21-22). Uskrsnuli, onaj koji je „dostojan je … primiti moć, i bogatstvo, i mudrost, i snagu, i čast, i slavu, i blagoslov!“ ne briše ljude iz svoje knjige života nakon pogrješke nego ih dapače, u skladu sa svoji preduskrsnim podučavanjem i ponašanjem, stavlja na počasno, pa i prvo mjesto, kao što je to učinio u slučaju Petra. Upravo je ova činjenica da uskrsnuli Isus nije zlopamtilo, nego da je to isti onaj Isus kojega je Petar slijedio i za kojega je bio spreman i život položiti (Iv 13, 37), pomogla je Petru da postane novi čovjek, da očvrsne i ostane vjeran do kraja, predvodeći Kristovo stado u teškim, ali i slavnim trenucima Crkve koja se rađala.
Za zemaljskog života Isus je često pitao ljude vjeruju li mu, ali ih nije nikad pitao ljube li ga. Nakon što je u svojoj muci i smrti na konkretan način pokazao koliko nas voli i da njegove riječi koje je za života izgovarao nisu bile tek prazne priče, on nas sada kao uskrsnuli Gospodin sve zajedno i svakog od nas pojedinačno pita: „Ljubiš li me?“ I ne pita to zbog sebe samoga, nego opet radi nas i radi naših bližnjih: „Pasi ovce moje“. Ljubav prema uskrsnulom Gospodinu nije sentimentalna ljubav, niti je kršćanstvo izdvojeno od života i svedivo tek na neko učenje i vjersku praksu. Kršćanstvo se, kroz osobni ljubavni odnos s Isusom Kristom, djelatnom ljubavlju širi na odnos prema svim ljudima i svoj stvorenoj stvarnosti. Pokušajmo, u skladu s ovim, iz današnjeg susreta uskrslog Gospodina s učenicima, osobito iz njegovog dijaloga s Petrom, izvući pouku i smjernice za ponašanje, kako u odnosu prema onima koji su se ogriješili o nas, tako i u odnosu prema onima o kojima smo se mi ogriješili. Onima koji su se o nas ogriješili dajmo novu šansu. To će biti preporađajuće i za njih i za nas. Istovremeno ne zaboravimo da smo i mi Petar – izdaja drugih ljudi je uvijek izdaja Krista samoga – da bismo danas mogli zajedno s Petrom osobno susresti uskrsnulog Gospodina, stupiti u ljubavnu komunikaciju s njime, a onda mogli – svatko u svom zvanju i zanimanju i počinjući od onih koji su nam najbliži – pokušati i živjeti u skladu s njegovim poslanjem: „Pasi jaganjce moje! … Pasi ovce moje! … Pasi ovce moje!“