Koja hrana, koji slatkiši su ukusniji od spoznaje Boga, od razmatranja Stvoriteljeve misli, od uputa riječi Božje? – pitao se naš sv. Jeronim kojemu sutra slavimo blagdan da bi zatim sam i odgovorio – Drugi možda posjeduju svoja bogatstva, a za nas je poslastica danju i noću razmatrati Božje zakone. (Epistola XXX)
Polazeći od ovih misli sv. Jeronima, koje nažalost ne dijele mnogi od nas koji se dičimo kršćanskim imenom, svoje razmišljanje nad današnjim svetopisamskim tekstovima želim započeti prvim čitanjem iz Knjige proroka Amosa, koje opisuje društvo svoga vremena, radi se o polovici 8. st. pr. K., u kojem možemo prepoznati i naše vrijeme i u tom vremenu mnoge kršćane i mnoge druge koji su to prestali biti i koji su se, bezbrižni na Sionu i spokojni na gori samarijskoj, zaneseni ponudama ovog svijeta i vremena, udaljili od Krista i Crkve. Dosta je zaviriti u jedan subotnji ‘tulum’ ili ‘party’ i zatim to što vidimo usporediti s onim o čemu Bog govori preko Amosa. Nemam ništa protiv prave zabave, ali zašto se moramo napiti do besvijesti, zašto moramo uzeti drogu, zašto se moramo prežderavati, zašto moramo kockati, zašto se moramo bezrazložno derati, pretvarajući u svim tim situacijama noć u dan, a zatim dan Gospodnji u noć? Evo zbog ovog, premda nemam ništa protiv prave zabave jer takvih nam nedostaje, imam protiv suvremenog egoističkog lova na zabavu koji ne vodi računa ni o svom dobru, što sve konzumiramo i kako se sve ponašamo, a ni dobru drugih, počinjući od onih s kojima se družimo i koje uvlačimo u taj začarani krug loših navika, preko vlastitih obitelji, pa sve do općeg dobra, a što onda, danas kao i jučer, za posljedicu ima progonstvo i prestanak veselja raskošnika koje možemo shvatiti u smislu potpunog, osobnog i društvenog, promašaja. Možda nije na odmet ovdje spomenuti izjavu pok. Oriane Fallaci, talijanske novinarke poznate po knjizi Pismo nerođenom djetetu iz 1975., koja je u lipnju 2006., tri mjeseca prije smrti, u intervjuu svom prijatelju izjavila i ovo: Zapad je bolestan, izgubio je volju za borbu, ispraznim se vrijednostima suprotstavlja islamskom integralizmu. Debeo je, a oni su gladni, nema vjere, a oni imaju vjeru. Europa je smekšana … sloboda se je pretvorila u obični i ekskluzivni permisivizam.
Gdje se nalazi lijek ovog stanja? Lijek se nalazi u Bogu koji, kako nam kaže današnji psalam, „ostaje vjeran dovijeka“. Na tu Božju vjernost pozvani smo odgovarati svojom vjernošću. Što to konkretno znači možemo saznati iz prekrasnih uputa koje nam sv. Pavao daje u Prvoj poslanici Timoteju, a u ulomku koji nam je naviješten kao drugo današnje čitanje: „Božji čovječe! Teži za pravednošću, pobožnošću, vjerom, ljubavlju, postojanošću, krotkošću! Bij dobar boj vjere … čuvaj Zapovijedi, neokaljano i besprijekorno, do pojavka Gospodina našega Isusa Krista“. Moramo, drugim riječima, postati svjesni da pripadamo Bogu, a ne zemlji, i onda se truditi da umjesto bezbožnih zabava svoj život ispunimo trajnim vrijednostima pravde, pobožnosti, vjere, postojanosti, krotkosti i nadasve djelatne ljubavi, bijući dobar boj vjere sve do smrti, do pojavka Gospodina Isusa Krista za svakog od nas osobno.
Lijek koji nam je ponuđen djelotvoran je samo ako ga pretvorimo u praksu i u skladu s njim živimo. Bogatašu iz evanđelja, koji je ogledan primjer suvremenih raskošnika i savršeni simbol egoističnog pristupa životu bez da se vidi i susretne bližnjega u njegovoj potrebi, nije se prigovorilo da nije bio pravedan, pobožan, da je bio bezvjerac. Jedini prigovor njegovom ponašanju je bio to što te značajke, ako ih je imao, nije pretvorio u praksu, u djelatnu ljubav. Siromašnom Lazaru su se čak i psi znali smilovati pa bi dolazili i lizali mu čireve, a bogataš ga nije primjećivao. Bio je bio previše zaokupljen samim sobom, svojim potrebama i željama. Ne čine li se, pada mi na pamet ovo pitanje zbog mogućeg značenja ovih pasa u smislu Kanaanke koju je Isus nazvao psetom, da su u djelatnoj ljubavi, u primjećivanju Lazara, ponekad bolji oni koji ne vjeruju i ne dolaze u crkvu, od nas koji vjerujemo i dolazimo u crkvu? Bojim se, posebno stoga što ne mislim toliko na Lazare u materijalnom smislu, nego i Lazare koji mogu postojati na mnoge druge načine, da bi odgovor često mogao biti potvrdan, iako, bez prave hrane koju mi kao vjernici posjedujemo, od lizanja čireva nema velike koristi. Zato bih htio da čitajući ovu prispodobu nadiđemo njezino materijalno značenje i da je pokušamo shvatiti i u duhovnom smislu. Bilo bi, na primjer, zanimljivo, a uvjeren sam i korisno, kad bismo danas mi koji ćemo otići na nedjeljnu misu sebe, baš zato što smo bili na misu, prepoznati kao bogataše. Mi to doista jesmo. Bogataši smo u onom Jeronimovom smislu za razliku od svih onih koji će danas, zbog drugih ‘bogatstva’, to propustili. Da, i mi imamo svoje Lazare Naši Lazari su jutros ostali spavati u krevetu moje obiteljske kuće jer su sinoć do kasno tulumarili ili su otišli u najbliži trgovački centar da bi obavili svoju tjednu trgovinu ili su jednostavno ostali u kući jer im se ne da na misu ili… Jesmo li, mi bogataši, išta napravili da bismo pomogli svojim Lazarima nudeći im po onom što živimo bar mrvice onoga kruha Božje riječi i prisutnosti koju mi blagujemo i koja nas ispunja ukusom radosti, a ne prepuštajući ih na milost i nemilost različitim ‘psima’, koji im ližu rane neprihvaćanja u obitelji, nerazumijevanja u društvu, osobnih i obiteljskih problema ove ili one vrste i sl. I sve to ti ‘psi’ kao ni oni Lazarovi ne čine zato da bi im ublažili bol od čireva, nego da bi zadovoljili svoju glad i iskoristili ih za svoje ciljeve. Velika je odgovornost na svima nama, počinjući od tebe kršćanska obitelji, oče i majko, jer ste prije svega vi dužni svojoj djeci, budućim generacijama, svojim Lazarima, prenositi ono pravo blago vjere, pripadnosti Kristu i Crkvi kojeg vi uživate, preko tebe kršćanska zajednico na čelu s nama pastirima, koji zajedno s vama nećemo biti suđeni samo po svojoj pravednosti, pobožnosti i vjeri, postojanosti i krotkosti, nego prije svega po djelatnoj ljubavi, po tom jesmo li i kako živjeli tu svoju vjeru u odnosu prema drugima, različitim Lazarima unutar i pokraj svojih zajednica, do svakog od vas kršćanski mladići i djevojke koji se ne smijete prepustiti struji, nego plivajući protiv struje trebate drugima pokazivati put prema trajnim vrijednostima. Bogataš nije osuđen zato što je nešto činio, nego zato što nije učinio ništa. Nije dovoljno ne činiti zlo. Potrebno je činiti dobro. Nitko nema pravo oprati ruke i reći da ga se ne tiče, jer ako ga se ne tiče sad, ticat će ga se sutra. I ne zaboravimo, ništa od onoga što smo zadržali za sebe, pa bila to i vjera koju ispovijedamo, a nismo podijelili s drugima, u vječnosti nema vrijednosti.