Ne znam jeste li pogledali film ‘Žal’ (THE BEACH) s Leonardom di Capriom i prekrasnom skrivenom plažom na jednom od tajlandskih otoka na kojoj skupina mladića i djevojaka žive kao u raju, oslobođeni civilizacijskih predrasuda i problema, a otvoreni životu, ljubavi i bezbrižnoj radosti. No taj raj, kako će pokazati film u svom nastavku, ima i svoje ograničenje. Ograničenje je u tome što u njemu mogu živjeti samo oni koji su mladi i zdravi i dok su mladi i zdravi. Bolest i nesreća – a one su u ovom ili onom obliku prije ili kasnije neminovnost svakog života – u takvom svijetu i tom raju nemaju mjesta. Dogode li se trebaju biti uklonjene zajedno s onima koje su pogodile, da svojom pojavom i brutalnošću ne bi pomutile mir i životnu radost ostalih članova grupe i stanovnika ‘raja’.
Za razliku od ovakvog raja i života bez bolesti i nesreće, današnja liturgija nam pred oči stavlja sliku iz stvarnog života u kojemu se zajedno s Isusom susrećemo s bolešću i patnjom. S Isusom bolest i patnja nisu prepreka raju. Dapače! Isus se, kako nam svjedoči središnje otajstvo naše vjere koje posadašnjujemo u euharistijskoj žrtvi na oltaru, znao suočiti s vlastitom patnjom i smrću, pobijedivši ih u uskrsnuću. On se, kako nam pokazuje današnje evanđelje u kojemu je ozdravio Šimunovu punicu, ali i mnoge druge koji bolovahu od raznih bolesti, znao suočiti i s patnjom, bolešću i smrću bližnjih. Gotovo da nema stranice u evanđeljima na kojoj nije prisutan i neki bolesnik, netko tko pati. Isus od nikoga nije okretao glavu, nego je prilazio svima i svi su s povjerenjem prilazili njemu. Mnoge je ozdravio, mnoge uskrisio, a sve utješio nudeći im novu nadu i pravi smisao života.
Isusov pristup patnji i bolesti nastavio je biti življen u njegovoj Crkvi. Mnogi su u povijesti kršćanstva sljedeći Isusov primjer donosili utjehu onima koji pate, a mnogi to i danas čine. I nije nužno za to biti osobno zdrav. Važno je slijediti Isusov primjer, kako u njegovom odnosu prema vlastitoj patnji, tako i u odnosu prema bolesnima i patnicima. Budemo li znati strpljivo i u nadi nositi vlastitu patnju i u patnju bližnjih s ljubavlju unijeti malo vjere i nade, danas će se dogoditi istinsko čudo. Možda to neće biti čudo ozdravljenja, ali može i hoće biti čudo ljubavi. I nije smisao kršćanstva povratak fizičkog i psihičkog zdravlja i osiguravanje zemaljskog napretka – a što često misle oni koji hrle s jednog seminara za ozdravljenje na drugi – nego je smisao kršćanstva naučiti od Isusa suočavati se sa svojom patnjom i trpljenjem, da bi se zatim zajedno s njim mogli s razumijevanjem, lijepom riječju, malom pažnjom suočiti s bolom, nevoljom i patnjom drugih. Isusovo prihvaćanje vlastite boli, njegova otkupiteljska žrtva na križu koja osmišljava bol i patnju, odgovor su svima koji se danas, poput Joba izloženog patnji u Starom zavjetu, pitaju o smislu svoga postojanja, unatoč patnji.
Često se zanosimo, kao i junak iz spomenutog filma s početka ovog razmišljanja, misleći da je raj i sreća u dobru zdravlju, uživanju, zabavi i pjesmi. Život nam prečesto pokaže da sve to može biti, ako nije oplemenjeno vjerom, nadom i ljubavlju, predziđe pakla. Zašto? Zato što sve to prestaje – prestaje zdravlje, uživanje, zabava, pjesma, mladost, pa i sam ovozemaljski život – a ostaju plodovi vjere, nade i ljubavi, jer su vječni. Ostaje Ljubav! I blago onima koji tim ispune svoju sadašnjost, jer će onda kad prestanu vjera i nada, ljubavlju biti ispunjena i njihova budućnost.
Da je takav stil života često predziđe pakla, dokazuje nam još jedna tema s kojom se susrećemo u ovoj prvoj nedjelji veljače koju slavimo kao Dan života, a ta tema je život. Životu u raju dobrog zdravlja, uživanja, zabave i pjesme ne smetaju samo stari i bolesni. Tom stilu života, a on je sve prisutniji stil i logika koja i nas vodi u našem razmišljanju i ponašanju, smetaju i djeca. Zato toliko neoženjenih i neudatih! Zato toliko pobačaja, a u svijetu ih se, prema nekim podacima, učini 46 milijuna godišnje. Iako nas može radovati vijest da u Hrvatskoj ima sve manje pobačaja, ipak nas mora ražalostiti strašna vijest da se broj rođenja u Hrvatskoj gotovo izjednačio s brojem pobačaja. Prema podacima objavljenim u Džepnom kalendaru 2012 ‘Jedno dijete više’ u RH ima 46 % obitelji s jednim djetetom, 41 % s dvoje djece, a što znači da je 87 % obitelji u Hrvatskoj demografski negativno. Kad im pridružimo neoženjene i neudate, onda nam postaje jasno zašto Hrvati polako, ali sigurno, kako piše u kalendaru, odlaze na groblje izumrlih naroda. Nije red da spominjemo one negativne primjere. Postoje i onih malih, ali vrijednih, 13 % pozitivnih primjera, među kojima su 10 % obitelji s troje, 2 % obitelji s četvero i 1 % obitelji s petero i više djece.
Što možemo napraviti? Možemo osobno promijeniti stil života i otvoriti se životu. Možemo biti promicatelji kulture života u ozračju kulture smrti. Možemo se osobno truditi u svojim obiteljima i svojoj sredini živjeti tu svoju otvorenost životu. Možemo tu otvorenost životu i odgovornost za život prenositi na naše mlade. Možemo otkriti majku koja dvoji između života i smrti i pomoći joj da izabere život. Možemo uočiti brojne obitelji kojima je potrebna naša podrška i pomoć. Možemo primijetiti bolesnike koje ćemo obići i reći im da se usprkos svemu isplati živjeti, starce kojima ćemo poručiti da i starost ima svoje dostojanstvo itd. Možemo im, poput Isusa, dozvoliti da nas nakon svega posluže, a možemo i trebamo učiniti i ono što je Isus učinio nakon naporna dana, rada i konkretnih djela ljubavi prema bližnjima, a on je molio. Da, možemo i trebamo moliti, jer samo u molitvi možemo pronaći snagu za izdizanje iz vlastite boli, nesigurnosti, dvojbi. Samo u molitvi možemo primijetiti bol, nesigurnost i dvojbu drugih i donijeti im utjehu. Samo u molitvi – osobnoj i onoj zajedničarskoj – možemo se izdići iz okvira sebičnosti i uočiti potrebe svijeta i vremena u kojemu živimo, a koje nadilaze našu trenutnu korist i zadovoljstvo.
Ima još nešto što možemo, a što mi se čini neobično važno. Što to možemo? Možemo i ne samo možemo nego i moramo, ono što govorimo da jesmo svojim biti u crkvi na nedjeljnoj misi, živjeti i u životu nakon mise u susretu sa svim ljudima. Isus je, kako nam pokazuje današnje evanđelje isti i u sinagogi u kojoj smo ga gledali prošle nedjelje i kad iziđe iz sinagoge. Isti je u molitvi i nakon molitve: „Kad ga nađoše, rekoše mu: ‘Svi te traže.’ Kaže im. ‘Hajdemo drugamo, u obližnja mjesta, da i ondje propovijedam!’“Ono što čini u sinagogi čini i izvan nje. Jesmo li i mi isti u crkvi i po izlasku iz crkve? Jesmo li isti u molitvi i nakon molitve? Nisu nam najveći problem loši zakoni koji ne štite život, nesmotrene izjave ovog ili onog ministra koji one koji štite život i njegovo dostojanstvo od začeća do prirodne smrti – jer embrij je ljudsko biće, čovjek jednako vrijedan bilo kojem drugom čovjeku – nego su nam najveći problem naša kršćanska nedosljednost, činjenica da ni mi kršćani ne živimo u skladu sa svojom vjerom, da mi kršćani ne živimo kao kršćani, kao ljudi opredijeljeni za život. Kad bismo mi kršćani, a kažemo da nas je u Hrvatskoj preko 80 %, živjeli kao kršćani, ne bi nas toliko mučio zakon o abortusu ili umjetnoj oplodnji tijekom koje jedan ljudski život bude plaćen oduzetim životom drugih ili eutanaziji koja smatra da život u bolesti i patnji nema smisla. I ne bi nas bio strah za budućnost ovoga naroda. Nažalost, ni mi nismo ono što govorimo da jesmo. Kako onda možemo očekivati da to budu drugi pokraj nas?
Logika ‘Žala’ u današnjoj liturgiji ima svoju suprotnost u logici evanđelja. Tu logiku evanđelja mi kršćani smo dužni propovijedati i sami živjeti. „Što navješćujem evanđelje – kaže sv. Pavao u drugom čitanju, a s njim treba reći i svatko od nas – nije mi na hvalu, ta dužnost mi je. Doista, jao meni ako evanđelja ne navješćujem. (…) Premda slobodan od sviju, sam sebe svima učinih slugom da ih što više steknem. Bijah nejakima nejak da nejake steknem“. Neka navještaj evanđelja, ne samo riječima nego i životom, doista bude i od nas današnjih kršćana shvaćen kao dužnost koju imamo ne samo u crkvi, nego i izvan nje – osobito u svojoj obitelji – kako bismo spoznali i svima posvjedočili da prava sloboda nije u onom moći učiniti što hoćeš, nego u onom moći sebe učiniti slugom svima, onom biti „nejakima nejak da nejake steknem“ bez kojeg neće i ne može biti raja ni u sadašnjosti ni u vječnosti.