U sjećanju iz najranijeg djetinjstva, a rođen sam na selu i djetinjstvo proveo na selu, ostao mi je i jedan detalj vezan uz svetkovinu sv. Ivana kojim se izražava veliko poštovanje prema tom svecu, a taj detalj je strogi post uoči ovog blagdana ne samo za ljude, nego i za životinje jer u znak poštovanja prema sv. Ivanu moja pokojna baka nije dojila janjce. Pitao sam je zašto to čini, a ona bi odgovora da je riječ o velikom svecu u čast kojeg i janjci moraju postiti. Iako se na prvi pogled taj bakin odgovor čini smiješnim, on je ipak duboko biblijski utemeljen jer sam Isus kaza da “među rođenima od žene nitko nije veći od Ivana.” Na taj je, dakle, način moja pokojna baka zajedno s Isusom izražavala duboko poštovanje prema veličini čovjeka kojemu danas slavimo rođendan. O Ivanovoj veličini, uz stari i sad već zaboravljeni običaj moje bake – sad više nažalost ni ja ne postim uoči tog dana – svjedoči sve što je s njim povezano, jer su njegovo rođenje, njegov život i njegova smrt, potvrda veličine tog čovjeka, potvrda veličine tog posljednjeg i najvećeg proroka, proroka koji je osobno mogao pokazati onoga kojeg su drugi proroci generacijama iščekivali i naviještali.
Velik po rođenju – koje se dogodilo u čudesnim okolnostima. Od anđela je naviješten, začet je u krilu starice koja je izgubila svaku nadu da će ikad postati majkom, posvećen je već u majčinoj utrobi susretom s onim kojemu treba pripraviti put, šest mjeseci kasnije svojim rođenjem započinje svjedočiti da je uistinu “ruka Gospodnja (…) s njim”. Znak njegove veličine je ime Ivan – Jahve ima smilovanja – koje označava poslanje biti preteča i navjestitelj ulaska Boga i njegovog spasenja u ljudsku povijest.
Velik po poslanju – jer on je onaj za kojeg je rečeno: “Evo šaljem glasnika svoga pred licem tvojim da pripravi put pred tobom”. Njegovo poslanje bilo je biti glasnik onoga koji dolazi, biti navjestitelj kraljevstva Božjega koje je blizu, pripraviti put Gospodinu, poravnati staze, ispuniti udoline ljudske slabosti i slegnuti brežuljke ljudske oholosti, potaknuti svakoga da iskreno započne živjeti po onoj logici i planu kojeg Bog ima s njim. Njegova poruka je da će Gospodnji dolazak biti pripravljen tek onda kad svatko prihvati obraćenje i na konkretnom mjestu na kojem živi i kroz konkretan posao koji čini, započne živjeti pravdu i ljubav.
Velik po svjedočenju – izravnom, jer je izravno pokazao tko je Krist, ali i neizravnom, kroz svjedočanstvo vlastitog života. Dok je krštavao dolazili su mu različiti ljudi, a među njima je bio i Isus kojeg je prepoznao kao onog kome treba pripraviti put te je svima, pokazujući na njega prstom, o njemu izravno posvjedočio: “Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta. To je onaj o kojem rekoh: Za mnom dolazi čovjek koji je, preda mnom jer bijaše prije mene!” Nije se, međutim, zaustavio samo na toj razini svjedočenja riječima nego je svoje svjedočanstvo Isusa nastavio i životom sam živeći ono što je drugima preporučivao i na što je druge pozivao. Tom svjedočenju je ostao dosljedan sve do mučeničke smrti, a i mrtav je ostao glas koji viče i svjedoči ljudima svih vremena: “Poravnite put Gospodnji!”
Isus je, govoreći o Ivanovoj veličini, izjavio da je, premda je Ivan velik ipak i najmanji u kraljevstvu Božjemu veći od njega. Ovo mi je poticaj da progovorim o jednoj drugoj veličini, da progovorim o našoj kršćanskoj veličini i našem kršćanskom dostojanstvu. Po čemu smo mi to kao kršćani veliki?
Veliki smo, zajedno sa svim drugim ljudima, po rođenju jer rođeni smo kao ljudi, kao osobe stvorene na sliku i priliku Božju i, još više, veliki smo jer je Bog u Isusu Kristu postao čovjekom i podnio muku i smrt koje je pobijedio u uskrsnuću kako bismo mi po krštenju mogli biti preporođeni na Božju sliku i postali dio proročkog Božjeg naroda, Crkve.
Veliki smo i po poslanju koje je, kao i Ivanovo poslanje, proročko poslanje navještaja Isusa Krista, poravnavanja staza, ispunjavanja udolina slabosti i bregova oholosti da bi Isus Krist moga doći i u ovo naše vrijeme i u ovu našu povijest. Čitav kršćanski narod – Crkva proročki je narod, svaki njezin član treba biti prorok, navjestitelj muke i uskrsnuća Gospodinova u ovom konkretnom trenutku naše povijesti, navjestitelj pobjede dobra nad zlom, ljubavi nad mržnjom, pravde nad nepravdom, života nad smrću. Svatko od nas mora biti prorok, navjestitelj Kristove otajstvene prisutnosti među nama u euharistiji, u sakramentima, u braći i sestrama, u čovjeku i ženi potrebnom naše ljubavi, praštanje, smilovanja.
Veličina poslanja od nas zahtjeva i treću razinu, a ona je veličina svjedočenja. Prve dvije, rođenja i poslanja, su dar. Ova treća je zadaća. Veličina Božjeg dara, treba postati veličina svjedočenje Boga i njegove ljubavi. Svatko od nas poslan je u ‘svijet’, poslan je danas u svoju obitelj, u susjedstvo i na ulicu, u svoje mjesto i župu, na radno mjesto i u školu, poslan je da riječju i životom bude svjedok Isusa Krista. Postoje među nama ljudi s kojima dijelimo isti životni prostor, isti zrak, a koji ne poznaju Krista, koji nisu čuli radosnu poruku njegovog evanđelja. Postoje i oni koji su je čuli, ali su radi ljudi u Crkvi i njihovog ne svjedočenja, a svi ponekad ne svjedočimo, počeli vjerovati da je evanđelje nešto što je izgubilo svoju vrijednost, nešto što je mrtvo i bez značenja. Naš zadatak je biti oni koji će, poput sv. Ivana, ljudima svog vremena izravno i neizravno, riječju i životom, posvjedočiti Isusa Krista i radost njegove evanđeoske poruke.
Iako je Isus kazao da “među rođenima od žene nitko nije veći od Ivana“, mi ipak znamo da Ivan nije od početka bio takav, nego da je, kako kaže današnje evanđelje, postupno „rastao i duhom jačao“. Ako ni mi još nismo dovoljno veliki, a nismo ako ne živimo do kraja svoje kršćansko dostojanstvo, svoje zvanje i odnose s drugima na način na koji to Bog od nas traži ili ako drugima ne dozvoljavamo da to čine, ne trebamo očajavati nego se trebamo obratiti, spustiti ono što se podiglo i ispuniti ono što se sleglo, kako bismo i mi, poput djeteta Ivana, mogli od danas započeti rasti i duhom jačati i jednog dana, nadajmo se što prije, postati i biti, makar i među onim najmanjima, veći od Ivana Krstitelja jer „i najmanji u kraljevstvu Božjem veći je od njega“.