Pozivajući se na prvotni Božji plan, Isus na pitanje dozvoljenosti rastavljivosti ženidbe koje mu je postavljeno bez dvoumljenja odgovara da je ženidba nerastavljiva. Dokinuo je tako Mojsijev zakon i obnovio plan koji je Bog od početka imao s muškarcem i ženom, plan koji ne može biti ostvaren ako se ženidbena veza prekine. Ženidba je nerazrješiva, izričit je Isus, ali i jasan u svojem obrazloženju zašto je to tako i zašto tako treba biti. Nerazrješivost je, veli on, utemeljena u naravi same ženidbe. Muškarac i žena su stvoreni jedno za drugo i trebaju se jedno drugome predati u potpunoj jednakosti i do kraja. Ujedinjujući se u ženidbi, oni prestaju biti dvoje i, po božanskoj odredi utisnutoj u njihovu narav, postaju ‘jedno tijelo’. I zato, zaključuje Isus, što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja. Sveti Pavao će toj vezi prispodobiti vezu Krista i Crkve. Ženidbeni drugovi trebaju ljubiti jedno drugo, onako kako Krist ljubi Crkvu. Sakramentalni odnos koji nastaje njihovom ženidbom odsijeva ljubavlju Krista i njegove Crkve.
Vidjeli smo kako bijaše prije Isusa kad je rastava, zbog okorjelosti srca njihova, bila dozvoljena. Kod nekih drugih naroda tog vremena bilo je i gore od toga. Čuli smo što kaže Isus: Što Bog združi čovjek neka ne rastavlja. A kakva je situacija danas oko nas i s nama? Zašto se danas ljubav tako često i lako hladi? Što je to što tako često uzrokuje nerješive probleme? I zašto sve tako često završi rastavom? U Hrvatskoj se, kažu, lani vjenčalo jedva nešto više od 20.000 parova, što je najmanji broj sklopljenih brakova otkad Državni zavod za statistiku vodi podatke. Istodobno, broj razvoda najveći je u posljednjih 20-tak godina, zbog čega je omjer sklopljenih i razvedenih brakova pao na najniže razine. Ispada da se u Hrvatskoj raspada svaki treći brak! A još prije tri godine raspadao se svaki peti. Što li će biti za tri godine?
Zamislimo se na trenutak nad ovim da bismo postali svjesni koliko su tragični ti podaci i koliko je u svemu tome, u tim rastavama, patnje, boli, ljudske nesreće. Ako je rastavljen svaki treći brak, tu je samo u aktivnim sudionicima rastave, bračnim drugovima, uključeno preko 12 tisuća ljudi. Što sve oni proživljavaju? A što je tek s pasivnim sudionicima, s njihovom djecom koja ostaju bez jednog od roditelja? Ne treba ni govoriti o tome koliko oni pate i kakve sve to ima posljedice na njihovo psihofizičko zdravlje, osobito ako ih se koristi, a često ih se koristi, za međusobna obračunavanja. Neću niti spominjati druge tragične mogućnosti koje im se mogu dogoditi. Možda je zato Isus današnje evanđelje nastavio svojim pozivom da mu puste djecu, da bi bio s njima i oni s njim, jer njihovo je kraljevstvo Božje?!
Uzroci lošeg stanja braka i obitelji mogu biti mnogi, razlozi različiti. Svatko od nas je jedinstven. Bilo bi pogrešno kad bismo svu krivnju svalili na zakon koji dozvoljava rastavu. Zakon može biti bolji ili gori. Problem nije u zakonu. Crkveni zakon ne dozvoljavaju rastavu, osim u pojedinim slučajevima od stola i postelje, a kršćani se sve jedno rastavljaju. Uspjeh ili promašaj braka ne ovise o zakonu, nego o osobnom angažmanu muža i žene, o njihovom osobnom zalaganju i svakodnevnom rastu u ljubavi. Jedan od bitnih razloga neuspjeha mnogih brakova je loša pripravljenost za brak. Priprava za brak ne počinje pred vjenčanjem i u onih nekoliko večeri predbračnog tečaja. Priprava za brak bi trebala započeti puno prije. Ona počinje u obitelji, a nastavlja se kroz kršćansko življenje mladenaštva i djevojaštva. Samo takva priprava za kršćansku ženidbu, a zatim i svakodnevni rast u međusobnoj bračnoj ljubavi, mogu biti garancija stabilnosti i uspjeha braka.
Priprava za ženidbu i rast u ljubavi u sebi sadrže tri važna elementa bez kojih se ne može imati uspješan kršćanski brak.
1. Dostatan ljudski temelj koji je neophodan da bi se mogao izgraditi stabilan brak. Nedostatak ovog ljudskog temelja danas je, usuđujem se to reći i na temelju presuda o nevaljanosti ženidbe na kojima sam radio kao crkveni sudac, jedan od glavnih razloga raspada brakova. Bračni drugovi moraju biti zreli i izgrađeni ljudi, inače njihov brak jednostavno ne može uspjeti. Ljubiti se čini lako, ali ljubav nije samo seksualnost. Ispravno ljubiti je mnogo teže nego li se čini, jer ispravno ljubiti znači najprije dati i dijeliti. Primiti i uživati su tek u drugom planu. Zato su predbračni odnosi, ovo ističem i u osobnom savjetovanju u ispovijedi, grijeh i nešto loše u sebi, makar mislimo da se volimo. Želimo uzeti, a trebali bi se željeti darovati. Koliko li nesreće ima, već u predbračnim razdobljima, zbog toga što neki žele samo uzimati, a ne žele se darivati!? To se prenosi i na brak. Mnogi brakovi propadaju zbog toga što ih sklapaju oni koji nemaju dovoljno dogovornosti, koji nemaju nimalo smisla za žrtvu, a imaju previše smisla za egoizam. A čega, molim vas lijepo, može kvalitetnog biti na ovom svijetu, ako nema žrtve!?
2. Trajni odgoj u ljubavi nešto je što nas sve obvezuje, a osobito zaručnike i bračne drugove. Ljubav je kao dijete. Želimo li da raste i razvija se, svaki je dan trebamo hraniti, oblačiti, slati u školu. Zaustaviti se u tom svakodnevnom odgoju ljubavi, znači upasti u jednoličnost, znači ohladiti se, znači biti nezainteresiran. Ljubav bi, osnažena uspjesima i neuspjesima, radostima i žalostima, djecom koja se rađaju i rastu, s godinama trebala postajati veća, jača. Nažalost, mnogi ostanu na zaljubljenosti i nikad ne sazriju u ljubavi.
3. Govorimo i razmišljamo o kršćanskom braku, a posebnost kršćanskog braka bez koje je on nemoguć je kršćanska duhovnost koja prosiječe iz autentične vjere i kršćanske molitve. Kršćanski brak je sakrament, znak nevidljive Božje milosti. Bračni drugovi kao služitelji tog sakramenta jedno drugome predaju dar sakramentalne milosti. Kako ta sakramentalna milost može postati učinkovita u njihovom životu ako oni ne mole, pojedinačno i kao obitelj, ako svoju djecu kršćanski ne odgajaju, ako svojim primjerom i sakrementalnim životom, što uključuje i redovita nedjeljna misna slavlja, ne svjedoče svoju posebnost kršćanskih supružnika, kršćanskih očeva i majki? Bojim se nikako ili vrlo teško.
Svaka istinska ljubav potječe od Boga jer on je Ljubav. Njemu, jer je Ljubav, vodi i svaka druga istinska ljubav. Ako ne vodi k njemu, nije to prava ljubav. Baš zato kršćanska ljubav i ljudska ljubav nisu ljubavi koje se isključuju, nego se nadopunjuju. Jedna drugoj pomažu na putu prema savršenstvu, putu prema svetosti. Ako se bračni drugovi vole istinskom ljudskom ljubavlju i pri tom ostanu u odnosu s Bogom kroz vjeru, molitvu, kršćanski život, Bog će im pomoći u svakodnevnom rastu kroz ljubav prema savršenstvu. I tad će im, vjerujte mi, biti sasvim razumljivo zašto je Krist rekao, a i danas govori: Što … Bog združi, čovjek neka ne rastavlja!