Današnja nedjelja se u Katoličkoj Crkvi slavi kao misijska nedjelja. To je nedjelja u kojoj Crkva svim svojim vjernicima želi posvijestiti misijsku odgovornost prenošenja istine o Isusu Kristu i spasenju koje se po njemu dogodilo, a što, kako kaže Sveti otac u poruci za ovogodišnji Svjetski dan misija, ove godine ima sasvim posebno značenje jer pedeseta obljetnica koncilskog dekreta Ad gentes (o misijskoj djelatnosti Crkve), otvorenje Godine vjere i Biskupske sinode na temu nove evangelizacije, pridonose tome da se ponovo potvrdi spremnost Crkve s većom se hrabrošću i žarom zauzeti … da poruka evanđelja dopre do najudaljenijih krajeva svijeta. Svoju misionarsku zadaću da poruka evanđelja dopre do najudaljenijih krajeva svijeta možemo ostvariti kroz molitvu za misije, misijski dar – današnje milostinja se prikuplja na tu nakanu – i osobito kroz osobno svjedočenje svim ljudima one ljubavi kojom nas u Isusu Kristu Bog ljubi. Ovo treće, a riječ je o osobnom svjedočenju ljubavi kojom smo ljubljeni, želi posebno podcrtati liturgija ove nedjelje stavljajući nam pred oči Isusa koji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge. Iako je bio veći od svih, on se učinio poslužiteljem svih. Iako je bio prvi, učinio se posljednjim. Ta nemamo – ističe na ovom tragu Isusov primjer autor poslenice Hebrejima – takva velikog svećenika koji ne bi mogao biti supatnik u našim slabostima, nego poput nas iskušavana svime, osim grijehom, da bismo mi mogli primiti milosrđe i milost … u pravi čas. O načinu na koji to čini proročanski govori Izaija u prvom čitanju, predstavljajući ga Slugom patnikom pritisnutog bolima, koji žrtvuje život svoj kao nakladnicu kojom opravdava mnoge i krivicu njihovu na sebe uzima. To je, zapravo, onaj Isusov piti čašu i krstiti se krstom kojim naglašava važnost svoje muke i umiranja, a koji su najjači znak njegovog služenja za nas i naše spasenje. To piti čašu i krstiti se bilo je Isusovo misionarsko djelo, njegov misionarski zadatak.
Isus tom svom misionarskom poslanju želi pridružiti i svoje učenike. Zato ih pita: Možete li piti čašu koju ja pijem…? Ivan i Jakov su odgovorili: Možemo. Iako u tom trenutku nisu razumjeli što znači taj odgovor, oni su, nakon kratkotrajne krize i nakon što su primili Duha Svetoga, to svoje možemo potvrdili misionarskim životom. Kruna toga života bilo je ispunjenje onog Gospodinovog: Čašu koju ja pijem, pit ćete i krstom kojim se ja krstim bit ćete kršteni kroz prolijevanje vlastite krvi, kao svjedočanstvo za Isusa Krista i njegovu poruku spasenja.
Isusov upit: Možete li piti čašu koju ja pijem…?, nije upućen samo Jakovu i Ivanu nego i ostaloj desetorici apostola, i ostaloj sedamdeset dvojici učenika, i ženama koje su ga slijedile, a nakon njih i mnogim drugima. Zahvaljujući svima njima Božja poruka spasenja sadržana u Evanđelju i nošena vjerom Crkve, a s njom i Isusovo sasvim osobno pitanje: Možete li piti čašu koju ja pijem…?, došla je i do nas, a treba se nastaviti i u budućnosti onim svojstveno našim piti čašu i krstiti se koje nije niti uvijek treba biti mučeništvo, ali jest i uvijek treba biti autentični kršćanski život. Ovo naviještanje i prenošenje vjere, međutim, u našem vremenu nailazi na jednu ozbiljnu prepreku, a ta prepreka je kriza vjere ne samo u zapadnom svijetu, već u velikom dijelu svijeta, koji ipak i dalje žeđa za Bogom. Da bismo nadišli tu prepreku i nastavili prenositi vjeru koju smo primili, moramo najprije sami ponovno susresti osobu Isusa Krista, jer će nas susret s Kristom kao živom osobom … naprosto … dovesti do želje da s drugima podijelimo radost te prisutnosti i da im pomognemo upoznati Krista da bi i oni sami iskusili tu radost.
Shvatimo li da je vjera u Boga … prije svega dar i otajstvo koje treba prihvatiti u srcu i životu i za kojeg treba uvijek zahvaljivati Gospodinu, shvatiti ćemo i to da je vjera … dar koji nam je dan zato da ga dijelimo s drugima;… talent kojeg smo primili zato da može donijeti ploda; … svjetlo koje ne smije ostati skriveno, već mora svijetliti čitavoj kući … najvažniji dar koji nam je dan u našem životu i kojeg mi ne smijemo zadržati samo za sebe. I tad ćemo spoznati da se Isusov upit: Možete li piti čašu koju ja pijem…? odnosi i na nas. I znati ćemo da i mi, makar se čini da smo slabi i makar se i nama ponekad po glavi vrte drugačije veličine, na to pitanje trebamo odgovoriti: Možemo. I doista možemo! I to ne zato što bismo bili nešto posebni, nego zato što smo milošću Božjom izabrani i ubrojeni među one koji su krsnim poistovjećivanjem s Kristom umrli starom životu, bar bi tako trebalo biti, koji je težio za položajem, za moću, za sjedenjem s desna i lijeva, a rođeni, po Duhu Svetomu koji nam je darovan, novom životu po kojemu smo, svatko od nas na njemu svojstven način, pozvani s obnovljenim oduševljenjem biti misionari, navjestitelji Krista umrlog i uskrslog za spas svijeta … Božje apsolutne i potpune ljubavi prema svakom muškarcu i svakoj ženi, koja ima svoj vrhunac u slanju vječnoga i jedinorođenoga Sina, Gospodina Isusa, koji se – onim svojstveno njegovim piti čašu i krstiti se krstom – nije sustezao preuzeti na sebe siromaštvo naše ljudske naravi, već ju je ljubio i otkupio, prinijevši samoga sebe na križu, od grijeha i smrti.