Nedavno smo slavili svetkovinu Svih svetih. Tom svetkovinom smo željeli izraziti svoje poštovanje onima koji su službeno postali sveti, ali i velikom mnoštvu onih kojima ne poznajemo ime, a koji su sveti jer su, u skladu s evanđeljem koje nam je tada bilo navješteno, za svog zemaljskog života bili siromasi duhom, ožalošćeni, krotki, gladni i žedni pravednosti, milosrdni, čisti srcem, mirotvorci, progonjeni zbog pravednosti i zbog Krista. Današnja liturgija kao da nastavlja tu misao o svetosti i blaženstvu tako što nam na konkretnim primjerima dviju siromašnih udovica pokazuje kako se u praksi ostvaruje svetost koja nam je blaženstvima bila navještena teoretski. Prva udovica je žena iz Sarfate sidonske, poganka. Ona, premda je poganka, postaje blažena zato što je, otkidajući od svojih usta i usta svog sina, nahranila Božjeg proroka Iliju. Druga udovica – biti udovica u ono vrijeme značilo je biti društveno beznačajna žena – je žena koju nam je predstavilo evanđelje. Ona je blažena jer je u hramsku riznicu od svoje sirotinje ubacila sve što je imala, sav svoj žitak.
Blaženstvo ovih dviju žena siromašnih duhom – u tom blaženstvu su sadržana i sva ostala blaženstva – dobiva na značenju kad se ono što one čine, a one iskreno daju sve što imaju, usporedi s odglumljenom velikodušnošću pismoznanaca koji ono što čine, čine da bi dobili prva sjedala u sinagogama i pročelja na gozbama. Premda pismoznanci u hramsku riznicu ubacuju mnogo novca, njihov dar za Isusa nema nikakve vrijednosti, jer svi su oni zapravo ubacili od svog suviška. Nisu bili siromasi duhom.
Ovdje se, vezano uz prvi dio evanđelja u kojem smo mogli čuti da pismoznanci proždiru kuće udovičke, još pod izlikom dugih molitava, javlja i jedan drugi problem koji se može uobličiti u pitanje: Čije je, zapravo, ono što oni daruju hramu? Ako je ono što oni daruju pošteno zarađeno, onda to ima nekakvu vrijednost, pa makar bilo i zato da ih ljudi vide. Ako je, međutim, to što ubacuju stečeno nepošteno, ako su to zaradili zakidajući od onih kojima stvarno pripada, onda to nema nikakvu vrijednost. Ukradeno i oteto ne treba Bogu! Ukradeno i oteto treba vratiti onima kojima je ukradeno i oteto! Varaju se oni koji misle da će svojim darovima Bogu, Crkvi, siromasima… oprati svoje nepoštene radnje, osobito ako su njihovi darovi, a najčešće jesu, samo obična propaganda da bi još više zaradili na račun onih kojima daruju.
Bog se, osim toga, ne zadovoljava dijelovima. Njemu nije dosta suvišak našeg života, vremena, imovine, inteligencije, sposobnosti… On se zadovoljava samo s potpunim i iskrenim davanjem cijeloga sebe, bez pridržaja, do kraja, do daske. Jedino onaj koji mu se tako daje, može mu se uistinu svidjeti. Jedino takav ga može uistinu zadovoljiti. Jedino takav je blažen, jer jedino takav je, bez obzira što i koliko ima, istinski siromah duhom. Ono što jest i ima ga ne zarobljava, nego otvara Bogu i bližnjima. To je ono što se dogodilo dvjema udovicama iz današnje liturgije koje su zato blažene. To je – učinimo u Godini vjere i jedan teološki skok da se ne bismo zadržali samo na materijalnoj dimenziji – ono što se dogodilo Bogu Ocu i njegovom Sinu Isusu Kristu kojima su ove dvije udovice slika. Bog Otac je za nas ljude učinio isto ono što je učinila udovica iz Sarfate sidonske. Spasio nas je i nahranio utjelovljenjem i smrću vlastitog Sina Isusa Krista. Njegov Sin Isus Krist je, sa svoje strane, učinio isto što je učinila i siromašna udovica iz hrama. On se, kako smo čuli u drugom čitanju, pojavio, jednom na svršetku vjekova, da grijeh dokine žrtvom svojom, darovavši nam smrću na križu sve što je imao, sav svoj žitak.
Pokušajmo u Godini vjere, s vjerom u Boga i povjerenjem u njegova obećanja blaženstva i svetosti, slijediti primjer dviju svetopisamskih udovica, ali i brojnih drugih svetaca i svetica – želim istaknuti sv. Martina jer mu slavimo blagdan i jer je svoj ogrtač podijelio s promrzlim siromahom u kojemu je u snu prepoznao Krista – koji su svojim životom usklađenim s blaženstvima, osobito blaženstvom siromaštva u duhu, slijedili Božji primjer koji nam je pokazan u osobi Isusa Krista. U onoj mjeri u kojoj to uspijemo, otkriti ćemo da zaista nisu blaženi i sveti oni koji puno imaju, oni koji su veliki i moćni, nego da su blaženi i sveti oni koji sve ono što imaju, sav svoj žitak, stavljaju na raspolaganje Bogu i bližnjima.