Blagdan krštenja Gospodinova zaključuje božićno vrijeme liturgijske godine, a započinje vrijeme liturgijske godine koje nazivamo vrijeme kroz godinu. Zato u ovom blagdanu ima i nešto od onog božićnog, ali ima i nešto od onog svakodnevnog, običnog.
Na božićno u ovom blagdanu podsjeća nas Očev glas koji se zaorio s nebesa: „Ti si Sin moj, ljubljeni! U tebi mi sva milina!“ Na ono obično, svakodnevno, ukazuje činjenica da je Isusovo krštenje početak Isusovog javnog djelovanja i očitovanja sebe i svoga poslanja svima koje će susretati.
Dva lica današnjeg blagdana, ono božićno i ono kroz godinu, potiču nas da razmislimo o svojoj kršćanskoj izabranosti koja također uključuje dva lica.
Jedno lice je lice naše biti Božji sinovi i kćeri, a to smo i mi postali krštenjem. U trenutku našega krštenja Bog je i nad svakim od nas ponovio iste riječi koje je izgovorio nad Isusom u Jordanu. I mi smo u krštenju, onog koje Ivan naziva krštenjem Duhom Svetima, postali ljubljeni sinovi i kćeri u Sinu, ljubljena Božja djeca.
Drugo lice je lice konkretnog ostvarenja tog našeg biti Božji sinovi i kćeri u svakodnevnom životu. Da se Isus nakon krštenja nije u svojoj svakodnevici očitovao kao Božji Sin, otajstvo njegovog utjelovljenja ostalo bi zauvijek skriveno. On je, po onom što je govorio i činio, a ne više samo kroz glas s neba, objavio tko je on. Ovo je put svakoga od nas. Kao kršćani smo pozvani činiti isto što čini i Isus. Ne smijemo u svojoj svakodnevici skrivati svoj identitet Božjih sinova i kćeri, svoj kršćanski identitet, odnosno svoje biti kršćani. Po onom što činimo i živimo, a ne više samo kroz glas s neba ili naš glas, odnosno samo kroz ono što govorimo, treba se i u našem slučaju vidjeti da smo ljubljeni sinovi i kćeri Božje. I još nešto se treba vidjeti. Treba se vidjeti iz našeg odnosa prema drugima, osobito prema onima koji su drugačiji od nas, da su drugi ljudi pokraj nas, bez obzira na sve naše razlike, također ljubljeni sinovi i kćeri Božje, da su oni naša braća i sestre.