Isusovac o. Srećko Cetinić preminuo je u srijedu 22. siječnja u isusovačkoj zajednici na Fratrovcu u Zagrebu, u 91. godini života, 73. godini redovništva i 63. godini svećeništva, izvješćuje IKA.
O. Srećko Cetinić rođen je 9. lipnja 1929. u Blatu na Korčuli. Obiteljska grana Cetinić od starine nosi nadimak Petris. Osim Srećka, roditelji Andrija i Marija (rođ. Kwokal), imali su kćer Mariju, te sinove Vjeka i Miru. Otac je bio poštanski činovnik pa su često selili. Tako je o. Srećko osnovnu školu pohađao seleći se iz Blata na Korčuli u Metković, te u Dubrovnik.
Božji poziv u Družbu Isusovu doživio je u dječačkoj dobi u Dubrovniku, u predvečerje blagdana sv. Ignacija 1942. godine u sakristiji crkve Sv. Ignacija, dok je ondje bio ministrant i član Križarske organizacije. Poziv je došao preko riječi budućeg mučenika o. Petra Perice: „Sutra je blagdan utemeljitelja Družbe Isusove sv. Ignacija, molite ga za isusovački podmladak u hrvatskom narodu!“
Gimnaziju je započeo u Dubrovniku, a završio na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu godine 1947. Iste godine stupio je u isusovački novicijat na Fratrovcu. Studij filozofije započeo je 1949. na Jordanovcu u Zagrebu, nakon čega je služio vojsku (1952.), pa zatim dvogodišnji praktikum u sjemeništu na Šalati. Za svećenika je zaređen u Zagrebu 19. srpnja 1957. Nakon ređenja, imenovan je na tri godine kapelanom u župi Savski Nart. Kasnije je ponovno na toj župi proveo još devet godina (1987.-1996.).
Od 1960. do 1964. bio je kapelan u župi Opatija i poglavar zajednice te je sudjelovao u pastoralu susjednih župa. Ondje, pod vodstvom o. Roberta Bacsvaryija, sudjeluje u obnovi isusovačke izdavačke djelatnosti, još u polu-legalnosti pod komunističkim režimom. U Opatiji je bio župnik još dva puta, 1968.-1973. te 1986.- 1988.
Od 1964. do 1968. živio je u zajednici u Palmotićevoj u Zagrebu i obnašao službe pučkog misionara i glavnog urednika novoobnovljenog Glasnika Srca Isusova i Marijina. Od 1973. do 1978. bio je rektor i vjeroučitelj u dubrovačkom sjemeništu. Osim u crkvi Sv. Ignacija pastoralno je djelovao na župi Lapad, a kasnije u zaljevu Boke kotorske. Subotnju godinu proveo je 1981/82. u Rimu, a zatim dvije godine bio duhovnik bogoslova na Jordanovcu.
Godine 1978. u Beogradu postaje kapelan, a zatim i superior. Na službi u Beogradu bio je u više navrata. Nakon službe u Savskom Nartu godine 1996. ponovno odlazi u Beograd, te u različitim službama tamo ostaje osam godina. Nakon toga četiri godine boravi na službi u Ohridu, vraća se u Beograd, te ponovo dvije godine u Ohridu i dvije u Beogradu.
Godine 2013. premješten je u isusovačku zajednicu za starije i bolesne na Fratrovcu u Zagrebu, gdje je ostao do kraja života, moleći za Družbu i Crkvu. Jedan od nezaboravnih dirljivih doživljaja bio je za posjeta generalnog poglavara Družbe Isusove o. Artura Sose Zagrebu u ožujku 2019. General je svakako želio obići i o. Srećka, koji nije mogao doći na susret u zajedničkoj auli. Zamolio je o. Srećka za blagoslov, koji mu je bio udijeljen na tečnom latinskom jeziku.
O. Srećko Cetinić bio je pastoralni radnik i redovnik par excellence. Kad god je isusovačkom provincijalu trebao svećenik spreman za zahtjevniju službu, o. Srećko je bio raspoložen. Tako je obnašao različite dužnosti u Družbi. U svom radu bio je vedar i skroman, temeljit i marljiv. Imao je jasna životna načela, sigurnost i čvrstoću životnih stavova. U radu s ljudima bio je jednostavan i lako je komunicirao sa svima, zbog čega je bio vrlo omiljen među vjernicima i među subraćom. Svećenici i vjernici su ga napose cijenili kao ispovjednika i duhovnika. I u staračkim danima očuvao je bistri smisao za humor, po kojem je bio poznat, a zrelu pobožnost njegovao je sve do posljednjih dana zemaljskog života.
Pokop o. Srećka Cetinića je u petak 24. siječnja u 15 sati na Gradskom groblju Mirogoj u Zagrebu, a misa zadušnica služit će se u crkvi Bezgrješnog Srca Marijina, Jordanovac 110, Zagreb, neposredno nakon sprovoda, u 16.15 sati.
