Pastir ovaca je onaj tko ulazi na vrata, koji poznaje ovce i one poznaju njega. On ih izvodi i pred njima ide. I one idu za njim. On nema skrivenih interesa. Njegov govor je iskren, život dosljedan.
4. vazmena nedjelja (A) – Nedjelja Dobrog pastira
Slika pastira koji predvodi svoje stado bila je uobičajena slika koju su istočni narodi upotrebljavali za svoje političke i vjerske vođe. Tako je to bilo i u Izraelu u kojemu se, međutim, kao osobit pastir naroda izdvajao sam Gospodin. Gospodin se u vršenju svoje pastirske uloge služio i ljudima, izabirući one koji će vršiti pastirsku službu u njegovom ime. Neki od njih su to činili dobro, neki manje, a neki posve loše, uopće se ne brinući za narod i njegovo dobro, nego za same sebe. Proroci su dizali svoj glas protiv onih koji su to činili. Svoju kritiku loših pastira koji su iznevjerili svoje poslanje su pretvorili i navještaj Božjeg obećanja da će on sam ponovo doći i pasti svoje stado. Bio je to navještaj Mesije ili Krista.
Mi kršćani vjerujemo da su se ta obećanja ostvarila u Isusa iz Nazareta. U prvoj Crkvi koja nastaje u okrilju židovskog naroda to je bio važan navještaj. Jedna od prvih ispovijesti vjere Crkve u Isusa, koju je prva Crkva stavila u Petrova usta na dan Pedesetnice i koju smo danas čuli kao prvo čitanje, glasi: „Pouzdano neka znade sav dom Izraelov da je toga Isusa kojega vi razapeste Bog učinio i Gospodinom i Kristom.“
Ono „kojega vi razapeste“ je ono što su učinili ljudi – dakle ne samo židovski narod nego čovječanstvo kao takvo – na Božju ponudu u Isusu. Ono „Bog (ga) učini Gospodinom i Kristom“ je ono što je učinio Bog, a on ga, kako ispovijedamo i slavimo ovih dana, nije ostavio u grobu, nego ga je učinio pobjednikom nad smrću. Ovdje se, zapravo, radi o sukobu dviju potpuno različitih koncepcija. Jedna je okrenuta sebi i svojim sebičnim interesima. Budući da je bila podložna političkim intrigama i smicalicama, ova koncepcija je rezultirala Isusovom smrću. Druga je stavljena u službu drugoga. Kao takva nije podložna nikakvim ovozemaljskim interesima, nego joj je jedini pokretač nesebična ljubav koja se konkretizira u služenju. Najveći znak tog služenja je, kako će Isus reći na jednom drugom mjestu, dati život za svoje prijatelje.
Razlike između ovih dviju koncepcija će Isus u današnjem evanđeoskom ulomku opisati različitim terminima. Onu koncepciju koja ga je poslala u smrt, ali koja nije samo uzrok njegove smrti nego i tolikih drugih nevinih u kojima i s kojima on pati, on naziva terminima „kradljivac i razbojnik.“ U ozračju Ivanovog evanđelja pod pojmom „kradljivci“ se mogu razumjeti religiozne vođe Isusovog vremena koje su svoju poziciju koristile samo za svoje vlastite interese, a nije ih bilo briga za narodom i njegovim interesima. Pojam „razbojnici“ bi se mogao odnositi na one koji su u narodnom oslobođenju bili zagovornici oružane pobune. Njihov predstavnik je Baraba za kojega će njegov narod izmoliti oprost od Pilata, tražeći da se Isusa razapne. I za jedne i za druge vrijedi da ne ulaze na vrata nego drugdje preskaču. Prvi to čine jer su skloni prijetvornosti i licemjerju, a drugi jer su nasilnici. Oni ne poznaju ovce, a ni ovce njih. I jedni i drugi dolaze da ukradu, zakolju i pobiju. Na pameti im je samo vlastiti interes.
Onu koncepciju koja ga je učinila Gospodinom i Kristom, Isus opisuje terminima pastir ovaca i vrata ovcama. Pastir ovaca je onaj tko ulazi na vrata, koji poznaje ovce i one poznaju njega. On ih izvodi i pred njima ide. I one idu za njim. On nema skrivenih interesa. Njegov govor je iskren, život dosljedan. Taj pastir je Isus. On je dobar pastir koji nije došao da pogubi, nego da spasi. I služeći u ljubavi došao je da dade život za one koji su mu povjereni. On je i vrata ovaca. To je u dvostrukom smislu. Prvi je da spriječi ulazak onim koji su kradljivci i razbojnici. Drugi, još važniji, je da dade život ovcama, izvodeći ih na sočne pašnjake i dobre izvore. No da bi oni koji su njegovi i koji mu pripadaju i koje on pozna bolje negoli oni sami sebe, došli ondje gdje će imati život u izobilju, trebaju slušati njegov glas i ići za njim. Dapače, još i više trebaju kroz njega prolaziti. On je vrata ovcama. Kroz njega prolaziti znači prihvaćati njegov koncept i svoj život usklađivati s tim konceptom.
Da je ovo, slušati Isusov glas i ići za Isusom i kroz njega prolaziti, lakše reći negoli izvršiti pokazuje primjer već druge i treće generacije kršćana. Nismo ni mi, kršćani kasnijih generacija, po tom pitanju ništa bolji. Njima, a i nama, se obraća ulomak iz Prve Petrove poslanice koji nam je danas ponuđen kao drugo čitanje. O čemu se radi? Radi se o tome da je kršćanstvo sa svojom porukom evanđelja Isusa Krista prodrlo u sve društvene slojeve rimskog društva. To društvo je robovlasničko. Kršćanska poruka je prihvaćena i od robova i od njihovih gospodara. I traži promjenu. I to je izvor sukoba koji nastaju u kršćanskoj zajednici u kojoj robovlasnici ne bi mijenjali ništa, a robovi bi željeli promijeniti sve.
Današnji ulomak, koji kršćanima za primjer stavlja „Krista (koji) je trpio za (nas) i ostavio (nam) primjer da (idemo) stopama njegovim; … koji grijeha ne učini nit mu usta prijevaru izustiše; … koji na uvredu nije uvredom uzvraćao i mučen nije prijetio, prepuštajući to Sucu pravednom“, odgovor je i jednima i drugima. I istovremeno su Isus i njegov primjer trajan kriterij ponašanja Crkve i kršćana u životu političke zajednice. Kad je riječ o Crkvi kao instituciji, onda nam taj kriterij poručuje da Crkva nije poslana donositi političke odluke i propisivati na koji će se način regulirati politički odnosi. Citirat ću američkog predsjednika Johna F. Kennedyja koji je s pravom rekao: „Kao predsjednik Sjedinjenih Država, neću primati naređenja ni od kakvog pape, kardinala, biskupa ili svećenika… Ako papa pokuša utjecati na mene kao predsjednika , morat ću mu reći da je to posve nečuveno.“ Crkva je pozvana uvijek i ponovo iznositi svoja temeljna načela, a ne propisivati kakvi trebaju biti politički sustavi. Crkva, međutim, kao zajednice vjernika uvijek i ponovo ima pravo pozivati i upozoravati svoje vjernike kršćane, ali i sve druge koji se bave politikom i s kojima kršćani dijele suživot u političkoj zajednici u kojoj su izjednačeni i s pravima i s dužnostima, da su dužni izbjegavati dvije krajnosti. Prva krajnost – u kojoj možemo prepoznati kradljivce – je da političke sustave koristimo za svoje sebične interese, ne vodeći se jedinim interesom koji bi trebao animirati svakoga tko se bavi politikom, a taj interes je opće dobro. Druga krajnost – u kojoj možemo prepoznati razbojnike iz evanđelja – koju su i kršćani, ali i svi drugi dužni izbjegavati jer su joj posljedice uvijek pogubne ne samo za one protiv koga je usmjerena, nego i one koji se njom služe – nije zaludu primijećeno još od Francuske revolucije da „revolucija jede svoju djecu“ – je ona da se političke sustave pokušava promijeniti nasilnim sredstvima.
Ne događa se to da se, bilo jednom bilo drugom krajnošću, zanesemo i mi koji u Crkvi imamo posebno poslanje i koji su izborom „od ljudi za ljude“ pozvani drugima ne samo govoriti o Isusu i njegovom putu svojim riječima, nego ga i slijediti svojim životom. Papa, mi biskupi, svećenici i posvećene osobe, trebamo biti primjer nasljedovanja Dobrog pastira, sami se ponašajući kao dobri pastiri i čuvajući se uvijek od prisutne opasnosti da se pretvorimo u „kradljivce“, one kojima je interes napasati samo sebe ili „razbojnike“ koji imaju neke druge interese i planove, a čemu smo posljednjih godina nažalost također bili svjedoci.
Danas je Nedjelja Dobrog pastira i 57. Svjetski dan molitve za zvanja. Pridružimo se ovoj molitvi za zvanja za sve nas koji već jesmo pastiri. Molimo za papu Franju, za svoga biskupa i sve biskupe, svoga župnika i sve svećenike, za sve posvećene osobe. Molimo i za svoje političare, ali i svog supružnika i sebe, za svoje roditelje, učitelje i profesore, sve druge kojima je Bog dao odgovornosti u Crkvi i društvu, a tim i pastirsku službu. Molimo i za buduća duhovna zvana, ali i sva druga zvanja, osobito za one koji su pozvani na brak, obitelj i roditeljstvo. Neka ta naša molitva bude naš doprinos onoj želji koju je papa Franjo iznio u svojoj ovogodišnjoj poruci za ovu nedjelju, a njegova je želja „da Crkva nastavi promicati zvanja pomažući svakom pojedinom vjerniku da uzmogne u vlastitome srcu sa zahvalnošću otkriti poziv koji mu Bog upućuje, smoći hrabrosti reći ‘da Bogu, nadvladati sav napor vjerom u Krista i, na kraju, svoj život učiniti pjesmom hvale za Boga, za braću i sestre i za čitav svijet. Neka nas Djevica Marija prati i zagovara.“ (Iz poruke pape Franje za 57. Svjetski dan molitve za zvanja)
Za one koji žele više:
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=2390
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=5018