U katedrali Gospe Velike u srijedu 9. rujna služena je misa zadušnica za pokojnog svećenika Dubrovačke biskupije don Frana Draguna (1943. – 2020.) Misu zadušnicu predvodio je dubrovački biskup mons. Mate Uzinić, a suslavilo je više svećenika.
U uvodnom dijelu propovijedi biskup se spomenuo mjesta odakle je pokojni don Frano došao kazavši da je u tom mjestu sada rijetko koja kuća naseljena. U vrijeme kad se pokojnik rodio život je bujao u tom mjestu, u obitelji njegovih pokojnih roditelja Šima i Mande r. Jurić, bila su četiri sina, dvojica su postali svećenici. Frano je postao svećenik Dubrovačke biskupije, a Augustin redovnik, svećenik franjevačke provincije Bosne Srebrene. Ostali su se oženili, sada su pokojni. Imali su obitelji, kao što su ih imale i pet pokojnikovih sestara. U kući pokojnikovih roditelja bujao je život, a sada je taj kraj poprilično opustio, čini se da nema perspektivu. No to nije samo sudbina tog kraja u Bosni i Hercegovini, to je sve više, čini mi se, sudbina našeg naroda i to nas sve poziva da se trgnemo kako bismo prepoznali prave vrijednosti i na pravi način odgovorili pozivu i poslanju koje Bog ima s nama, kazao je biskup. A poziv i poslanje koji je Bog imao sa pok. don Franom je bio da dođe u ovu biskupiju u kojoj je pedeset godina služio kao svećenik.
Nadalje biskup je nabrojao gdje je pokojni don Frano bio na službi, od Goveđara na otoku Mljetu gdje je bio upravitelj župe od 1970. do 1973. godine. Zatim je tri godine upravljao župom na otoku Koločepu pa opet na otoku, na Korčuli, u Račišću od 1976. do 1987., kratko je upravljao i župom u Korčuli, pa u Veloj Luci dvije godine, zatim se približio Dubrovniku. Bio je upravitelj župe u Trstenom od 1989. do 1993. godine. Četrnaest godina je propovijedao na župi u Putnikovićima i Žuljani od 1993. do 2007.godine, nakon toga bio je župnik na Osojniku od 2007. do 2010. godine te je prijevremeno umirovljen zbog svog zdravstvenog stanja. Zlatnu misu proslavio je ove godine, 22. lipnja. Upravo taj događaj zlatne mise biskupa je podsjetio na propovijed koju je izrekao na njegovom sprovodu kazavši tada da mu se tako na neki način ispunila želja da zlatnu misu slavi u svojoj župi. Kazao je i kako je pokojnik uvijek rado isticao da je dubrovački svećenik.
Mi također imamo svoje pozive, kazao je biskup te se zapitao kako na pravi način odgovoriti na te pozive koje mi imamo. Možda bismo trebali poslušati što nam poručuje sv. Pavao u poslanici Korinćanima, nastavio je, a on kaže da je vrijeme kratko. Kad smo mladi čini nam se da je vrijeme dugo, a što smo stariji to vrijeme bježi i u skladu s tim mi živimo. Da bismo mogli u skladu s tim ispravno živjeti trebamo imati Božji pogled na stvarnost, poručio je dubrovački biskup.
O tom Božjem pogledu na stvarnost neki način kroz dvije suprotnosti govorio je pročitani evanđeoski ulomak (Lk 6, 20-26). „U njemu smo čuli četiri ‘blago vama’ i četiri ‘jao vama’. Ova četiri ‘blago vama’ i četiri ‘jao vama’ su u suprotnosti sa svime onim što mi nudimo svijetu. Ono što evanđelje kaže da je ‘blago’ mi smatramo da je ‘jao’, a ono što mi smatramo da je ‘jao’ u evanđelju je ‘blago’.“
Biskup se potom usredotočio na jedan od tih ‘blago’, onaj: Blago vama koji sada plačete, vi ćete se smijati.
„Zašto bi izdvojio ovo ‘blago vama što plačete’? Zato što je u ovih posljednih deset godina života, koliko ja znam kao dubrovački biskup, a vjerojatno i više, pokojni don Frano imao itekako razloga za plakanje, za biti žalostan, da svoj život vidi kao ‘jao’. Zbog bolesti je morao rano poći u mirovinu, mnogo je mnogo trpio, a onda je došla i druga bolest, ali se on nije žalio, nije okolo plakao, on se zapravo sa svim tim iznenađujuće dobro nosio“, rekao je biskup. Spomenuo je i neke druge detalje koji su svima izgledali besmisleni u cjelokupnom oporavku, ali se kod njega to pokazalo suprotnim.
„Zašto je bio sretan? Zato što je imao Božji pogled na ono što je ‘blago’ i Božji pogled na ono što je ‘jao’. I ono što smo mi ljudi gledajući njega i njegov život smatrali kao ‘jao’, on je u svom životu pretvorio u ‘blago’, živeći pun optimizma, pun nade, radujući i djelatnike i svećenike u domu svojim pozitivnim prisustvom, svojim neodustajanjem,“ objasnio je biskup.
Na kraju propovijedi biskup je zahvalio i osoblju iz svećenićkog doma koji su bili prisutni na misi kazavši da i oni svojom prisutnošću žele zahvaliti Bogu za pokojnog don Frana i za pozitivno ozračje koje je on unosio u svećenički dom i u odnose koji su u tom domu vladali. „Tako je pokazao kako može ovo današnje evanđelje funkcionirati ne samo u odnosu na vječnost, nego kako mi možemo mijenjati sadašnjost, učiniti ovu našu sadašnjost, usprkos svim poteškoćama i problemima, Božjom sadašnjošću, prilikom za rast, za puninu života.“
Nastavljajući razmišljanje nad misnim čitanjem i don Franovim životom biskup je ustvrdio: „Mi vjerujemo da je Bog dao don Franu plaću i dok molimo za njega pokušajmo od njega učiti kako se nositi sa životnim poteškoćama i problemima, kako ne odustati, kako imati Božji pogled na ‘jao’ i na ‘blago’. I ne učiniti da nam ono što je za nas ljude ‘blago’ postane ‘jao’ i s druge strane ne dozvoliti da ono što za nas bude ‘jao’ ne postane prilika za ‘blago’.“
Biskup Uzinić je poručio svima da mole za taj pogled i da pokušaju živjeti u životu tako da odgovaraju na one pozive koje Bog ima sa svakim od nas, do onog konačnog poziva, poziva u njegovu vječnost.
Don Frano Dragun preminuo je 29. kolovoza ove godine u Dubrovniku, a pokopan je u rodnoj Kraljevoj Sutjesci, na groblju u Zajezdi, 1. rujna.
Mario Mioč Vuletić
