Odluka sv. Ivana Pavla II., pape, iz jubilarne 2000. godine, da Drugu vazmenu nedjelju – koja se inače naziva i Bijela nedjelja u spomen na bijele haljine, simbol krsne čistoće, koji su u prvoj Crkvi novokrštenici nosili od svoga krštenja u Vazmenom bdijenju do ove prve nedjelje nakon Uskrsa – proglasi Nedjeljom Božjega milosrđa, dobiva osobito na značenju ove godine u kojoj slavimo Izvanredni jubilej milosrđa. Tom odlukom, s kojom je bilo povezano i proglašenje sv. Faustine Kowalski svetom, sveti je papa priznao autentičnost privatnih ukazanja spomenutoj svetici te se, u ime cijele Katoličke Crkve, odazivao Isusovom pozivu koji nam je po njoj bio upućen: „Ja želim da bude svetkovina Milosrđa. Želim da ta slika, koju ćeš naslikati kistom bude svečano posvećena u prvu nedjelju po Uskrsu. Ta nedjelja treba biti svetkovina Milosrđa. … Želim da svetkovina Milosrđa bude utočište i zaklon svim dušama, osobito grešnicima“ (Dnevnik sv. Faustine /dalje: Dn/, 49 i 699).
Odlukom Apostolske pokorničarne iz 2002. uz ovu svetkovinu je trajno povezana mogućnost dobivanja djelomičnog ili potpunog oprosta, a u ovoj mogućnosti i mogućnost ponovnog izbjeljivanja naših krsnih haljina koje su se u međuvremenu zaprljale, a što ovu nedjelju čini ponovo Bijelom nedjeljom. Za djelomični oprost je dovoljno milosrdnom Isusu uputiti neki od pobožnih zaziva odobrenih od Crkve za javnu pobožnost, dok je za potpuni oprost, odnosno potpuno izbjeljivanje krsnih haljina, potrebna sakramentalna ispovijed, pričest, molitva na papinu nakanu i sudjelovanje u nekoj crkvi ili kapeli sa svetohraništem u pobožnosti Božjem milosrđu, kajući se za svoje grijehe ili, ako nema pobožnosti, barem moleći Očenaš i dodajući mu zaziv: Isuse milosrdni, uzdam se u te!
Povezivanjem mogućnosti potpunog oprosta s Nedjeljom Božjeg milosrđa Katolička je Crkva – koja je, kako smo čuli u današnjem evanđeoskom ulomku, od svog uskrsnulog Gospodina dobila takvu ovlast: „Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im“ – omogućila da se u potpunosti ostvare i Isusova obećanja dana sv. Faustini vezano uz ovu svetkovinu: „Toga dana bit će otvorene nutrine mojega milosrđa i ja ću izlijevati mora milosti na duše koje se približe izvoru mojega milosrđa. Duša koja se ispovijedi i pričesti dobit će potpuni oprost od grijeha i kazni. Neka se ne boji približiti k meni niti jedna duša, makar joj grijesi bili poput purpura. Moje je milosrđe tako veliko da kroz čitavu vječnost ostaje neshvatljivo svakom razumu, bilo ljudskom, bilo anđeoskom. Sve što postoji izišlo je iz nutrine moga milosrđa. … Svetkovina milosrđa izvire iz moje nutrine i želim da se slavi u prvu nedjelju po Uskrsu“ (Dn, 699).
Proširujući mogućnost potpunog oprosta na cijelu Izvanrednu jubilarnu godinu za sve one koji, kao znak želje za istinskim obraćenjem, poduzmu „kratko hodočašće prema Svetim vratima, otvorenim u svakoj katedrali ili u crkvama koje odrede dijecezanski biskupi, kao i na četirima papinskim bazilikama u Rimu“, a i na druge načine predviđene u papinom pismu mons. Rinu Fisichelli, predsjedniku Papinskog vijeća za promicanje nove evangelizacije iz kojeg uzimam ulomke, papa Franjo je omogućio da tijekom cijele ove godine spomenuti „oprost dopre do sviju kao istinsko iskustvo Božjeg milosrđa, koji dolazi u susret svakoj osobi licem Oca koji prihvaća i oprašta, zaboravljajući potpuno počinjeni grijeh.“
Vjerujem da je taj oprost stigao i do nas, odnosno da smo se svi mi kojima je to omogućeno, odazvali Isusovom pozivu i da smo se s pouzdanjem u njega i njegovo milosrđe, napojili u moru Božjeg milosrđa koje izvire iz Isusovog probodenog srca. Naime, iz tog srca, prema slici Milosrdnog Isusa koju je naslikala sv. Faustina, izviru dvije zrake: „Blijeda zraka označava vodu koja opravdava duše; crvena zraka označava krv koja je život duša (…) Blago onome tko bude živio u njihovoj sjeni“ (Dn, 299). Ovim smo se uvrstili među učenike o kojima je progovorio prvi dio današnjeg evanđeoskog ulomka i koji su, okupljeni u dvorani posljednje večere onog dana kad se dogodilo uskrsnuće, imali iskustvo susreta s Isusom, svojim uskrsnulim Gospodinom. On je, naime, i nama pristupio vraćajući nam izgubljeni mir riječima: „Mir vama!“ I nama je pokazao svoje probodene ruke i bok, znakove svoje patnje i još više ljubavi i milosrđa prema nama, vraćajući nam radost koju smo grijehom bili izgubili.
Napajati se na izvoru Božjeg milosrđa obvezuje. Ovako o tome Isus govori sv. Faustini: „Kćeri moja, ako po tebi od čovječanstva tražim štovanje mojega milosrđa, onda si ti prva koja se mora odlikovati pouzdanjem u moje milosrđe. Od tebe tražim djela milosrđa koja trebaju izvirati iz ljubavi prema meni. Milosrđe prema bližnjemu moraš pokazati uvijek i svugdje, ne možeš to izbjegavati niti se izgovarati ili opravdavati. Evo ti dajem tri načina na koja trebaš činiti dobro bližnjima: prvi – djelo, drugi – riječ, treći – molitva. U ta tri se skriva punina milosrđa i nesporan su dokaz ljubavi prema meni. Na taj način duša slavi i daje hvalu mojemu milosrđu. Da, prva nedjelja po Uskrsu jest svetkovina Milosrđa, ali treba biti i djelo“ (Dn, 742). Ovo je isto ono poslanje koje nama, sa spomenutim učenicima iz prvog dijela današnjeg evanđeoskog ulomka, daje naš uskrsnuli Gospodin Isus, kad nas šalje da činimo drugima ono što je on, poslan od Oca, učinio nama: „Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.“
Ovo poslanje se odnosi na već spomenutu dimenziju otpuštanja grijeha, ali i na dimenziju o kojoj nam progovara drugi dio današnjeg evanđeoskog ulomka. Taj nam ulomak govori o onome što se u istoj dvorani dogodilo osam dana kasnije. Riječ je o dimenziji pokazivanja Isusovih rana, kao znakova muke i Božje ljubavi i milosrđa prema nama, apostolu Tomi, koji nije vjerovao drugim učenicima koji su mu govorili da su vidjeli Gospodina. U apostolu Tomi, kojega uskrsnuli Isus nije odbacio zbog njegove nevjere nego mu je s ljubavlju prišao i pokazao rane koje je tražio kao dokaz uskrsnuća, možemo prepoznati sve one koji se neće danas uputiti na izvor Božjeg milosrđa, sve one koji su se udaljili od Crkve ili joj se nisu nikad niti približili, ma sve one koji i danas na različite načine govore: „Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.“
Rane na tijelu uskrsloga Isusa, znakove njegove muke i Božje ljubavi i milosrđa prema nama, smo im dužni danas pokazivati mi kršćani, mi Crkva. To trebamo učiniti svojim odnosom prema njima, ali i svojim odnosom prema svima koji pate, onima koji su isključeni, koji se nalaze na rubovima i društva i Crkve. Biti po svom odnosu prema ljudima, svim ljudima bez obzira na sve naše razlike, ne dajući se zarobiti diktaturom ravnodušnosti, ne sljedeći trendove isključivanja ljudi i stvarajući neke svoje vlastite kriterije života i smrti, ne dajući se uvući u mrežu različitih ideologija, onakvi kakav je Isus, naš raspeti i uskrsnuli Gospodin, prema nama! To je naše poslanje! To je poslanje Crkve! U ulomku iz današnjeg drugog čitanja uzetom iz Djela apostolskih i u odnosu uskrsloga Gospodina prema apostolu Tomu, vidimo kako to funkcionira, ali i otkrivamo da to može funkcionirati i u našem slučaju. U ulomku iz Djela apostolskih, naime, čitamo da je to djelovanje bilo djelotvorno: „I sve se više povećavalo mnoštvo muževa i žena što vjerovahu Gospodinu.“ Isto se dogodilo i Tomi, jer su se njegove sumnje, koje nije uspjelo ukloniti uvjeravanje riječima, raspršile u susretu s Isusovim ranama i pretočile u ispovijest vjere: „Gospodin moj i Bog moj!“
I danas može biti tako sa suvremenim Tomama. No, i hoće li to ovisi o nama, nama Crkvi i kršćanima. Bog je u Isusu Kristu svoje učinio, iskazujući nam svoje milosrđe i dajući nam mogućnost da se uvijek ponovo možemo na njemu napajati u susretu s Božjim milosrđem, koje nam se iskazuje osobito u sakramentu pomirenja. Naša je zadaća da to milosrđe djelima, riječima i molitvom posvjedočimo svojim bližnjima, osobito onima koji su svojim životnim stanjem, zbog fizičkih ili duhovnih razloga, najpotrebniji da u nama i našem djelovanju prepoznaju Isusa uskrsloga i vide njegove rane, znakove neizmjerne Božje ljubavi i milosrđa. Samo to će im omogućiti da i oni jednom mogu s nama biti u dvorani posljednje večere i u zajedništvu Crkve stati pred uskrsnulog Isusa i s vjerom mu reći: „Gospodin moj i Bog moj!“